Quo vadis?

utorak , 27.06.2017.

Kada će jadan, mali čovjek rastrgan između "mogu i želim" shvatiti da mu neće biti oprošteno samozavaravanje kako će zadobiti poštovanje ukoliko bude i sebe i druge gurnuo preko granice?
Možda su od Buddhe stvorili Boga baš zato jer su shvatili da je odricanje od materijalnog za njih teško i nepoželjno?
Možda su svećenici pišući Novi zavjet malo lagali i dali čovjeku privid oprosta i slobode izbora, ali hladan Stari je sa svojih 10 zapovjedi i nepoštivanjem istih jasan.
Oko za oko, zub za zub...

Da li je stvarno postao problem biti pošten u ovakvom suvremenom društvu? Nije li izazovno biti otvoren i srdačan prema drugima?
Uvijek ima ono "možda". Ali možda ne vrijedi za prave ljude.

Isplati se biti dobar čovjek zbog onih koje volimo i koji vjeruju u ljudsku dobrotu iznad svega.
Na kraju, vrijedi samo ona čista ljubav koju smo nesebično davali i širili oko sebe.
Oni ograničeni prema nama i drugima, koji to ne prepoznaju ili kojima to ne treba, ali im zato treba naše divljenje, sami odu svojim putem u svijet vlastitih slika svoje lažne vrijednosti.
Oni, ponosni samo radi pustog ponosa i napuhane veličine, od nas ništa osim moljakanja njihove "pažnje i oprosta" ni ne trebaju.

Kako god bilo, svi trpimo posljedice svojih postupaka.
Želimo li vidjeti suštinu, to je već drugo pitanje...

Umjetnica

ponedjeljak , 19.06.2017.

Ovaj sam udah zažmirila,
Dignuvši u visinu prst za pokazivanje.
Svrbe me dlanovi.
Mogu to, moram.
Bit će to jednostavna radnja.
Bez puno packanja i proljevanja boje.
Bez generalne probe,
odma' crtam x preko tebe
I moje loše navike evo ti druga šansa.
Dosta je bilo uzaludnog nadanja.

Od visine tvoje glave, sa desna na lijevo započinjem.
Negdje u visini koljena zastanem
Provjeriti kako napredujem.
Duboko i spokojno izdahnem. Dobro je.
Drugu dijagonalu, sa lijeva na desno, promatram dok je polako crtam.
Postala sam prava umjetnica.

Naklon Miroslavu Antiću

petak , 09.06.2017.

Hodam danas kao nadrogirana. Sebe i dižem i držim, istovremeno proizvodeći helij za svoj balon i ne razmišljam puno jer "samo neupućeni misle da oblaci nisu planete".

Padovi su posve normalni a isto tako znam da se najbolje pada sam.
Kada tresneš o pod, dobiješ puno više nego što misliš o tome u momentu kada te od udaraca boli sve, cijelo tijelo.

Postaviti sebi pravo pitanje je vrhunsko umijeće.
Eto Sokratesa, eto njegove baubologije. Ali nisam filozof kao on, tek sam biće koje misli, voli i stvara, kako zna.

Pogledam samo kakve su vijesti ovih dana iz Hrvatske: tamo neka udavila vlastito dijete, ova prijavila onog da je krao, ovi stradali u saobraćajnoj nesreći, onaj se zapalio, ovaj skočio sa balkona...
Živjeti Zapad je strašno.
Svi se kljukaju tabletama kao kokicama, masovno piju a lažu i sebe i okolinu da nisu alkoholičari. Svi su pod takvim jebenim pritiskom da je čudo da se Zemlja ne raspadne od te strašne tuge i muke kojom je pritisnuta ali umijeće preživljavanja senzibilnih je u gradnji svojih mikrosvijetova koji su bezgranični i identični sa Svemirom.
I o tome se ne priča. To se živi. Zemlja to najbolje zna.

Zanimljivo je kada u sebi osjetiš da možeš više, da trebaš više, da zaslužuješ više i kada si cijelim bićem siguran da je osjećaj - utemeljen.
Mika je rekao: "Nema nevidljivih stvari, ima samo nemoćnih očiju".
Oko mene su mnogima oči nemoćne. Prihvaćam ih napokon kao takve.
Dajem im onoliko koliko me njima mogu vidjeti, koliko im treba, ni grama više od toga.
Sebi ću zato pokazati i veće mrakove, jer pri svjetlu zvijezde ne sjaje a pulsari se ni ne naslućuju.