U sjenci jutra...
Iz utrobe oceana jecaj kaosa,
vrisak vječnosti.
U zavjetrini vjerovanja izdaja,
poludjela lađa, progonjeno rebro,
bjeg iz ropstva.
Na Sinaju Anđeo vatre,
u kamenu uklesane zapovjedi.
Na zaslonu svjesti zlatno Tele,
u pohlepi zataja svetosti.
Nebo moru krade modrinu,
na horizontu iza otoka,
dan oplakuje izgubljeno sunce.
Kaznom bogova progonjena,
Eho sretnih uzdaha se gubi u vapaju
prevarene ljepote.
Pred zidom plača plutajuća Arka,
nad pučinom oceana bog vjetra
budi novu zoru.
Nestaje sljepilo noći,
u sjenci jutra svjetlost
bojom vjenčanice kiti dan.
U tvojoj kosi sjaj izalazećeg sunca,
u pogledu kraj korote.
Bijela ptica objavi kraj tugovanja.
Kao znamen sjedinjenja vječnosti i trenutka
ljubav je sišla s neba.
Dijana Jelčić... zbornik More na dlanu... Rovinj, 2019...
Vrijeme poezije... ( evo još malo nostalgije... More na dlanu 2014... i moj osvrt na to nezaboravno vrijeme... )
Poluotok poluotoka, minijatura, djelić Istarske ljepote, poetski šapat arhiteksture vremena. James Joyce stoluje na ulazu u stari grad, raspeta na kotaču maloumlja, sveta Eufemija bdije nad njegovim krovovima, nad dimnjacima, svjedočanstvom spasenja čovjeka od pošasti kuge.
U srcu Rovinja fontana, dječak sa ribom u rukama. Kao znamen čelopeka galeb slijeće na njegovu glavu i promatra sjaj zenitnog sunca. Ulicama odzvanja smijeh, glas pjesnika se čuje, podnevni performans izričaja duša. U muzeju, pored surrealizma prohujalog vremena, tri pjesnikinje daruju svoje duše našim srcima.
Zašumilo je “More na dlanu” vremena. Iz podmorja ogoljele duše, iz dubina trajanja je izranjala četvrta dimenzija i oslikavala se na koordinatama srca. Na obzoru se užgano zlato pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave svjetlosti ucrtavao kraj odiseje carstvom pjesništva. Čuo se smijeh čovjeka. Sunce u oku sutona je zaokruživalo vječnost u bajkovitost sunoćja. Poslije uskovitlanog poslijepodneva ljepota je razoružala nebo, olujni oblaci su se rasplinuli, oslikali bumbak povečerja. Bonaca je pružila svoje meke dlanove moru i nama. U vedrini misli, u osmjesima pjesnika, u veselom smiraju bitka vremena spoznah moć metafizike uma. Kratka nesvijest postojanja, koma svijesti univerzuma, obrana ljepote od umiranja u zaboravu.
Srce je odjenulo odoru blaženstva, podmorje duše miruje tišinom, na dnu ključaju valovi plime, objavljuju noć punoće probuđenih čula, noć slavlja srebra i biserja u rascvijetanom zlatu Venerine kose, u tankoćutnom gnijezdu u kojem se rađa san. U strobosu struna svjesti se utjelovila ljubav, slijedila je ekliptiku Sunca.
Na oltaru prijateljstva je titralo ognjilo ljubavi. Izgovarali smo svatko svoju molitvu bogočovjeku u sebi. Iz kaosa, iz maternice osjećanja je izranjala zlaćana spirala pojavnosti, šarolikim nitima svijesti kukičala tkanicu života, tajanstveni veo zbilje iza kojega sretni trajemo u snu...
Bilo je to vrijeme poezije srodni duša.
Dijana Jelčić.
|
