U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa.
Romor zelene rijeke, poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.
U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav, nutarnja svjetlost
odaje tajnu postojanja.
Na vratima vječnosti, između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta, okno vremena,
pjesma trenutka se čuje, muk beskraja
i nadahnuće daljina
Privid, oživjela iluzija, ubistvo gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.
Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.
Poezija našeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
vrtlog,
život,
ljubav.