Diavola
nedjelja, 29.06.2008.
Mali Rajinac, al' što ima velike muuuhee (plus pohod na Pivčevac)
|
(nastavak iz prošlog broja) Dakle, drugi dan našeg sjevernovelebitskog planinarenja. Noć sam provela nemirno. Iz meni nepoznatih razloga, nisam uopće spavala. Malo bi zadrijamala, ali uglavnom polubudna. Puna mjesečina vani, Mjesec preogroman, soba poluosvjetljena. Ne znam jel nisam mogla spavati od uzbuđenja, planinarskog nemira, što li. Ali nisam se loše osjećala uopće. Iz dosade sam negdje oko 4h snimila mjesečinu. Fotografija je, kao što ćete vidjeti, vrlo slična fotografiji Mjeseca mog foto-gurua VisionThinga.   Dan poslije sam, zbog neispavanosti, bila malo slabija za hodanje. I vrućine su me smlavile. Ipak smo otišli osvojiti Veliki (ili Zavižanski) Pivčevac i Mali Rajinac te se vratili preko Jezera za nešto manje od 8 sati. Krenuli u 10 h, u dom se vratili u 18h. Bilo je naporno, ali uspjeli smo! Žigovi su tu! Evo mape dijela Sjevernog Velebita. Napatila sam se dok sam spojila više mapa u jednu. Lijevo se vide Veliki Zavižan i Balinovac, koje smo lijepo osvojili dan prije.  Mapu Pivčevca i Rajinca bez ucrtanih staza možete pogledati ovdje. Prvo krećemo (žuta crta) preko Buljevca do prvog raskršća, odvajamo se za Pivčevac i vraćamo istim putem (plavo). Nastavaljamo dalje do Rajinca (plavo) i dolazimo do drugog važnog raskršća na Generalskim dolcima. Produžavamo do Rajinca. Sam uspon na Rajinac i cijeli povratak nazad preko Jezera ucrtan je crveno. U povratku nismo htjeli ići istim putem, već smo išli preko Jezera (duži, ali divan put) do povratka na točku 1. i naše prvo ključno raskršće. Početna točka bila nam je jasno obilježena markacija nešto niže od planinarskog doma na Zavižanu. Dakle, to je ta cesta kojom ste se autom popeli do planinarskog doma na Zavižanu. Vidjet ćete u jednom trenutku jasno vidljivu tablu s desne strane ako idete od doma dolje. Tabla vodi dolje desno u šumu i na njoj piše slijedeće:  Ulazite u prekrasnu šumu i odmah na početku krećete gore, dolje, gore dolje. Već se ježim na pomisao kako će biti u povratku. Očekivali smo 5-6 sati hoda, pa mi je onda najgore kad slomljena zadnjih pola sata još moram uprtiti "gore".  Sve staze su ok markirane. Čim smo izašli iz te šume, nakon jedno pola sata hoda, izašli smo na čistinu i skužili stazu udesno. Malo nas je zbunilo da li je to staza za Pivčevac, nije bilo nikakvih oznaka. No, nismo skrenuli. Pretpostavljali smo da je to neka alternativna staza koja vodi od doma i uključuje se na ovu našu, što se kasnije i pokazalo točnim. (Ovo je fotkano nakon što smo prošli to raskršće i osvrnuli se nazad.) No, slijedeće je raskršće bilo jasno obilježeno i ono je KLJUČNO raskršće za odlazak na ova dva vrha. Dakle, mi smo se maknuli s glavne staze za Rajinac i skrenuli udesno kako bi osvojili Pivčevac. Popeli smo se i osvojili Pivčevac. Zatim smo se vratili istim putem na to isto ključno raskršće i produžili za Rajinac. (Kasnije ćemo se na povratku vratiti na ovo isto raskršće, ali preko Jezera. Zato je ključno!)  Što se Pivčevca tiče, gore idete kroz šumu, ugodna temperatura, hladovina, ali sve puno muha. Užas. Više ne idem nigdje bez Autana. Rojeve muha ne možete slikati, ali vjerujte, stravično izgledaju. Sam vrh Pivčevca je stjenovita glava. Pogled odličan.  Žig na Pivčevcu uredan.  Evo malo štimunga u šumi. Vani prži sunce, a vi u finoj šumskoj hladovini. Staza savršeno meka za hodati, ma, letite!  Vraćamo se do onog našeg KLJUČNOG raskršća i produžavamo dalje za Mali Rajinac. Mali Rajinac (1699 m) je veći od Velikog Rajinca (1667 m). Ne pitajte zašto. I ne samo to! Mali Rajinac je najveći vrh Sjevernog Velebita! Putem smo naišli na nešto što me podsjetilo na odbačenu zmijinu kožu, što kažete?  Do Rajinca nikad doći, hehe... Tu je sad već sunce dobrano pičilo. Vi ne idete podno vršne stijene ravno gore, nego motate li ga motate... nikako da se probijete do samog vrha... A vrućeeee, sad je to već gadno poslijepodnevno sunce! Dakle, penjete se po boku, prolazite kroz više vrtača, pa stijena, jako je sve zanimljivo, ali i izazovno. Nikako da vidite vrh! I onda... koje olakšanje kad vidite tablo "Mali Rajinac - najviši vrh Sjevernog Velebita", ajme stropoštala sam se. Ovo je prvi vrh na kojem sam zaspala jedno 10-15 minuta. Zadrijamala, nisam mogla izdržati. Poza nemoguća za spavanje, ali ne znam kad sam zadnji put ovako korisno zadrijemala. Na vrhu smo zatekli Dražena Ilinčića. Kaže ima visinske pripreme za nadolazeću Paradu.  Nevjerojatno, ali sam vrh je bilo jedino mjesto gdje nije bilo rojeva muha. Nismo se usudili ni mrdnuti, ma ni disati, samo da ih ne bi prizvali. Nešto nevjerojatno. Hodaš, a ne čuješ vlastite misli od zujanja muha. Ostali smo dosta na vrhu, jako nam se svidio, baš je bilo dobro. Pogleda fantastičan na čitav niz vrhova, a skužili smo i Premužićevu stazu. Odličan osjećaj kad znaš "i tamo si bio". E sad spustili se mi, nakon ljenčarenja dolje. Vratili na našu stazu i dolazimo do tog drugog važnog raskršća, onog na Generalskom dolcu. Mogli smo, dakle, ići a) ravno i vratiti se istim putem nazad kroz šumu ili b) skrenuti udesno na Jezera (vidi mapu na početku) i preko prekrasnih livada doći na početnu točku. Gospodin Ante nam je sugerirao te livade, da su puno ljepše od šuma, a i staro je planinarsko pravilo da se ne vraćate istim putem, već nekim alternativnim kako bi što više toga vidjeli. Put je 40-ak minuta duži nego da smo išli šumom. Odlučujemo se za skretanje sa staze i povratak preko Jezera. To je ujedno i put za Krasno. Prvi dio puta je šuma, a onda izlazite na prekrasne doline. To je plato na najvišoj nadmorskoj visini na Sjevernom Velebitu. Mi tamo nismo vidjeli vodu, ali navodno da postoje bazenčići vode po kojima je ova dolina dobila ime. E, te su livade bile PREromantične i svaka čast Anti na preporuci. Samo da nas vrijeme nije pržilo, jer staza ide kroz sredinu livada, nemaaa maaajci hlada! Postojala su dva problema. Prvi je bio taj što je staza išla drito posred livada (hint: temperatura +40), a drugi su bili divlji konji. Naime šta, na Jezerima su krdo divljih konja koji su naučili na ljude i ako ih vide trče prema njima očekujući da su im ljudi nešto donijeli (sol)! On im kao nosi u najlon vrećicama soli, a nekad dođu i sami podno doma.  