dinajina sjećanja

nedjelja, 30.06.2019.

Na mostu...





sur le pont d'avignon ...

Dogodilo se 26. 11, 1989… godišnjica našeg vjenčanja…
U Provansi jesen prepuna mirisa jasmina,
u gradu jakih vjetrova utjelovljena legenda…





Avignon, Papska palača,
uronili smo u vjerovanje
u postojanje paralelnih svjetova…
Sur la pont… na mostu Dianin hram…
u romoru Rhone mistralom zapisano ime Muze… napisah pjesmu... o nama i mostovima...

Glas istine,
titraj, veza Neba i Zemlje,
utjelovljenje legedne.

Pastir je čuo šapat visina,
Izgradi most !

Rijeka donosi i odnosi,
protječe život.
Na pućini odraz vječnosti,
mijene i tijek,
meandrima bilježi naše stolovanje
na njenim obalama.

Pastir je sagradio most,
ranilo ga vrijeme.

Ostala je mjerica,
dovoljna za sjedinjenje obala
u trenutak pripadanja.

Davni izmišljaj
oživljava u izmišljaju trenutka…

Rijeka teče, mi postojimo gozbom osjetila,
redaju se godišnjice,
mi trajemo na mostu ,
neuništivoj premosnici
među trenucima sreće.

Dijana Jelčić...






- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.06.2019.

Pasje vručine...






u antičko doba Sirius je bio vidljiv nad horizontom tijekom ljeta - krajem srpnja i prve polovice kolovoza. Kako je Sirius najsjajnija zvijezda u zviježđu Veliki pas (lat. Canis Major) stari Rimljani su ga zvali i Pasja zvijezda što su preuzeli od starih Grka, od kojih su preuzeli i pojam "pasjih dana" (lat. dies caniculares). To su bili dani, otprilike od kraja srpnja do kraja prve polovice kolovoza, kada je Sirius izlazio zajedno sa Suncem. Iako još nisu kalendarski pasji dani započele su vrućine... sjetih se davno napisane pjesme...






Kugla gorućih sjećanja,
u plamenu iluzije prividi vremena…
mirisi, zvuci, okusi i boje…
u ognju trenutka
uspomene.

Krhkost prolaznosti
i snaga pamćenja
mogućnost povratka
u nezaboravljenu ljepotu…

Prolaze sekunde,
lipe su ocvale,
miris titra u trenutku,
iskri sliku Ivanjske noći,
osjećaj opija,
preskakali smo vatru
bili djelić pasionske igre…
titraj legende,
povratak plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
dugodnevica traje,
bez pomaka.

Iz osmijeha sunca
ljubav sišla s neba
i ostala u nama…
zauvijek?...
tko to zna?...

U zrnu pješčanog sata
tri sekunde ljepote,
svijet i mi u njemu,
iluzija bezuvjetne ljubavi…

Skrivam te u pogledu,
ustoličavam događanje,
toplina nas omamljuje…
iz Ivanjskih krijesova
izronilo vrijeme kanikule,
bez apokalipse.

Daruješ mi morsku zvijezdu ,
pitagorejsku pentadu,
znak ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje svitanja,
zenita i sutona.

U pretakanju
pješanog sata
iz sada u sada
tri sekunde ljepote
obnavljajuće uskrsnuće.

Utjelovljen eklipticom Venere
život, naš…

Dijana Jelčić





- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 25.06.2019.

Na Jakovljevim ljestvama ka Parnasu... kritika poetskog uma...






Tabuala rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih...

Na Jakovljevim ljestvama ka poetskom nebu osjećam kritiku poetskog uma...

Mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju ćujnosti … uspinjanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama… pobjeda je uranjanje u moć bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti.

Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobročutnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti… tek svesni da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima u krajolicima opustjeih srcovida stižemo do oaze poetskih sanja…

Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...

još uvijek nisam pronašla deskripciju kojom bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… nisam riječima oslikala Jakovljev put ka Composteli... još uvijek nisam ostvarila opisnost kojim bih oslikala uspinjanje ka Parnasu poezije... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram riječima lebdeći kroz kraljevstvo literature... sanjajući trenutak poetskog buđenja na granici sna i zbilje...

Čekam... nadam se, dogodit će se ...

Možda...

Dijana Jelčić





- 19:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.06.2019.

Poezija pamćenja...






U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa.

Romor zelene rijeke, poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.

U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav, nutarnja svjetlost
odaje tajnu postojanja.

Na vratima vječnosti, između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta, okno vremena,
pjesma trenutka se čuje, muk beskraja
i nadahnuće daljina

Privid, oživjela iluzija, ubistvo gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.

U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.

Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.

Poezija našeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
vrtlog,
život,
ljubav.

Dijana Jelčić






- 17:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 22.06.2019.

Krugovi...




Je li život zatvorio krug?…
možemo li se zgusnuti u obod trenutka?
u zatvorenost prostora omeđenog vremenom?

Nagomilavanje grešaka je nemoguće ispraviti, dogodile su se.
Spriječimo entropiju, otvorimo krug, izronimo iz utrobe ničega,
živimo fraktalnu ljepotu svemira, razbibanu vječnos,
njenu neprolaznost.

Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?

Odgovori se kriju u lepršanju nutarnjih leptira,
titraji neurona povezuju svjetove,
ispisuju misli u brevijare pamćenja,
oslikavaju osjećanja.

San je kratka smrt, budnost podsvjesti,
neobznanjeno traganje tminom nedosanjanog,
neodživljenog, susret sa strancem,
bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih
davnih tugovanja, noć bez ponoći…

Život se rađa jutrima, lahorom na koži
uzburkava taktilost, oplemenjuje smisao
mirisima, bojama, zvukovima, okusima…
svijet se događa ritmom srca, pokretima dišnice,
poezijom svjetla i govorom tijela.

Osluškujem životnost, ćutim budnost,
pomak vremena, širinu prostornosti,
prelamanje sunčevih zraka u zjenici oka,
dodir svježine.

Čujem tvoj smijeh,miris tvoje blizine,
okus prve jutarnje kave,
ispod prozora zvuci metalne rijeke,
rađa se mladi dan.

Promatram tvoj lik, u zrcalnim neuronima ljepota trenutka,
ponavljajući protokol sretne budnosti.

Život je mnogokružje, samoorganizirajuća istina,
samoodržavajuća, vječno eksplodirajuća sila
u jezgri stanićja…
tolerancija, solidarnost, kompromis,
nezaustavljiva autopoieza ljubavi…

Trajemo!

Dijana Jelčić





- 18:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 21.06.2019.

Suncostaj...





Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja. U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov San ljetne noći.

hvala Jarilu...






Noć ljetnog solsticija, najdulja svjetlost, najkraća tmina,
titraj sutona i bljesak zore,
u sjaju Ivanjske vatre znamenje
umiranja i rađanja. .

Na dlanu pamćenja vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu, slavuj priziva tišinu noći, ševa romor svitanja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete nestaju.

Mijenja se slava svijeta!

Dijana Jelčić




- 17:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.06.2019.

Pred ljetni solsticij...




Sjećanje na prijateljicu...

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević






Noć je mirisala na tugu. Misli se kovitlale dinamikom uspomena, postajale živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike su se vrtložile zbrkanim redoslijedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku njihove vile.

"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokušala sam je jezikom Sandberga probuditi

Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.

U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine.

Njena duša, igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena. Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru titra dobrodošlica.

Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Otišla si draga moja nezaboravna prijateljice, odletjela si u mir i spokoj. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena na zaslonu pamćenja, tvoj lik, buket ruža i tvoje pismo...

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.
Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove ruže potsjete da sam to ipak ja."


1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... a ja tada napisah

anatomija jednog samoubistva


Dijana Jelčić






anatomija jednog samoubistva

- 09:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 18.06.2019.

