Naklon Miroslavu Antiću

petak , 09.06.2017.

Hodam danas kao nadrogirana. Sebe i dižem i držim, istovremeno proizvodeći helij za svoj balon i ne razmišljam puno jer "samo neupućeni misle da oblaci nisu planete".

Padovi su posve normalni a isto tako znam da se najbolje pada sam.
Kada tresneš o pod, dobiješ puno više nego što misliš o tome u momentu kada te od udaraca boli sve, cijelo tijelo.

Postaviti sebi pravo pitanje je vrhunsko umijeće.
Eto Sokratesa, eto njegove baubologije. Ali nisam filozof kao on, tek sam biće koje misli, voli i stvara, kako zna.

Pogledam samo kakve su vijesti ovih dana iz Hrvatske: tamo neka udavila vlastito dijete, ova prijavila onog da je krao, ovi stradali u saobraćajnoj nesreći, onaj se zapalio, ovaj skočio sa balkona...
Živjeti Zapad je strašno.
Svi se kljukaju tabletama kao kokicama, masovno piju a lažu i sebe i okolinu da nisu alkoholičari. Svi su pod takvim jebenim pritiskom da je čudo da se Zemlja ne raspadne od te strašne tuge i muke kojom je pritisnuta ali umijeće preživljavanja senzibilnih je u gradnji svojih mikrosvijetova koji su bezgranični i identični sa Svemirom.
I o tome se ne priča. To se živi. Zemlja to najbolje zna.

Zanimljivo je kada u sebi osjetiš da možeš više, da trebaš više, da zaslužuješ više i kada si cijelim bićem siguran da je osjećaj - utemeljen.
Mika je rekao: "Nema nevidljivih stvari, ima samo nemoćnih očiju".
Oko mene su mnogima oči nemoćne. Prihvaćam ih napokon kao takve.
Dajem im onoliko koliko me njima mogu vidjeti, koliko im treba, ni grama više od toga.
Sebi ću zato pokazati i veće mrakove, jer pri svjetlu zvijezde ne sjaje a pulsari se ni ne naslućuju.