I Vukušić meni kaže da se ništa ne bojimo, da nam neće konji ništa kad nam se približe, odnosno da se ne uplašimo kad krenu prema nama. Ne znam, meni se nije glumilo Shakiru.  Pa de zamislite krdo konja kako trči prema vama u galopu!? A ti na čistini. I izmrcvaren vrućinom jedva se krećeš, a kamoli da potrčiš u suprotnom smjeru. I gdje uopće trčati? U šumu? Pa šuma puna konjskih govanaca, dakle, uredno idu u šumu! Mislim, šta bi vi radili da vas par divljih konja stane gurkati... iju! Ali vukala me moja foto-strast i ja sam bila ta koja je inzistirala da se ide tim putem.  Sve je blago valovito... I svako spuštanje u dolinu, značilo je i penjanje i sad vi se popnete gore i iza svakog tog penjanja očekujete da ćete se naći oči-u-oči s krdom divljih konja. Ili sam očekivala kao u kaubojskim filmovima da ćemo odjednom na jednoj uzvisini skužiti 20 posloženih konja koji nas već neko vrijeme promatraju. I samo čekaju znak svog konja-vođe prije nego se sruče na nas. O ne. Ne znaš šta te čeka kad se popneš:  Na jednom mjestu prolazite pokraj zanimljive crkvice.  Pa onda oni NLO-krugovi duž jedne strane livade. Sigourney Weaver was here sa svojom dječicom.  Konja nigdje. Napetost raste. Negdje moraju biti. Možda su u šumi? I konačno ih skužimo! Skroz na kraju s desne strane šume na doljnjoj slici, tik uz rub šume. Zapravo, čuli smo ih jer neki imaju zvonca oko vrata, valjda da ih Vukušić može brže locirati.   Tiho se šuljamo uz lijevi rub šume i ulazimo u nju. Osjećali smo da smo pri kraju. Svi smo već bili iscrpljeni. Neki vrućinom, a neki hodanjem. Ja i jednim i drugim. Opet ono naše prvo ključno raskršće. I, konačno, izlazimo na cestu. Dolazimo u dom prilično iscrpljeni. Tamo nas čeka maneštra gospođe Vukušić. Fantastična! Gušim se u njoj. To je neko tijesto s povrćem i mesekom. Ali savršeno godi nakon planinarenja.  Neki su pili velebitsko tamno pivo, koje je kod Ante samo, pazite samo, 10 kuna. Skuplje je u Zagrebu, navodno. Ne pijem pivo tako da nemam pojma. Ali znam da su se sudruzi isčuđavali i guštali u pivu i pogledu.  Inače, to je bio petak, a u subotu je na Zavižan trebala doći veća grupa ljudi jer se održaval Šesta amaterska biciklijada - Uspon na Zavižan 2008 (karta uspona). Kad sam čula da će samo natjecatelja biti 300 odlučili smo pobjeći u subotu ujutro glavom bez obzira. Plus 50-ak ilegalaca i onih koji bodre i legalce i ilegalce. Bijeg! Treći dan Velebita odlučili smo provesti negdje dalje. Odustajemo tako od Gromovače. Ne, ne želimo vidjeti tolike ljude na "našem" Zavižanu. Pa mir i manjak ljudi su ono što me, u kombinaciji s prekrasnom prirodom, i privlači planinarenju. Te smo odluke donijeli u petak navečer. Odlučili smo tu zadnju večer provesti izvaljeni na suncu, biti ispred doma što duže i otići spavati s prvim mrakićem! Ovo su i tako najduži dani u godini. No, završne planove tog prekrasnog dana pokušali su nam pokvariti razulareni penzići iz nekog zagrebačkog planinarskog društva koje ću oplesti u slijedećem postu! Oni dolaze u dom nešto iza 20h. Mi se povlačimo u sobe, ali slab je to uzmak... (nastavlja se)
(nastavak u idućem postu) |
- 15:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 27.06.2008.
Veliki Zavižan, Balinovac i Posljednja igra leptira
|
(nastavak iz prethodnog broja) Nakon što smo se "smjestili" u planinarskom domu, u ne baš rano poslijepodne (već negdje srednje), odlučismo krenuti u osvajanje dva žiga iz naše planinarske knjižice. Oba nezahtjevna i po mojoj mjeri. Planinarska priča u ovom postu vrlo je kratka: jednostavan je i uspon i spust s oba vrha. Staze se nadovezuju jedna na drugu. Poslužite se s mapom koja je na početku staza i ne možete se zagubiti, posebno zato jer su i marke ok. (Na Balinovcu nešto bolje.). Put počinjete i završavate kod Botaničkog vrha. Moguće su i kružna putovanja da ne idete nazad istim putem. Moguće je čak i da put ne završite kod Botaničkog, već izbijete kod samog doma. Evo mape:  A evo kako smo mi proskitali ovim putem.  Ma, sve skupa je to jedno dva sata hodanja. Može i duže, ako vam se uživa u prekrasnim pogledima. Veliki Zavižan Staza kroz simpatičnu šumu, koja fino štiti od sparine.  Vrh. Tu smo negdje sreli dvoje Austrijanaca/Šwaba s kerom. Prkosno smo na hrvatskom uzviknuli "pooogledajte seeemafor" i ponosno prošli pokraj njih.  Na vrhu žig na svom mjestu.  I gle ovu besramnu planinarsku promociju! Šta sve neće trpjeti planinarski sandučić na vrhu!  Okrenemo se, kad ono fantastičan pogled na planinarski dom na Zavižanu.  Na vrhu smo sreli Slavena Bilića u zamaskiranoj verziji. Odlučio se malo na Velebit-meditaciju. I zato nije bio sretan kad sam izvadila foto-aparat i opalila (izderavanje included).  Balinovac Bježimo od Slavenskog! Na doljnjoj slici možete vidjeti naš slijedeći cilj - Balinovac. Spuštamo se u kotlinu koju vidite na fotki i penjemo na novi.  Tonemo opet u prekrasnu šumu i guštamo u hladu.  Putem nailazimo na gomoljastog Dvornika. Što reći? True!  Evo nas pod vršnom stijenom Balinovca, hehe...  I, konačno, nakon nešto više od pola sata laganog hoda, još jedan žigić u mojoj zbirci.  Evo još par detalja iz šume. Tko se nije skrio, kamen ga bio.  Povratak kroz Botanički vrh.  Leptiranje Joj, moram vam ispričati storiju oko ove fotke s leptirima. Ima ih hrpe po tim sjevernovelebitskim livadama. I ja na jednom mjestu stala i skužim 4-5 ljupkih leptirovića na jednom mjestu, u koji fantastični prizor, mehanički pomislih! Ispast ću u Drvu znanja, ako ne već u hrvatskoj verziji Nešnl đio-grafika, već mi se foto-prsa nadimaju od slave, fotkam, šuljam se oko prizora iz raznih uglova... Da, zovem se Diavola i želim uhvatiti trenutak! Kad odjednom čuješ frenda koji prolazi "pa šta tolko govno slikaš?". Jao. Boli. Koljena su mi zadrktala. Kasnije sam skužila hrpe tih crnih leptira. Bili su mi fekalis-upozorenje. Iz poštovanja prema svojim čitateljima nisam zumirala ovu sliku u svojoj svojoj snazi i veličini.  Za kraj, moja poruka:  Ljudi, idite u planine!! 
