dinajina sjećanja

utorak, 25.06.2019.

Na Jakovljevim ljestvama ka Parnasu... kritika poetskog uma...






Tabuala rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih...

Na Jakovljevim ljestvama ka poetskom nebu osjećam kritiku poetskog uma...

Mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju ćujnosti … uspinjanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama… pobjeda je uranjanje u moć bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti.

Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobročutnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti… tek svesni da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima u krajolicima opustjeih srcovida stižemo do oaze poetskih sanja…

Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...

još uvijek nisam pronašla deskripciju kojom bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… nisam riječima oslikala Jakovljev put ka Composteli... još uvijek nisam ostvarila opisnost kojim bih oslikala uspinjanje ka Parnasu poezije... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram riječima lebdeći kroz kraljevstvo literature... sanjajući trenutak poetskog buđenja na granici sna i zbilje...

Čekam... nadam se, dogodit će se ...

Možda...

Dijana Jelčić





- 19:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...