Porcelanska šoljica...






Sanjam li život?

Ne, ti živiš san!

Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Zaustavio si moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.

Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.

Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.

Pored radnog stola fotografije, trenutak ovjekovječen u Međugorju, jedna iz djetinjstva, a onda mi...

Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.

Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.

U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.

Promatram fotografiju svilotiska zore… zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika… sanjam li ljepotu?... ili se odraz sna slijeva u budnost… bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…

Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...

Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.

Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.

Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… vidljive tek vjerovanjem u postojanje Anđela… oživljene u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…
Otvaram oči… svilotisak zore se pretače u sanjivost mladog dana… moćvara se budi šapatom tišine i odjeva zelenu odoru rijeke nevraćanke… vraćam se u stvarnost…

Hoćeš li još jednu kavu?

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem živim san.

Uživam u prvoj jutarnjoj kavi...

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.




- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.06.2019.

Put iz sna...






Elegantno kao crna pantera odlazi noć… iz pijeska i pjene izleće bijela golubica... zoblje zvijezde... svjetlost uranja u san… ucrtava put ka svitanju… zlaćani muk iskri nježno tkanje… veo nad koljevkom rađanja… lepršam stazom iz snovida u snovitost… u ekliptiku svakodnevice… pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti… a onda koračam putevima svile… ili uranjam u Mnemozinu, u rijeku uspomena… u kaplje dolazećih i odlazećih sjećanja… u kovitlac vremena… nad spoznajom bdije pamćenje… odbijam mogućnost uspoređivanja… dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji sjećanja…

izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti… umrežava iluzije u percepciju svakodnevice…
izvija se do azurnog svodovlja i dokazuje mi... tek sam djelić božjeg sna… tek titrajuća struna u tkivu Svemira… sretna Zemljanka u panorami evolucije…

prisjećam se… bila sam podanica Mjeseca… ljubavnica Sunca… igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama…
a možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari… vlat trave u prostornosti prerije… kap vode na Jerihonskoj ruži… suza u oku Eremita…

možda… toga se ne sjećam… ne poznajem sve postaje rodoslovlja… ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć sadašnjeg trenutka… još uvijek ne mogu dešifrirati tajanstveni “kod” genoma…
ali dupli helix neumorno titra… dva savijutka se nezaustavljivo isprepliću u sretnu budnost… osjećam, Fortuna mi je oduvijek bila vjerna pratilja…

Dijana Jelčić




- 07:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 15.06.2019.

Jedna davna utopija...

Misaona Proustiana...





Na stolu ispred nas leži ovalna zdjela s još nekoliko slatkih Jakobovih školjkica. "Misaona Proustiana" je, mala kavana u kojoj se skupljaju srodne duše generacije koju stvaramo.
Kao što se nekada generacija skupljala u maloj kavani želeći promjeniti vrijeme, pa onda u maloj kavani interneta, danas se skupljamo u misaoteci stvarajući novu stvarnost, koja je drugačija od one nekad nazvane virtualni svijet. Šetači internetom su bili slični Platonovim ljudima iz špilje jer su nazirali samo sjene stvarnosti koja se događala izvan njih. Naša stvarnost postaje dio nas, mi ju stvaramo misaonim fitnisom.






Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena.

"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?"
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."

Iz rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca vidjesmo titraje niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.

„Jučer sam ponovo po epohama poslagala knjige u biblioteci. "Kreativni univerzum", knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo i ispisana studija o pokretu. Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima su bile naslagane na podu pored fotelje.
Na stolu u vazi je mirisao buket ruža. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.

Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?

Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Sada osjećam trenutak svijesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.
Moje tijelo i krv u njemu, razlomljeni u prizmi trenutka, žude za novim pustolovinama. Pod sunčevim zrakama se njegovi djelovi sjedinjuju uvijek u novi oblik, traju i izgrađuju se uvijek iznova u novo postojanje. Tijelo uistinu misli samo, ono nije čvrsta materija koja nepromjenjena traje u vremenu, tijelo slijedi i poštuje zakone iz kojih je nastalo. Svijetlost ga na svom putu razbija i ponovo spaja, oživljava sve njegove skrivene dimenzije i daje mu snagu istinskog postojanja.