|
- 19:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 25.06.2008.
Dom na Zavižanu, Edo Popović, Talijan-agresor
|
(nastavak iz prethodnog broja) Dakle, krećemo s danom prvim, dolaskom na Zavižan i prvim dojmovima. Opet smo imali jako, jako loše prolazno vrijeme. Došli smo negdje oko 14h gore na Zavižan. Strava. Ne možeš nas organizirati, a ne... a probudili se svi u 7h ujutro. Ja mislila bit ćemo već oko 10 h na Zavižanu, kad ono... Zato smo prvi dan odlučili ići na dva obližnja i laka vrha za osvojiti - Veliki Zavižan i Balinovac. Oba se nadovezuju jedan na drugi. Hopnuli prvo na Veliki Zavižan, spustili se i popeli na drugi Balinovac. Pogledi s oba vrha fantastični! Nego, evo fotkica... idemo ispočetka. S auto-ceste Zagreb-Split skidate se kod Otočca i vozite za Krasno. Obožavam to seoce, divno je u toj kotlini podno Velebita. Sjeverni je Velebit inače dosta pošumljen, zelen, prekrasan... U Krasnom smo stali i kupili vode i kruha, ostalu smo hranu nosili iz Zagreba. Nakon toga kreće uspon prema Zavižanu. Vijugava šumska cesta gdje polako vozite i fino otvorite širom prozore i duboko, duboko dišete... šutite i uživate u zvukovima, mirisima šume, zelenoj nirvani... Od Zavižana do Krasnog ima nekih 15-20 km i dosta dugo to traje, jer je ova šumska cesta uska i puna zavoja. Tu cestu planiraju zatvoriti za javnost. Navodno bi se samo busom moglo ići gore, što je meni, zapravo, u redu, jer se na taj način štiti NP od zagađenja. Putem smo na više mjesta morali stati i čekati da radnici NP Sjeverni Velebit omoguće daljnji prostor. Šumarkini ljudi radili svoj posao.     Putem ćete proći i naplatne kućice NP Sj. Velebit gdje mora netko od vas izaći van (ili svi zašto ne, hehe) i platiti ulaznicu. Plaća se po broju dana koji planirate tamo biti. Ulaznicu uvijek morate imati uz sebe dok se krećete po Nacionalnom parku. Inače, za 1-3 dana Velebita karta je PREskromnih 30 kuna (cjenik). I evo nas u podnožju doma... Ovo je česta planinarska fotografija, jer je planinarski dom na Zavižanu zasigurno jedan od najljepših! A tek pogled s doma na planine i more... Ovaj je planinarski dom poznat i po tome što je ujedno i meteo-stanica. I to ne bilo kakva, nego meteorološka stanica na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj! Tamo živi, za one koji ne znaju, jedan prekrasan čovjek - Ante Vukušić - i to tijekom cijele godine. Čak i kad snijeg zapada do visine prvog kata. Bez obzira na to izlazi i na taj snijeg jer se očitavati vremenske uvjete mora svaki dan! (O Anti više u jednom od narednih postova.)  Oni moji prijatelji-blogeri koji redovno prate moju planinarsku karijeru, znaju da nemam običaj spavati po domovima i da sam do sada samo jednom (1) spavala u domu. Bilo je to na usponu za Dinaru. Rezultat mojih emocija bio je taj da kad hodaš 8 sati dnevno pod ruksakom da ti netko navečer da mrežu za spavanje mislim da bi se u to stropoštali, a kamoli krevete s madracem. Bilo mi je svejedno, taj mi je dom bio dobar, nisam imala traume i evo, 10 mjeseci poslije ja u novom domu, hehe. Ovaj puta odlučili smo se korak naprijed u mom planinarskom napredovanju i spavati dva (2) dana. Pazite, ima vode, ali ne i za tuširanje! Ja sam dan prije u zadnji tren skužila da nemam vreću za spavanje na Zavižanu i panično počela tražiti istu. Sjećam se tih nekih pravila kojih se morate pridržavati prilikom kupovanja, ali meni se to sve izmiješalo. Moraš paziti šta kupuješ na više razina i ja to jednostavno nisam mogla pokopčati. Na kraju sam otišla na svom omiljeni Forum Hrvatskog planinarskog saveza i tamo dobila odgovore. Međutim, na kraju sam dobila informaciju da mi za dom na Zavižanu ne treba vreća za spavanje, jer tamo u sobama postoji čista posteljina za svakog planinara. I to, pazite sad, s popustom za planinare noćenje je skromnih 40 kuna! Evo jedne od soba na prizemlju:  Sve je uredno, pometeno, nema prašine. Malo se osjeti vlaga, ali meni zanemarivo, ne bi ni skužila da to neki nisu komentirali. Ima i rezervnih deka. Usput, tjedan dana prije našeg dolaska na Zavižanu je bila SUSNJEŽICA! Stoga, oprez kad idete tamo, vrijeme se u sekundi može promijeniti. Jutarnje temerature znaju biti i do 5-6 stupnjeva. Svejedno, mi smo ostavili prozor otvorenim, a ja sam u zraku uživala kao Heidi kod dide. U prizemlju doma nalazi se i prostrana blagavaonica gdje papate i družite se...  Od sitnica za higijenu nosila sam, između ostalog, i nekoliko različitih vrsta maramica.  