Pod rasutim srebrom nebeskog pustolova koračaju sjene lazurne noći… izronjene iz hrama astralne istine… utkane u habitus kristala… ogrnute rapsodijom vjetra… osmišljene uzdasima duše… oživjele ritmom srca… te začudne metafore snovitosti… iluzije poetične zbilje… titravo tkivo nesanice… omataju se kao niska prozaičnih misli oko poetike bitka osjećanja… na granici noći i dana… u izmaglici svitanja postaju siluete stvarnosti… zazivaju u budnost… i nestaju u osvitu sunca… ostaju samo sjećanja na noć bez sna… na iluminaciju kobaltne tmine… na ples zvjezdanim nebom… lutanja mliječnim stazama… mirise djetinjstva… okuse mladosti i glazbu zrelosti… na titraje eudajmonizma poslije proživljenih godina...
Pod rasutim zlatom sunca se u nanosekundama razmotava iskukičana mreža vremena… u svakom čvoriću nova slika… novi bljesak svjesnosti… kvantiziranje misaone opsjene u snagu iskričave spoznaje… u zjenici oka se prelama bijela svjetlost… širi osjetilnim putevima… razlijeva senzualnim kartama… postaje vizualna istina… stvoriteljica ikona nutarnje kozmogonije… slažu se nezaboravni trenuci u svetištu pamćenja… i dok se dan kotrlja tračnicama vječnosti neumorni leptiri oplođuju cvijetove svijesti… umnažaju ih… prenose viđeno, kušano, čujno, mirisno, dodirnuto u muzej uspomena… stvaraju panoptikum tankoćutne osjetilnosti… pohranilište pojavnosti hedonističkih uživanja… ovjekovječuju carstvo zadovoljstava nježne osjećajnosti… oplemenjuju svijet u našim glavama… dokazuju snagu etičkog djelovanja i umnažanje sretnih trenutaka…