Diavola
srijeda, 23.07.2008.
Poklon, Učka, Vojak, Dopolavoro
Nestrpljiva sam početi pisati dogodovštine s mog istarskog produženog vikenda. Dugujem post koji sam odlučila nazvati "Lovely, Džumberak" o meni omiljenom Žumberku. Mislim da neću pisati planinarski post o usponu na vrh Ječmište, jer nemam što puno novog za reći, staze su više nego jasne, a sam uspon nije ne-znam-kako atraktivan ni za hodati ni za pisati. Post o tome što smo jeli na Velebitu nisam zaboravila, ali i to će morati pričekati postove nakon ovih o Istri, jer sam sad sva puna dojmova. Dok mi je još sve svježe, bolje odmah sjesti i pisati, sređivati fotke, jer kasnije gubim entuzijazam za nekim prošlim događanjima kako stižu nove dogodovštine. Moram uskladiti pisanje na blogu s realnim vremenom.  Krećem!Za Učku smo trebali krenuti u subotu ujutro, međutim, zbog problema s vodom u kupaonici krećemo u nedjelju ujutro. (Obratite pažnju da sam preskočila koja se točno kalvarija dogodila i što mislim o majstorima hitna-intervencija provincijencije). Teški suzdrž, teški suzdrž. Huh. Ajmo dalje s tekstom. To je jutro već oko 10 h bilo jedno 6-7 prometnih nezgoda na, kako je ja zovem, cesti smrti Zagreb - Karlovac. Preužasavam se te ceste svaki put. U nedjelju ste svakih par km imali prilike vidjeti šlepere HAK-a, zaustavljene slupane aute, uplakane žene i, naravno, kolone/kolone. Dugo ovako što nisam vidjela. Ljudi kao da su poludjeli to jutro! Koliko smo vidjeli, nije bilo ništa ozbiljnije u smislu totalki, no, svejedno vam se ledi krv u žilama. Kud ti ljudi srljaju, zašto ne drže rastojanje, zašto izlijeću kao kreteni da bi zaobilazili, zašto toliko riskiraju živote da bi stigli koju minuticu prije, bijeda od vozača... Bilo je, opet, kojekakvih dogodovština po autocesti Zagreb - Rijeka, no, navest ću samo onu najpitoreskniju. Negdje prije/poslije Vrbovskog, više se ni ne sjećam, ima onaj dugi vijadukt koji skreće blago ulijevo (ako se netko sjeti, neka mi pomogne pliz), uglavnom, pičimo mi... kad odjednom, scena za pamćenje! Čiča sjedi u autu, a tri ženske, sve korpulentne, poslagale svoje guze i guraju auto na UZBRDICI AUTO-CESTE!! E da sam imala za fotkati! Njih tri guraju, a on sjedi i "kormanira". Da ne spominjemo kolika je to opasnost i kako fakat nikad ne znaš šta te može čekati na cesti. Tko bi to očekivao?! Napominjem da su tamo tri trake, ali niti jedna zaustavna, one su mu gurale auto desnom trakom.  Ulazak na riječku zaobilaznicu je uvijek stres sam po sebi.  Maksimalna koncentracija da bi se u hrpama informacija s putokaza čovjek mogao snaći. Najgori mi pritisak da ne zaglupam na tunel već da negdje moramo skrenuti ranije za vrh. Začudo, tamo se nikad nisam izgubila, iako mi je svaki put osjećaj da ću ovaj put SIGURNO zaglupati. Najgore mi što, kao standardni kontrol-frik, nemam flešbekove za sve dionice tog puta pa me krene hvatati panika hoću li se snaći. Prošli Rijeku bez problema, kao i uvijek hehe, penjemo se za Učku. Najgore smo prošli + nismo odglupali na tunel Učka. Dolazimo sretni, ozarena lica na Poklon. Tamo nas ispred doma čekaju dva penzića. Jedan apsolutno ne daje znake komunikacije, drugi priča, malo ga teže razumijemo. No, sporazumjeli smo se mi, da ne mislite. O da, itekako.  Naime, odmah nam govori da nemamo šanse spavati na domu, jer dom radi samo preko vikenda, plus domar je bolestan tako da ništa od spavanja ni preko vikenda. Mi šokirani. Kontali da će bit stravične gužve u domu preko vikenda pa nam se nije dalo zvati i rezervirati. Računali preko tjedna neće bit takve gužve, nekako ćemo se ugurati. I onda šok. Kaže čovjek da tu nema žive duše, da tu nitko ne dolazi, itd. Pa, kako je moguće da dom na tako atraktivnom mjestu tako slabo posluje? Vidiš more iz doma. Dolje se spustiš na kupanje. Gore planinariš. Super povezan s Rijekom. Rijeka super povezana s Ika, Ičići, Brseč plažama. Brseč, ah. Može li bolje?  Pokušavamo dobiti informacije možemo li rezervirati za dan poslije i slijedeće dane. Tipa danas ćemo se snaći za spavanje u hotelu ili tako nešto, a od sutra da probamo dva-tri dana rezervirati u domu. Čovjek odmah paničnu spiku da ne, ne, nikako, on neće tu ostati, nemojte ovo-ono. Kao da bi njega uvalili da nam bude domar to vrijeme, što on nikako ne želi.   