Tu vidite maramice za lice, maramice za intimnu higijenu, savršene asepsolete, ali i novootkrivene (i odlične!) Fresh and Clean ove zelene... konačno, tu moraju biti i naobičnije maramice... Izuzev ovih zadnjih, papirnatih maramica, sve ostale ne bacate u prirodu već nosite sa sobom. E da, prije nego smo krenuli gore za Zavižan, otišli smo se javiti gospođi Kati u konobu Jure u Krasnom. Divna žena koju sam i prije u postovima spominjala. Htjeli smo pitati hoće li bit mjesta za nas ako slučajno drugu noć ne budemo mogli biti na Zavižanu. Naime, za subotu se planiralo nekoliko događanja, pa smo se bojali da nam netko ne bi uletio dan prije utrke i oduzeo nam krevete hehe... Kata rekla da može pa smo tek onda krenuli gore. I tu sreli dva Talijana na motorima klopaju. Kasnije ćemo ih vidjeti gore u domu, glasni kako već samo oni znaju, hehe... tj. jedan od njih, kojeg ćete vidjeti dolje na slici. Tipovi uopće ne pričaju hrvatski, a ni engleski, ali samouvjereno pričaju talijanski kao da ih mi sad po sili zakona MORAMO razumjeti. Takvi su i Rusi, čim čuju da pričate slavenskim jezicima odmah se s engleskog prebacuju na ruski, jer je duboko uvredljivo da ne znate takav jedan divan jezik, hehe... Da, kako da ne... Uglavnom, nas troje na njemu i pokušavamo mu objasniti ono što traži, a nitko ne zna šta traži.  Onda skužimo da oni idu motorima od Zavižana do Alana pa na Karlobag, ali ta je cesta zatvorena već tu na Zavižanu. Zatvorena, doduše, za aute, ne i za motore. Motori se mogu provući ispod rampe. Uglavnom, stari motorist stane po nama onak' namjesti ruke kao da će pucati i puca po nama i nešto pita. Mi zabezeknuto gledamo jel zna on u kojoj je državi i vremenu, da se ovakvom silom prijeti. I mi se stanemo zezati na hrvatskom da šta mu je, hoće nas sve pomahnitalo poubijati na spavanju. Navrnuše mu, valjda, WW2 strasti, što li, koji klinac puca po nama... Kad ono... on se boji da ga neće hrvatska vojska ili policija SKINUTI mecima s motora na toj cesti. Hej, halo! Mila majko! Je, omiljena igra naše vojske je skidanje stranih turista, pogotovo Talijana, mecima s motora. O ne. Kapelski kresovi su daleko iza nas, momče! Konačno, zadnji događaj za ovaj post. Muvamo se mi ispred doma/u dom, gledamo sobe, tko će gdje spavati, gdje ćemo ići taj dan spike, blabla... i ja skužim da mi je od nekoliko likova koji su sjedili ispred doma jedan poznat. Gledam, pa jebote, jel to Edo Popović, moj omiljeni pisac... ma, ne, ne, nije... opet stanem buljiti... već mi neugodno, imam osjećaj da je čovjek skužio da buljim. Imao je Lenjin-kapu na glavi koja mu je pola lica zaklanjala pa nisam bila sigurna. Druga stvar, bio mi je PREvisok za jednog hrvatskog pisca. Šta nije većina naših pisaca-mladića nisko, često debeljuškasti, fizički nespretna, zdepasta i, gotovo neizbježno, s velikim glavama? Imam jednu fotkicu gdje sam fotkala nešto sasvim drugo, a u pozadini ispao Edo pa evo... "ako mi se ne vjeruješ", što bi rekla moja nećakinja:  Ovaj je čovjek bio visok, mišićavo mršav, više onak' za klajmbanje nego za klasično planinarenje. Očito netipičan hrvatski pisac i mišlju i izgledom. I više, naravno, nisam mogla izdržati i pitam čovjeka da jel on taj. I on se identificira da je. Malo me to onda zateklo, jer sam, ipak, mislila da će reći da to nije on. Tako mu onda nisam stigla reći da koja njegova djela PERSONALNO imam na svojim vitrina-policama. A drugi put ću. Volim ga čitati, drukčiji mi je od drugih naših pisac-mladića. Nisam mu stigla kao grudnjak na koncertima, dobaciti neku planinarsku rukavicu, konzervu paštete ili bar asepsoletu u znak obožavanja. Da skratim priču, malo smo popričali. On je taman bio na odlasku. Dolazi često na Velebit zadnje dvije godine, kaže. Dobar je, vidim, s Vukušićem. Voli se tu doći relaksirati i odmoriti. Komentirao je neke planinare koji su taj dan došli pa smo se i smijali. Zakačili su se na nekog lika koji je u planine išao s nekom vrećicom pa je Vukušić komentirao da kao da ide u Konzum, ali preko Premužićke. I tako... Vjerujem da ćemo Popovića, opet, tamo negdje sresti i više s njim porazgovarati. Baš me razveselilo da je inteligentan i u smislu da prepoznaje kolika je važnost odlazaka u prirodu za psiho-fizički razvoj nas kao jedinki. Simpatičan, otvoren tip, ma, baš me to razveselilo! Od prvog je dana sve krenulo predobro... (nastavlja se) |
- 10:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.06.2008.
