Na Jakovljevim ljestvama ka Parnasu... kritika poetskog uma...
Tabuala rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih...
Na Jakovljevim ljestvama ka poetskom nebu osjećam kritiku poetskog uma...
Mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju ćujnosti … uspinjanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama… pobjeda je uranjanje u moć bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti.
Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobročutnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti… tek svesni da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima u krajolicima opustjeih srcovida stižemo do oaze poetskih sanja…
Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...
još uvijek nisam pronašla deskripciju kojom bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… nisam riječima oslikala Jakovljev put ka Composteli... još uvijek nisam ostvarila opisnost kojim bih oslikala uspinjanje ka Parnasu poezije... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram riječima lebdeći kroz kraljevstvo literature... sanjajući trenutak poetskog buđenja na granici sna i zbilje...
Čekam... nadam se, dogodit će se ...
Možda...
Dijana Jelčić
|
