Put iz sna...
Elegantno kao crna pantera odlazi noć… iz pijeska i pjene izleće bijela golubica... zoblje zvijezde... svjetlost uranja u san… ucrtava put ka svitanju… zlaćani muk iskri nježno tkanje… veo nad koljevkom rađanja… lepršam stazom iz snovida u snovitost… u ekliptiku svakodnevice… pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti… a onda koračam putevima svile… ili uranjam u Mnemozinu, u rijeku uspomena… u kaplje dolazećih i odlazećih sjećanja… u kovitlac vremena… nad spoznajom bdije pamćenje… odbijam mogućnost uspoređivanja… dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji sjećanja…
izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti… umrežava iluzije u percepciju svakodnevice…
izvija se do azurnog svodovlja i dokazuje mi... tek sam djelić božjeg sna… tek titrajuća struna u tkivu Svemira… sretna Zemljanka u panorami evolucije…
prisjećam se… bila sam podanica Mjeseca… ljubavnica Sunca… igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama…
a možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari… vlat trave u prostornosti prerije… kap vode na Jerihonskoj ruži… suza u oku Eremita…
možda… toga se ne sjećam… ne poznajem sve postaje rodoslovlja… ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć sadašnjeg trenutka… još uvijek ne mogu dešifrirati tajanstveni “kod” genoma…
ali dupli helix neumorno titra… dva savijutka se nezaustavljivo isprepliću u sretnu budnost… osjećam, Fortuna mi je oduvijek bila vjerna pratilja…
Dijana Jelčić
|