Provod na Velebitu
 (Trofeji.) Evo nas opet na Sjevernom Velebitu. Osvojih pet novih vrhova, kao što i vidite s gornje fotke. Prepuni smo novih doživljaja! Mila majko, kako je tamo dobro... fantastično nešto! Da ne spominjem da obožavam ta putovanja koja kratko traju, par dana, ali su toliko puna dogodovština da imaš što za pričati mjesec dana. Čini ti se da si bio dva tjedna, a ne samo nekoliko dana.  (Pogled na planinarski dom Zavižan.) Stalno se nešto događalo. Mislila sam i na blog i na vas koji me uredno čitate i već slagala postove u glavi. Puno sam fotkala, uglavnom fotke prirode, ali ima i koječega sa strane... pa evo, pratite slijedećih par postova, kreću oni velebitaški! (Jazovku, Slap i Pliješ ću ostaviti za neki drugi put.) Oni koji su bili na Sj. Velebitu pretpostavljam da će se s guštom prisjetiti svojih sjećanja, a oni koji nisu... heh, nadam se da ću ih zapaliti da se odluče na odlazak na Velebit. Stvar je u tome da na Zavižan mogu ići svi, od dječice do staraca, a onda si tamo kad dođete, ovisno o ambicijama i fizičkog spremi, organizirate gdje ćete dalje. Pa, sve i da sjedite ispred doma na Zavižanu i malo se šećkate okolo - bit ćete puni dojmova i ispunjeni! Stres free zona!  (Anonimna velebitska stijena.) Dakle, što reći u ovom uvodnom postu... spavali smo dvije noći u planinarskom domu na Zavižanu. Drugi put u životu da spavam u domu i prvi put da je bilo više od jedne noći. Narazgovarali se s Antom Vukušićem, upoznali njegova malog unuka. Ma, prekrasna jedna obitelj, gore mu je bila i supruga, sin i snaha. Sve ću detaljno o tome u jednom od idućih postova.  (Gospodin Ante nam objašnjava nešto u svom malom meteo-kutku.) E da! Znate koga sam srela tamo? Pisac Edo Popović planinari! Tko bi rekao... Oduševio me na prvu. Pričat ću vam... Naravno, poslovično s našim PREsporim kretanjem, imali smo opet katastrofalno loše prolazno vrijeme. Tamo smo prvi dan došli u poslijepodnevnim satima tako da smo imali vremena samo za vrhove Veliki Zavižan i Balinovac u blizini doma. Drugi dan smo otišli na bitno ozbiljnije hodanje - Zavižanski (Veliki) Pivčevac, Mali Rajinac, a nazad preko Jezera. Pivčevca i Rajinca se slabo sjećam uspona jer je sve bilo toliko krcato muhama i drugim letećim življem da mi je sve kroz izmaglicu. To tamo nisu bile ruže vjetrova, već muhe vjetrova! I da čujem onda kad mi netko bude mantrao kako bi u Afriku ili Južnu Ameriku! Neka prvo provjeri kakvi su mu živci na domaće nemani pa tek onda neka ide van. Ovo je bilo strašno! No, pogledi na vrhu su bili fantazija. I na sreću, na samom vrhu nije bilo zunzarenja. Usput, za Jezera smo bili upozoreni da se "čuvamo" krda divljih konja. Na sreću, bili su s druge strane ogromne vrtače... ne znam kako bi izdržala njihov galop prema nama i poglede pune očekivanja da smo im nešto garant donijeli. Usput, živo me zanima kojeg planinarskog društva je grupa penzionera došla na Zavižan u petak navečer (19.06.)? O njima bih mogla cijeli post napisati. Svi kao mladež ovo ono, glasni su, ne možeš ih kontrolirati, buče, prave probleme, blabla. Daj, čovječe, trebate vidjeti nabrijani penzionere kako divljaju po planinarskom domu i ingoriraju kućni red planinarskih domova! Onak' sebično kako to samo (neki) stariji ljudi znaju. Prvo sam bila zatečena, na kraju smo se već smijali.  (Cres u daljini.) Treći dan smo otišli sa Zavižana i odlučili osvojiti nasjeverniji vrh Sjevernog Velebita, misteriozni Jadičev Plan ili Jadičevac ili Jadičevu Planu. Prvi put da smo se susreli s dva problema: karte su netočne i nisu updateane. A ono što me posebno zasmetalo je činjenica da na terenu manjka informacija o prvoj, polozanoj točki. Poludjeli smo i izgubili hrpu vremena da pronađemo polazište. Kasnije su marke bile više nego guste i dobro obilježene, ali ta prva je bila jako sporna. Nahodali smo se, staza je trećinom puta jedva prohodna od šipražja, kopriva, paprati sve do visine moje brade... bojali smo se medvjeda, jer tamo nema žive duše, a lokalci su nas upozorili da ih ima dosta... No, preživjeli smo! I evo, napisat ću, kako vidim, prvi tekst o Jadičevoj Plani na Internetu! Nitko o tome nije pisao, a-ha! Baš sam ponosna! Da i ja nečemu tako važnom kao što je osvajanje-Jadičeva-Plana pridonesem pisanjem! U svakom slučaju, voljela bih da još s nekim dobro upućenim malo porazgovaram o tom vrhu, jer nas je stvarno napatio. I još uvijek ne kužimo neke stvari, ali hajde... Imali smo sreće! Bila sam i na famoznom Vratniku, evo da i ja vidim taj poznati hrvatski prijevoj.  (Dokaz da ni ejlijeni nisu izdržali ostaviti svoje tragove na Velebitu.) Izlet smo završili, naravno, s janjetinom. Vjerovali ili ne, stali smo u tri-četiri usputna restorana na staroj cesti od Senja prema Zagrebu, niti jedan nije imao janjetinu. A svima vani piše "vruća janjetina". A-ha! I kad smo već, bukvalno, rekli ovo je zadnji, više ne stajemo do Duge Rese, a tamo ima jedan restoran koji već duže pratimo, našli smo ličku janjetinu u Tounju. Restoran Košare. Janjetina više nego fina, meka, nije presoljena, a krumpir božanstven! Kako su ga pripremili, svaka čast, takav još nisam jela. Osoblje preljubazno, nenametljivo, sve s mjerom. Čisto! Restoran je za preporuku. Jedino nismo skužili terminologiju odojka - sucking pig? Šta se to tak' kaže?  Eto, ovo je samo za uvod! Upoznali smo nekoliko jako zanimljivih ljudi... ma, evo, vidjet ćete! Dođite opet! (to be continued) |
- 16:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.06.2008.
HRT - HTV: "Turci su prljavi"
|
Prije nego što najavim nove turbo-postove, moram i ja prokomentirati ovu utakmicu s Turcima. Ne, zapravo, neću utakmicu, nogomet me ne zanima, a još manje interesa pokazujem za lovu koja se vrti oko sportskih pa tako i nogometnih događanja. Ipak, moram prokomentirati nešto što me skamenilo, a tiče se HRT-a i uvrede koja se u njihovom Dnevniku mogla čuti neki dan. Bili su to dani kad je taman bilo jasno da je slijedeća utakmica između Hrvatske i Turske. Sjedim za kompom i radim, u pozadini Dnevnik. Vodio ga je tu večer Đurica Drobac. Odjednom se u eter (bez slike) javio neki sportski komentator kojemu nisam zapamtila ime. Komentiraju njih dvojica kao utakmicu Hrvatska - Turska. Lik totalno euforičan što zbog nogometa, što zbog javljanja uživo (E-mama-jel-me-snimaš sindrom). I sad kreće spika i kaže taj sportski komentator da kao bilo bi bolje da su u igri protiv nas Česi, šteta da su izgubili od Turaka, blabla, Čese bolje poznajemo, ovo-ono... i tu je već nešto lupio, ne sjećam se tog detalja. No, taj detalj me privukao da ostavim komp i pogledam ekran tv-a da vidim kako će završiti ovo njegovo neuobičajeno glumpavo javljanje uživo. Sve neka ulična spika tog lika, ono sluti na "neće ovo dobro završiti". Tu kreće njegova udarna rečenica koje me zaledila... nešto u stilu znate kakvi su Turci i odjednom mrtav-hladan lik u središnjem Dnevniku ispali, CITIRAM, "Turci su prljavi". Sekundu-dvije zašutiše i taj lik i Drobac... Ma, Drobac čak tri-četiri sekunde zatečeno šuti, očito ne može vjerovati, neugodnjak. Lik je moguće htio reći "Turci su prljavi igrači", ali valjda se zbunio kad je skužio u kojem smjeru ide i da čak ni riječ "prljavi" u kontekstu "prljavi igrači" nije UOPĆE za Dnevnik... očito je grozničavo razmišljao da nije to nešto trebao reći pa je na pola stao... i napravio najgore! "Turci su prljavi". Ostalo je tako. Tužno. Hrvatska radio televizija, usred središnjeg Dnevnika mi čujemo za jedan narod da je - prljav. U našim "europskim društvima" dobro su poznati grozni stereotipi i ružne predrasude o Turcima i ovo je za svaku osudu. Bila sam u Turskoj više puta i mogu sve reći u superlativima. Svaki put dirnuta i impresionirana i državom i narodom. Prastara kultura, prekrasna država, preljubazni i srdačni ljudi. Meni je Turska jedna od pet apsolutno najljepših europskih država! Istanbul, halo! Presavršeno! I onda će tamo neki nikogović s HTV-a reći kako su "Turci prljavi"? Jao. Ne mogu si zamisliti što bi se dogodilo da Turci pobijede na Euru. Uh, al' bi se uskopizdili duhovi po Europi. Ali ne, neću o tome, nogomet me, stvarno, ne zanima. Uvijek na strani podcijenjenih i omalovažavanih, D. P.S. Cagologu Hamami, najstarija turska kupka u Istanbulu izgrađena 1690. godine. Kad već pričamo o "prljavim narodima"...  Photo by Adam Woolfitt. |
- 11:05 - Komentari (28) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.06.2008.