U misaoni Proustiani, obasjane istom svjetlosti, lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli, veznici neba i zemlje, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života. Sjedeći u društvu velikana s čijim mislima smo odrastali, čijih rečenica smo se prije ispita bojali i s vremenom razumjevali smisao njihovih napisanih knjiga, mi spoznasmo snagu energije koja ne nestaje, samo mijenja oblike.

"Pitagora je znao da ćemo se uvijek vraćati na isto mjesto i biti mi, ali nije znao da ćemo znati da smo to mi." pomislih.

Dijana Jelčić



http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html

- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 14.06.2019.

U vrtu razgranatih staza...






In memoriam... Jorge Luis Borges... (Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986.) argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...






U Borgesovom vrtu razgranatih staza
zbilja je iluzija svijesti.

Oćutjeh nelineranost vremena,
umreženost struna,
razigrane fraktale,
geometriju svemira.

Pregršt mogućnosti.Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka
u budnost.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTURA sNOVA, Zagreb 2014.






- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.06.2019.

Snovita zbivanja...






''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''

Oscar Wilde






Odsanjah lazur noći, koračah putevima noćnog pustolova, kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...

Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… jutri na obzoru svijesti… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka, na žrtveniku vremena, anima candida ostavlja svoje znakovlje…

Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu. Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… beskonačnost uspomena sa obala smaragdne rijeke... u njenim kapima tek naslućeni stihovi pjesme nad pjesama… na zaslonu vječnih nadanja siluete kralja i zaručnice...

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak buđenja u okrilju metaforičnog sna…

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!

Dijana Jelčić





- 09:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.06.2019.

Grad Sunca...






Zadar je grad mojih pradjedova... grad u kojem, još kao djevojčica, osjetih ljepotu našeg udaljavanja od Sunca... pričinjalo mi se, sunce tone u more... divnom zabludom to nazivamo zalazak Sunca, romantika s pokričem... oduvijek uživam u trenucima slijevanja sunčane svjetlosti u kobalt tmine… pretakanje azura u lazur nebeskog bespuća… volim iz misaono zahuktalog dana ćulima ušetati u smiraj predvečerja… osjetiti smjenu užurbanog dnevnog ritma u ritam uzdrhtalog srca…

volim trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo mnogo… one trenutke u kojima tišinu razbija nečujnost otvaranja očiju neba… i vjekovanje sunačanog bljeska u tvom pogledu… tada napuštamo putanju kretanja pravcima svrsishodnosti i lutamo zagonetnim stazama ucrtanima u svijetu maštarija… putujemo u krajolike nepoznate na ovozemaljskim kartama… prolazimo kroz krugove nepostojeće u vrtnji globusa… zaustavljamo na postajama snovitosti… živimo Campanellinu utopiju... ulazimo u civitas Solis…

Razgovaramo ni o čemu… a misaoni se režanj uzburkava lepetom leptira… stvara oluju u tijelu… uragan u srcu… dokazuje teoriju kaosa… nastajanje ljepote fraktala… kreaciju sanjane stvarnosti… u geometriji trenutka osluškujemo zvuke osjećajnih percepcija… misao virtuoz usklađuje ritam naših titraja sa titrajima svijeta… sa titrajima prijatelja… sa titrajima znanaca, slučajnih prolaznika, beskućnika, bolesnika, umirućih… to osjećanje ne umanjuje ljepotu… uvečava je… postajemo saveznici sa sužnjima koje mori glad… sa svim bićima pod koprenom tuge, boli i suza… svjesni da ne možemo promijeniti svijet… da ne možemo darovati ništa do ljubavi i suosjećanja mi u trenucima savršenog mira upoznajemo i mjenjamo sebe… bježimo iz entropije jednoumlja… iz špilja tamnih slutnji… razigrani, zaneseni pustolovi mi pohodimo nova i uvijek nova prostranstva iza horizonta misaone zbilje…

