Teško uzdahnem, jer ne volim govoriti o sebi a lagati ne znam. Umorna sam od toga da iskrenošću razočaravam ljude, jer ne igram iste igre kao većina. Umorna sam od začuđenih i prestrašenih izraza lica i tupih pogleda.
Meni smisao života nije juriti za slavom i novcem, niti smatram potrebnim gaziti druge da se domognem nekakvog obično instruirano nametnutog cilja.
Meni smisao života nije niti ležati pod Suncem i brojati zvijezde.
Smisao mog života je biti čovjek, koji svojim samorazvojem i svakodnevnim sitnim djelima ovaj svijet čini boljim mjestom. Nije mi bitno da svi to znaju. Nije mi bitno da se svakome sviđam. Godi mi da me primjete vizionari.
Ljudi vizionari dobro znaju razliku između slatkorječivih i dobrodušnih ljudi i ne može ih se zavarati. Ljudi vizionari ne traže nikakvu dubinu u stvarima koje su u svojoj biti zapravo vrlo jednostavne.
Smisao mog života je stvari nazvati njihovim pravim imenom, vidjeti ih onakvima kakve jesu, a ne ih uljepšavati ili preuveličavati.
Za mene nije istina kako se ne isplati biti iskren, pošten i običan čovjek. Itekako se isplati. Imam svoj mir, svoj svemir, svoj nemir ako se ogriješim o vlastitu dušu. Imam lice koje odaje moje misli i urezane bore od briga, kao i smijeha.
Ne volim krinke. Ružne su i nečovječne. Najgora za koju znam je maska ravnodušnosti, koju ljudi svakodnevno navlače kako bi se uklopili u maskirani cirkus oko sebe. Grozna, studen krinka, koja pokriva lica dušama što usamljene pate, a sve zbog potrebe za dopadanjem drugima. Njihov smisao je igrati igru koju misle da trebaju igrati, iako to cijelim bićem ne žele.