Ravna gora koja baš i nije ravna
|
Opčinjena Dvorcem Trakošćan, o kojem sam pisala u prošlom postu, nastavljam u revijalnom planinarskom tonu i osvrćem se na odlazak do vrha Ravne gore. Više-manje planinarski post, s uputama kako doći do gore. Za one koje ne zanima planinarenje, mogu proskrolati fotkicama i to je to! Odlazak na vrh Ravne gore je jednostavan, markacije solidne, tamo gdje i trebaju biti. Nije bilo nikakvih spornih situacija. A i što bi dr. Poljak rekao "orijentacija laka". Krećete od hotela Coning, odmah na jednom stupu markacija koja vodi kroz šumu. Evo nekak' sam to okvirno ucrtala. Možda sam malo pretjerala u luku, ali čisto radi snalaženja u prostoru i postu!  Evo puta. Dakle, u gornjem dijelu smo napravili kao kružnicu. Mi smo na tom raksršću skrenuli lijevo i popeli se na hrbat pa desno prema Planinarskom domu i vrhu. Od doma se spustili dolje do Meljana i vratili istim putem. Taj spust od doma do Meljana je prilično strm, ne traje dugo, ali vjerujem da se oni koji kreću tim putem moraju malo i zadihati. Konačno, imate i varijantu da ako idete ovim putem ulijevo dođete do tzv. Velikih pečina. Meni se nešto nije išlo do tamo, jer se tamo kompeltno razbio jedan kolega-planinar (pad na leđa na stijene).  Meljani su jedno jako neobično selo. Ulaz u Meljane:  Sve neke bakice, par dječice... pitam se uvijek što ti ljudi tamo rade... koja to mora bit letargija... Bogu iza nogu, u brdu... Sreli smo jednu djevojčicu-djevojku, negdje srednjoškolku, sjedila je s tri bake na klupčici. Mi prolazimo, oni zure, šute... kad smo se nakon dva-tri sata vratili u isto mjesto, ekipa je sjedila na istom mjestu... isti letargični pogledi... neka čudna seoska nirvana... Čak se ni psu nije dalo lajati.  Onda smo prošli pokraj nekog starog seoskog imanja i ja skužim kokice izlaze iz kuće. I kažem "gle, ovo mora da je najveći kokošinjac kojeg sam vidjela!", kad koke imaju toliko prostora...  Kad ono... bakica izlazi!  Na svu sreću, nije me čula, pogotovo što se ispostavilo da je bakica presimpatična. Stali smo i s njom malo popričali, baš je bila draga. Mene se najviše dojmilo to što je rekla da je ona uvijek do trgovine morala ići sat vremena tamo i sat vremena nazad. I to još po šumi. O ne. Premrla bih da moram ići, recimo, sama kroz šumu.  A gle pravog meljunškog ljepotana! Okan!  Uglavnom, negdje u središtu Meljana dolazite do raskršća. Mi smo u prvi mah htjeli produžiti ravno. No, tamo smo sreli drugu simpatičnu bakicu iz Meljana, koja nam je objasnila da nam je ravno bliže, ali i puno strmije. Što se kasnije pokazalo točnim. Pa smo se tim dijelom odlučili spustiti. A sad dok se penjemo ići elegantnijim putem. Malo dužim, ali zato ugodnim za šetnju. Pa tu, dakle, skrećemo naglo lijevo.  Putem smo nailazili na čudnovate zagorske kljunaše koji znaju bit poprilično agresivni dok bare, a u kadar im uskaču znatiželjne planinarke.  Nda, penjete se gore, malo počinje sve bit strmije, idete prema hrbatu. Kod jedne simpatične vikendice naći ćete čudno izrešetane oznake. Skretanje za Pečine. Ne znam jesu ovo meci u pitanju?  Mi krećemo desno i nakon 20-ak minuta stižemo do prvog od dva doma. Usput bacamo pogled na prekrasni dovrac i okolicu. Bila je malo izmaglica pa nije baš pucao pogled, ali svejedno je bio impresivan. Nismo očekivali.  Evo prvog doma. Tu su bile dvije bakice s unučićima, koje su taj dan bile dežurne.  Na zidu tog malog planinarskog doma našli smo neobičnu sliku.  Malo popričali i krenuli hrbatom udesno prema glavnom planinarskom domu i vrhu. Prije dolaska do tog Filićevog doma naći ćete na crkvu Sv. Trojstva.  Vidikovac.  I evo nas konačno na vrhu!  A gle fore, ljuljačke ispred tog doma s prekrasnim pogledom na dvorac i brdašca!   U domu ludnica od žigova! Raj!   Čak i jukebox imaju!  Papali smo graha, popili cugu i krenuli dolje. Tik ispod tih ljuljački je spust za dolje. Malo strmije, ali preživjeli smo uspješno. Ušli u Meljun, prošli ga i došli do onog našeg ključnog raskršća. Vratili se kroz šumu istim putem. Ugodna šetnja koja je kasnije rezultirala obilaskom prekrasnog dvorca Trakošćan! Dan za preporuku!
|
- 15:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.06.2008.
