Začudnost vremena...
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Vrijeme je postojano, ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san.
Tisućljeća… godine… minute… trenuci… traganje za prohujalim vremenom… bezvremeno putovanje sjećanjima…
stoji li vrijeme u uspomenama?… čekali na naše povratke u trenutke ljepote?... bdije li u gradu Sunca… u zvjezdanom prahu… u hramu na hridi oceana snova?...
nemilosrdno ga pretačemo u riječi… rečenice… slijevamo u misli… trgujemo njime… prodajemo ga za šaku kovanica… poznaje li srce lice vremena… osjeća li duša njegov nezaustavljivi ples stazama sudbine… kroje li suđenice njegove odore?...
Začudnost dimenzije vremena me još uvijek omamljuje… budi znatiželju… rađa čuđenje… ispisah bezbroj riječi… pokušah opisati poetičnu tajanstvenost te protege…
odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?...
pitanja se lome u doživljaju koraka pod kopljima dnevne svjetlosti… promatram bljesak odlazečeg sunca… osjećam tankoćutan nemir… pjenušavu uzburkanost u krvotoku… osluškujem zvon zvona sa tornja obližnje crkve… obznanjuje protok vremena… nedohvatnost beskraja u kojem vjekuju hramovi prepuni znakova postojanosti ikonografije u nezaustavljivoj prolaznosti… prisjećam se naših lutanja tim svetištima… sjećam se uzaludnosti naših pokušaja da zaustavimo otkucaje nutarnje ure… vidim nas u viziji oltara vječnosti… u tajanstvenoj Platoniji… bezvremenoj prostornosti sanjane iluzije…
Još uvijek me opija nemogućnost osjećanja dimenzije prostor- vrijeme… tek na tren je pronađem u Picassovim slikama… a onda se ozrcali u snu odasanjanom u delti Neretve… u tišini močvare u kojoj nam se pričinjalo da nema pomaka… da sve miruje i tihuje u trenutku… pisala sam priču o umijeću vremena… izmaštala sam nemoguću mogućnost u biću boginje lova… i bdijenju čuvarice Lunina hrama… u ljubavi koju nazvah quintom esencijom postojanja... petom dimenzijom trajanja... petim, samo našim godišnjim dobom...
Vrijeme prolazi… rijeka nevraćanka odnosi lijepe trenutke u muzej sjećanja… ušće smaragdne rijeke širi horizont svjesnosti… vrtloži se zlaćano vreteno u trenutku spoznaje… a mi još uvijek misaono lutamo beskrajem i tragamo za vratima vremena…
Dijana Jelčić
Vrata vremena
|