Kada zvijezda Danica objavi zoru… iz zgrljaja pijeska i pjene izranja bijela golubica i zoblje zvijezde, a zlatna hostija ponovo obasja nebo mi pozdravljamo Sunce... sretni u gradu Sunca mi svetkujemo Ljubav… vrhovnu svećenicu sretne budnosti…

Dijana Jelčić





- 19:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.06.2019.

Bdijenje poete Sacera...

i naše trajanje...




naš svijet je svijet sanjajućih knjiga... naši dijalozi zadiru u vrijeme Mikenske povijesti i završavaju u moći sadašnjeg trenutka... oživljavamo svetišta proujalog vremena... grčki Temenosi su nas oduvijek zanimali... ta mala svetišta u koja se ulazilo poslije katarze... osjećamo ih u Danteovoj božanskoj komediji i u ovome ovdje i ovome sada... historia est magista vitae... iako okrutnost sveopće zbilje dokazuje nešto drugo... mi učimo iz povijesti.... mjenjamo se u nutrini... jer samo iz nutra se sanja... a poeta sacer... on je utjelovljen u nama čuvarima našeg stvarnog svetišta...






Nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.

Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se.
Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo susresti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem jezika se oslobađah osobnog balasta. Doživjeh pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog. Bio je to otklon ka prohujalom vremenu, uranjanje u sferu disperzije, u stanje neočekivanih promjena.

Osjetih katarzu, pročišćenje uma. Začuh zvuk nečuvenog govora o nečem neviđenom. Riječi su progovarale umjesto mene, bile su vladarice svetog kruga, moćnice u svetištu izričaja, utjelovljenje posljednjeg čuvara drevnog Temenosa.

Bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta. Izazov poetike, njenu moć. Oćutih što znači biti sacer. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Krug zbilje se osmislio bojom akromatskog jutra. Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlačilo veliko sunce. Počeh prebirati po pepelu dogorjelog sna, tražiti pjesmu odsanjanu u vremenu poete sacera, metaforiku sna u njegovoj lucidnosti.

U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić ...






- 11:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.06.2019.

Titraji vremena...






Pod rasutim srebrom nebeskog pustolova koračaju sjene lazurne noći… izronjene iz hrama astralne istine… utkane u habitus kristala… ogrnute rapsodijom vjetra… osmišljene uzdasima duše… oživjele ritmom srca… te začudne metafore snovitosti… iluzije poetične zbilje… titravo tkivo nesanice… omataju se kao niska prozaičnih misli oko poetike bitka osjećanja… na granici noći i dana… u izmaglici svitanja postaju siluete stvarnosti… zazivaju u budnost… i nestaju u osvitu sunca… ostaju samo sjećanja na noć bez sna… na iluminaciju kobaltne tmine… na ples zvjezdanim nebom… lutanja mliječnim stazama… mirise djetinjstva… okuse mladosti i glazbu zrelosti… na titraje eudajmonizma poslije proživljenih godina...

Pod rasutim zlatom sunca se u nanosekundama razmotava iskukičana mreža vremena… u svakom čvoriću nova slika… novi bljesak svjesnosti… kvantiziranje misaone opsjene u snagu iskričave spoznaje… u zjenici oka se prelama bijela svjetlost… širi osjetilnim putevima… razlijeva senzualnim kartama… postaje vizualna istina… stvoriteljica ikona nutarnje kozmogonije… slažu se nezaboravni trenuci u svetištu pamćenja… i dok se dan kotrlja tračnicama vječnosti neumorni leptiri oplođuju cvijetove svijesti… umnažaju ih… prenose viđeno, kušano, čujno, mirisno, dodirnuto u muzej uspomena… stvaraju panoptikum tankoćutne osjetilnosti… pohranilište pojavnosti hedonističkih uživanja… ovjekovječuju carstvo zadovoljstava nježne osjećajnosti… oplemenjuju svijet u našim glavama… dokazuju snagu etičkog djelovanja i umnažanje sretnih trenutaka…

Dijana Jelčić





- 10:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 05.06.2019.