Odgovor na pitalicu + događanje naroda na mađarskoj carini (izlet u Pečuh)
Nitko nije skužio rješenje u prošlom postu! Dakle, odat ću vam! Na žigu od vize za ulaz u Jordan umjesto kinGdom piše kinKdom! Dakle, više sam puta bila u "Hasemite Kinkdom of Jordan". Možete vjerovati? Šetnja Pečuhom Nego, bili smo nedavno u Mađi. Nakon dugo vremena, evo mene u Pečuhu. Ok, volim Pečuh. Već je prošlo bilo podne, došli smo ispred Arkada negdje oko podne. Za one koji ne znaju Arkad je bio Avenue Mall daleko prije Avenue Malla. Arkad je bio City Centar 1 kad je CC1 bio ledina. Arkad je bio svetinja jednako kao što je Nama bila u doba komunizma.  I ništa, došli mi na parking u centru Pečuha, standardno Cigići oko nas koji će nam "garantovat čuvanje za deset kuna". Odbijamo nasrtljivce glumeći da ne znamo jezik (iako pričaju "naški").  Odlazimo do parkingomata vidjeti koliko šta moramo platiti gradu. Parking se plaća do 13 sati, pogledamo na sat, sad je 12:10. Budući da nema plaćanja na pola sata, u balkanskom stilu, odlučimo ne platiti isti. I odlazimo prvo u šetnjicu gradom. Pečuh sladak kao i obično. Za one koji ne znaju, do prije 15-ak godina, Pečuh je bio sjena Osijeka. Sva ta okolna pogranična sela pa sve do Pečuha živjeli su od nas komunističko-bogatijih Hrvatića. I onda je došao rat. Pečuh je danas L.A. za Osijek. U svakom je pogledu napredovao. Žao mi je jako Osijeka, jer vidim kako je mogao izgledati da nije bilo rata i ostalih stvari. Za one koji nisu bili u Pečuhu, evo par detalja. Sve je snimano mobitelom, ali mislim da ćete osjetiti srednjeeuropski ugođaj. Za one koji su bili - sve znate gdje je što!      Ovo mi je fantastičan ulaz u Hotel.   Usput, ovo je popločeno bračkim kamenom za neku veliku obljetnicu Pečuha. Kamen je iste zime popucao. Pitajmo se zašto.   Ali lijepo izgleda, ne?  Ovdje sam prvi put jela neki sitnokuglasti sladoled. Ste vi to kad jeli? Ajme što je fora! Kao sladoled od stiropora!   Mađarski Evenju Mol i CC1 u jednom Kad smo se našetali jedno sat-dva, vraćamo se pred pečuški Evenju Mol i uranjamo u čari šopinga. Ni ne slutismo kakva se drama, u međuvremenu, odvijala na vjetrobranskom staklu našeg auta. Nisam ništa posebno kupila što ne mogu i u Hrci. Nda, dobro, nema veze, dan je bio super. Nakon sat-dva lutanja Arkadom, odlučujemo prekinuti šoping i polako se vraćati doma s obaveznim stajanjem u nekoj mađarskoj čardi. Izbor je pao na jednu čardu negdje prema Šiklošu. Ok, sve super. I dolazimo mi polako prema kolima, kad meni zaklecaju koljena. Narančasta najlon-kovertica zakačena za brisač. O ne. Uzimam najlon u ruke i grozničavo otvaram. Nema sumnje - kazna. Datum? 12:30. Samo pola sata prije prestanka naplate. Koji pizdek. A to što smo im ostavili lovu u Arkadu i to što smo im planirali poharati vinariju s Tokajima i otići na ručak? To ništa, ha? Šmrc. Šta ćemo sad? Ništa, idemo prvo nešto pojesti i kupiti koji Tokaj pa ćemo odna razmišljati o posljedicama. Kako god, meni splasnulo raspoloženje. Pa sunce im žarko, ostavimo im pare u trgovinama, ići ćemo kupiti njihovog vina, papamo u Mađi i oni nas orobe za pola sata.  Da, zaboravila sam napisati da je kazna 100 kunića. Ako ne platimo u roku od 8 dana. Kasnije se povećava. Do 20 i nakon 20 dana. Plus kamate. I-ju. Kod čika Bele za prijatelje Hrvate Ništa... Odlazimo papati u restoran Tenkes Carda. Ambijent stremi prema etno-restoranu. Mala mađarska čarda, eto... Jelovnik nije ne-znam-što, ali na kraju nas je klopa razveselila, bilo je ukusno. Cijene povoljne, konobari ljubazni i user friendly prema južnoj braći.   Uzela sam kremu juhu od vrganja s nekim knedlama od divljači. Knedle se ne vide na ovoj slici, ali postoje (dvije veće). Fina juha, stvarno.  Bilo je jela koja su se zvala "zakuska iz špajze čika Bele" ili "mesna plata za naše prijatelje Hrvate" i slično. Za glavno jelo pileća prsa na roštilju s umakom od dimljenog sira. Kad su mi donijeli na stol bila sam blago razočarana skromnim izgledom, ali je okus bio PREdobar. Jako mi se svidjelo, sve sam smazala.  U Šiklošu odlazim kupiti Tokaj. Mljac, cijeli štand mojih omiljenih vina. Tokajtokajtokaj, zvonilo mi je u glavi.  Usput, trabanti su tamo još uvijek uredno na cestama. Nevjerojatno!  Pogledajte ta sjedala bez naslona za glavu. Kako je taj auto mal i nizak. Ovdje ogroman tip vodi ženu i djecu. Na parkingu je vozio 10 na sat, a sumnjam da i na otvorenoj cesti može brže. Koji je to zvuk motora, hehe, smiješan auto... Imaš osjećaj da je kao igračka i da će se raspast svakog trena, jer u njega ne smiju sjesti teži od 15 kg. Kad te okruži 10-ak mađarskih carinika i policijaca Dolazimo na granicu. Kako god, dogovor je bio da ćemo ignorirati kaznu i baciti grbu. Sumnjamo da su ovi iz naplate parkinga stigli dojaviti carinicima išta. Kao šta da su nam Cigići s parkinga ukrali kaznu, ne bi za nju ni znali. U autu se nitko ne sekira osim mene. Auto nije moj, ali znoj me oblije svaki put kad sam u potencijalnom sukobu s policijom i carinom. Uglavnom, došli na carinu, dolazi mađarski carinik, otvorite prtljažnik, naš vozač izlazi van, otvara prtljažnik i ja tu totalno puknem pod pritiskom, istrčavam van iz auta, bacam se mađarskom cariniku u zagrljaj i suzama ga molim za oproštaj. Carinik briše moje suze s njegovih zelenih revera i pokušava mi objasniti da ne zna ni hrvatski ni engleski. Čula sam ga kao kroz maglu, jer mi je od straha bubnjalo u ušima, a oči su mi bile zamagljene sunčanim naočalama natopljenim tugom. Kako god, zove neku svoju kolegicu koja zna engleski da si mi razjasnimo situaciju s kaznom i uplatnicom i da zašto su nam naplatili kaznu za samo pola sata parkinga. Dolazi žena s njih još 10 uniformiranih lica!!  Došlo mi je da priznam sve svoje grijehu u zadnjih ne-znam-koliko godina. Žena jedva, ali jedva priča engleski, ali dovoljno da na moje polagano objašnjavanje zašto bi platili puni sat za samo pola sata i da kuda ide mađarski turizam u Pečuhu, onda se podsmjehne i kaže "Voc d prablm?" ili "So vot?". Dakle, propisi su propisi, hladno će Mađarica. Uspjevamo skužiti da nam savjetuju da se vratimo u Beremend i platimo u pošti kaznu. Kako kad ne radi, inteligentno ćemo mi, subota je, majkumu! U daljini skužimo naše carinike kako se skupljaju i gledaju što se s nama događa.  