Marketing
Neću san, hoću zbilju...
Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san... gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu... a onda se čarolija pretočila u zbilju...
Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti.
Bježah od besmislenih razgovora, od ispraznih dijaloga akcentualnosti,
prepunih prislonjenica, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor
jurećeg vremena.
Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta,
za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora je sijač zvijezda prebirao po strunama tišine,
iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde je nježnom šutnjom dotaknuo nutrinu.
Kao lučonoša sreće stvorio slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice nedosanjanih snova.
Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.
Velika samoća ugasnu pjesmom sjenice,
osjetih tvoje dlanove.
Osjetih moć trenutka, živim trenutak, moj trenutak, naš trenutak
kao da sljedeći neće doći.
Sretni ljudi nemaju prošlost, imaju samo lijepa sjećanja.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 04.06.2019. u 06:16 sati.