Poezija uspomena...






U začahurenoj uspomeni bujaju osjećaji, iskre sjećanja i radost. Prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog. Sve je u nama u riječima kojima darujemo smisao, u smijehu kojim pečatimo škrinju povjerenja, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić


- 09:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 04.06.2019.

Neću san, hoću zbilju...






Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san... gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu... a onda se čarolija pretočila u zbilju...




Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti.
Bježah od besmislenih razgovora, od ispraznih dijaloga akcentualnosti,
prepunih prislonjenica, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor
jurećeg vremena.

Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta,
za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.

Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora je sijač zvijezda prebirao po strunama tišine,
iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde je nježnom šutnjom dotaknuo nutrinu.

Kao lučonoša sreće stvorio slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice nedosanjanih snova.

Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.

Velika samoća ugasnu pjesmom sjenice,
osjetih tvoje dlanove.

Osjetih moć trenutka, živim trenutak, moj trenutak, naš trenutak
kao da sljedeći neće doći.

Sretni ljudi nemaju prošlost, imaju samo lijepa sjećanja.

Dijana Jelčić




- 06:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.06.2019.

U sjenci jutra...






Iz utrobe oceana jecaj kaosa,
vrisak vječnosti.

U zavjetrini vjerovanja izdaja,
poludjela lađa, progonjeno rebro,
bjeg iz ropstva.

Na Sinaju Anđeo vatre,
u kamenu uklesane zapovjedi.

Na zaslonu svjesti zlatno Tele,
u pohlepi zataja svetosti.

Nebo moru krade modrinu,
na horizontu iza otoka,
dan oplakuje izgubljeno sunce.

Kaznom bogova progonjena,
Eho sretnih uzdaha se gubi u vapaju
prevarene ljepote.

Pred zidom plača plutajuća Arka,
nad pučinom oceana bog vjetra
budi novu zoru.

Nestaje sljepilo noći,
u sjenci jutra svjetlost
bojom vjenčanice kiti dan.

U tvojoj kosi sjaj izalazećeg sunca,
u pogledu kraj korote.

Bijela ptica objavi kraj tugovanja.

Kao znamen sjedinjenja vječnosti i trenutka
ljubav je sišla s neba.

Dijana Jelčić... zbornik More na dlanu... Rovinj, 2019...






Vrijeme poezije... ( evo još malo nostalgije... More na dlanu 2014... i moj osvrt na to nezaboravno vrijeme... )

Poluotok poluotoka, minijatura, djelić Istarske ljepote, poetski šapat arhiteksture vremena. James Joyce stoluje na ulazu u stari grad, raspeta na kotaču maloumlja, sveta Eufemija bdije nad njegovim krovovima, nad dimnjacima, svjedočanstvom spasenja čovjeka od pošasti kuge.

U srcu Rovinja fontana, dječak sa ribom u rukama. Kao znamen čelopeka galeb slijeće na njegovu glavu i promatra sjaj zenitnog sunca. Ulicama odzvanja smijeh, glas pjesnika se čuje, podnevni performans izričaja duša. U muzeju, pored surrealizma prohujalog vremena, tri pjesnikinje daruju svoje duše našim srcima.