Subota, žive duše nema, a oko našeg auta hrpa mađarskih carinika i policije. U to dolazi neki auto belomanstariske registracije, kad ono pripadnik mađarske nacionalne manjine u Hrvata koji nam je sve objasnio. Simultani prijevod odličan, ali rezultati poražavajući. Da skratim priču, tip nam je objasnio da to moramo platiti u roku od 8 dana, ako ne platimo, nema nam ulaska u državu slijedeći put. Nakon 8 dana javljaju to svim carinama. I kad bi htjeli kasnije ući u zemlju, hop, ne možemo dok ne pokažemo UPLATNICU da smo tu kaznu sanirali. Jer ovi iz Parking-firme jave da dugujemo, ali ne jave kad smo obavezu u međuvremenu namirili. Plus, ne samo da ne bi mogli ući u Mađu, nego, tvrde, ne bi mogli ući ni u neku drugu državu EU. Kao umreženi su. Meni ruke zadrhtaše. Na sreću da smo pitali.  Kako god, Mađari su bili ljubazni, ne mogu reći. Na sreću da nam je ovaj dobri čovjek preveo detalje. Dobro da smo pitali!Kad smo došli na našu granicu raspričali smo se i s našim carinicima na istu temu. Oni ne znaju baš sve komplikacije u vezi neplaćanja parkinga. Ali kao nešto su čuli da se može i RH platiti, ali ne znaju gdje. Mislim, možete u banci, ali provizija gadna. Ljubazni i oni... ali moj nemir ne nestaje. Epilog Ništa, dali prijateljima koji su išli tih dana u Mađu. Platili nam, dobili nazad uplatnicu, iako nam nije potrebna ako platimo kaznu u roku od osam dana. Tko bi rekao da će mi se dan u Mađi tako zakomplicirati. Platili kaznu 120 kunića u forintama. Platili frendu 50 kunića za kavicu u Mađi, ono tutnuli bezveze u ruke. A da smo platili parking izašlo bi nas samo 15 kn. Šteta da nisam mogla reći "a jesam vam rekla da je najbolje da platimo parking?!".  |
- 12:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 04.06.2008.
Fotkanje za putovnicu i igra "pronađi uljeza" na fotki
|
Istekla mi putovnica. (Kad ste zadnji put provjeravali vašu? Hehe... mene zateklo.) Ne bi ni skužila datum, na svu sreću da mi treba viza za jednu novu zemlju koju ću tako rado posjetiti za mjesec-dva. I tamo tražili podatak do kad mi putovnica vrijedi. Šokiralo me. I ništa, pogledah što sve treba za novu putovnicu. Joj, fotkanje. Mrzim. Jer uvijek na tim fotkama izgledam totalno retardinjoski. Neprepoznatljivo. Ili imam izbečene oči kao Jelena Veljača u šoku ili su mi usne stisnute u Franja-stilu. Glava kao da jedva stane u kadar, lice blijedo, izraz preplašeno, kosa zbrčkana masa. Ma, mislim, tiha jeza. A kad mi još kažu da mi se moraju uši vidjeti - proplačem i preklinjem. Na moju frizuru uopće ne ide stavljanje-kose-iza-ušiju jer izgledam kao debil. Uši su mi najnormalnije, ali ne u varijanti s kosom. Kako imam bujnu kosu, uši mi dobivaju klempavu varijantu na svaki pokušaj da kosu ukrotim polaganjem iza ušiju. Ovaj puta sam odlučila da neću praviti budalu od sebe. Kosu sam vrlo, vrlo minimalno maknula da se vide uši. Nekako sam namjestila špangicama postavljenim na skrivena mjesta. I mislim si ja, čudom se čudim da, recimo, nisu zabranili šminkanje prilikom fotkanja za dokumente. Pa šminka može drastično promijeniti žensko lice (a i ne samo žensko hehe). Koje crni uši, šminka radi ektremne mejkovere! Šta su zapeli na te uši... Nego, kad smo kod putovnica. Pozdravih se s mojom postojećom putovnicom, šmrc, zanimljvih sam žigova u njoj ostavila... a evo vam jedan od njih... Pronađi uljeza: |
- 21:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.06.2008.
Labuđe jezero na kineski način i najjače ime na svijetu
|
Ste vidjeli? Balet dobiva neke nove dimenzije. Čovječe, ovo je akrobatski balet! Kinezi, opet, pomiču granice! Pa, naše balerine postaju teške amaterke nakon ovih scena. Može li i jedna od naših balerina napraviti bar nešto od ovoga? Plesati liku na ramenu ili na glavi?! Halo! Kako je lagana, savitljiva, čvrsta... Pa, kad je uletio sa strane onaj tip (vjerojatno neki kineski Sokol Marić) just-in-case za vrijeme scene vrtnje na glavi glavnog balet-glumca. Uf! I nestao jednako brzo kako je i došao. A žapci na početku su fantastični, koja fora, baš duhovito... Usput, koristim priliku da vas pozovem na bojkot kineskih Olimpijskih igara i sve vas pozovem na Olimpijadu starih sportova u Brođance. Tamo se ljudska prava ne krše, čak štoviše! Sve je podređeno užicima ljudova. Na kraju, kad smo već na onoj strani Azije, ste znali koje je najjače ime na svijetu?  |
- 11:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :) - Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!
EkipaAstrosailorBigg Blogledalo Blogomoljac Cranberrie Dalmatinsko roštiljanje Dijanin vodič kroz galaksiju Dopisi sa sjevera Gjuroo Helix Just Choco Luki&Goldie Malo drukčiji sportovi Militza Monchislava Namjer42naznačenja Neven Ciganović Neverinov blog One Girl's Cuisine (Violet Love) Otpisani Podravec Pravi se Englez Priče iz Bečke šume Put oko svijeta RibaFish Simo Mraović Sinja Smiling Cricket Unspeakable Violet Love Vision Thing Tag-a-feed proširena lista: Posebno izdvojeni planinari: - Šumarka - Da Vinci - Po putu i azimutu - Pustolofka - Pješice po Hrvatskoj - Gojzerice lutalice - Asterix101 - Priče iz planine i kvarta  Najvažniji linkovi za sve planinare - Planinarski savez Hrvatske - Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza! - Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana - Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)  Za početnike u planinarenju: - Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.) - Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem - Mračna strana planinarenja ehehe - Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.) - Kako izabrati prve izlete? (coming soon) - O planinarskim vodičima (coming soon) Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija. Opće planinarske teme - Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici - Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest - Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel - Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi  Kuharica za planinare i izletnike: - Kroštata - Pita od špinata Drugi važni linkovi za skitače: - Hrvatska turistička zajednica - Kamo danas? - Događanja u Hrvatskoj Ja pa jadiavolissima NA gmail.comObožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