Zašumilo je “More na dlanu” vremena. Iz podmorja ogoljele duše, iz dubina trajanja je izranjala četvrta dimenzija i oslikavala se na koordinatama srca. Na obzoru se užgano zlato pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave svjetlosti ucrtavao kraj odiseje carstvom pjesništva. Čuo se smijeh čovjeka. Sunce u oku sutona je zaokruživalo vječnost u bajkovitost sunoćja. Poslije uskovitlanog poslijepodneva ljepota je razoružala nebo, olujni oblaci su se rasplinuli, oslikali bumbak povečerja. Bonaca je pružila svoje meke dlanove moru i nama. U vedrini misli, u osmjesima pjesnika, u veselom smiraju bitka vremena spoznah moć metafizike uma. Kratka nesvijest postojanja, koma svijesti univerzuma, obrana ljepote od umiranja u zaboravu.

Srce je odjenulo odoru blaženstva, podmorje duše miruje tišinom, na dnu ključaju valovi plime, objavljuju noć punoće probuđenih čula, noć slavlja srebra i biserja u rascvijetanom zlatu Venerine kose, u tankoćutnom gnijezdu u kojem se rađa san. U strobosu struna svjesti se utjelovila ljubav, slijedila je ekliptiku Sunca.

Na oltaru prijateljstva je titralo ognjilo ljubavi. Izgovarali smo svatko svoju molitvu bogočovjeku u sebi. Iz kaosa, iz maternice osjećanja je izranjala zlaćana spirala pojavnosti, šarolikim nitima svijesti kukičala tkanicu života, tajanstveni veo zbilje iza kojega sretni trajemo u snu...

Bilo je to vrijeme poezije srodni duša.

Dijana Jelčić.




- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 01.06.2019.

Začudnost vremena...






Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Vrijeme je postojano, ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san.





Tisućljeća… godine… minute… trenuci… traganje za prohujalim vremenom… bezvremeno putovanje sjećanjima…

stoji li vrijeme u uspomenama?… čekali na naše povratke u trenutke ljepote?... bdije li u gradu Sunca… u zvjezdanom prahu… u hramu na hridi oceana snova?...
nemilosrdno ga pretačemo u riječi… rečenice… slijevamo u misli… trgujemo njime… prodajemo ga za šaku kovanica… poznaje li srce lice vremena… osjeća li duša njegov nezaustavljivi ples stazama sudbine… kroje li suđenice njegove odore?...

Začudnost dimenzije vremena me još uvijek omamljuje… budi znatiželju… rađa čuđenje… ispisah bezbroj riječi… pokušah opisati poetičnu tajanstvenost te protege…
odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?...
pitanja se lome u doživljaju koraka pod kopljima dnevne svjetlosti… promatram bljesak odlazečeg sunca… osjećam tankoćutan nemir… pjenušavu uzburkanost u krvotoku… osluškujem zvon zvona sa tornja obližnje crkve… obznanjuje protok vremena… nedohvatnost beskraja u kojem vjekuju hramovi prepuni znakova postojanosti ikonografije u nezaustavljivoj prolaznosti… prisjećam se naših lutanja tim svetištima… sjećam se uzaludnosti naših pokušaja da zaustavimo otkucaje nutarnje ure… vidim nas u viziji oltara vječnosti… u tajanstvenoj Platoniji… bezvremenoj prostornosti sanjane iluzije…

Još uvijek me opija nemogućnost osjećanja dimenzije prostor- vrijeme… tek na tren je pronađem u Picassovim slikama… a onda se ozrcali u snu odasanjanom u delti Neretve… u tišini močvare u kojoj nam se pričinjalo da nema pomaka… da sve miruje i tihuje u trenutku… pisala sam priču o umijeću vremena… izmaštala sam nemoguću mogućnost u biću boginje lova… i bdijenju čuvarice Lunina hrama… u ljubavi koju nazvah quintom esencijom postojanja... petom dimenzijom trajanja... petim, samo našim godišnjim dobom...

Vrijeme prolazi… rijeka nevraćanka odnosi lijepe trenutke u muzej sjećanja… ušće smaragdne rijeke širi horizont svjesnosti… vrtloži se zlaćano vreteno u trenutku spoznaje… a mi još uvijek misaono lutamo beskrajem i tragamo za vratima vremena…

Dijana Jelčić






Vrata vremena

- 18:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>