Odlazimo preko u pansion Učka, tamo nas dočeka čudna žena-konbarica ili tako nešto. Pitam je ima li mjesta, kaže ona ovisi, za kad nam treba. Odmah namirišem sajko-kilerice. Pitam ja ponovo i još pažljivije da jel ima sad mjesta. Kaže ona "a e ima, naravno". Kažem znači slobodne su sad sobe, a ona se ddddd rafalno izdere: "da nije rekla da su sad slobodne sobe, da sad su otišli u šetnju ljudi, da ih neće izbaciti van, ali da će navečer bit sobe". Mi blagozatečeni gledamo ženu u nevjerici jel ona to nas zeza ili šta... Skrivena kamera u pitanju? Mala igra inteligencije? Prijatelj pita koliko je noćenje, ona tu već malo pristojnije procijedi kroz zube 200 kn. Ma, pazi da ne bi. Pristojni hvala uz dignutu obrvu i zbogom. Pazi da ti takvoj nabrijanoj još ne bi ostavila novce. Mene zanima tko dolazi u pansion Učka, koji je tri put skuplji od planinarskog doma? Nisu li oni jedno drugom konkurencija? Točnije, šta nije da pansionu, zapravo, ne odgovara da dom uredno radi i da tu dolaze ljudi? Onda je još taj penzić rekao kako je domar u srodstvu s nekim iz pansiona pa je nama odmah krenula paranoja, hehe... Možda dušu griješimo, hehe, ne znam...  Odustajemo od spavanja u pansionu Učka. Odustajemo od zvanja izvjesne gospođe Marice iz planinarskog društva da se probamo dogovoriti za spavanje na Poklonu. Odustajemo od Poklona. Odustajemo od Učke. Mijenjamo kompletne planove. Tužni, ne ljuti. Kažemo Učkoj zbogom, idemo mi do Ćićarije. Idemo vidjeti koliko su Ćići user friendly. Dignuta nosa, sa suzom u krajičku oka, autom odlazimo na vrh Učke, par koraka do poznate utvrde, pogled lijevo-desno, lupanje žiga i odlazak s Učke. Možete doći gotovo do vrha autom. Parkirate i napravite par koraka. Evo par detalja s vrha Vojak. Ususret nekom Euru 2008.  Kula na vrhu s koje imate fantastičan pogled na sve strane svijeta. U kuli je dolje mala suvenirnica.  Malo prije kule je drvena staza za praglajdanje. Brrrr.   Pogled s kule. Nažalost, dosta oblačno.  Oduševio nas je vrh, čak i uz smanjenu vidljivost. Netko si je dao truda i fino ucrtao gdje se koji vrh nalazi s pozicije Vojaka.  Ako produžite par koraka iza kule, nakon 20-ak metara naći ćete uz stazicu i žigove.   Tužni, odlučujemo se stati u restoran koji su nam ranije preporučili - "Dopolavoro". Nalazi se tik uz cestu, ali zbog zelenila nemaš baš osjećaj da si na asfaltu. Nude tešku mesinu, divljač i to. Naručujem biftek koji nisam jela dugo, dugo. Rijetko, zaista rijetko, jedem crveno meso pa hajde, kad je ovo već kuća s teškomesnim specijalitetima, moraš poštovati ponuđeno. Bio je ok, stvarno, uzela sam u verziji s gljivama, ali teško da ću skoro naručiti nešto tako teško. Hehe, čovječe, kako je to zasitno... ja sam jedva pola mogla pojesti i ubila sam se u tome!  Od ostalih narudžbi, izdvajam vepra.  Kolač je bio prefin (samo bez šlaga, naravno).  Stvarno smo se ubili u klopi, fina je bila, ali ja sam za bijelo meso + ja(g)njetina. Cijene klope od 11-12 eura pa naviše. Za tako specijaliziran restoran uopće nije skupo. Puno gostiju, konobar brzi, ne čekate dugo jelo, slobodno se može preporučiti. Sve ostalo što će uslijediti nakon odlaska s Učke bila je čista fantazija. Čim smo se maknuli s Učke koja nije bila dobra prema nama taj dan i čim smo zašli u magični ćićarijski kraj, krenuli su divni dani za nas... E o tim ću stvarima pisati u danima koji dolaze... |
- 10:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 22.07.2008.
A gdje je ovo?
|
Vratila sam se iz Istre. One unutrašnje... podno Ćićarije... čarobno, čarobno! Zaljubih se u taj kraj... Divno. Pisat ću postova i postova o tome. Opet oni dani kad ti se čini kao da si proveo u nekom kraju mjesec dana, a ne tri dana. Sve puno događaja. Nabavila sam hrpe karata, samo raspirujem svoju bolest iz djetinjstva - opsesiju mapama i kartama. A tek neke reljefne što sam našla. Uh. Upoznala sam zanimljivih ljudi, papala finu klopu, lupila par žigova u svoj planinarski dnevnik i, po povratku u Zagreb, dobila kaznu za parking blizu Evenju Mola u iznosu 250 kn (zaboravih utipkati šmrc). But, who cares... Hum, Motovun, Roč, Lupoglav, Buzet, Žbevnica, Orljak... Bila sam u Istri... ah... Ste bili ovdje?  |
- 22:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.07.2008.
Fashion Guru, Čavajda, goveđi šniceli, homoseksualci, Vili Matula, whatever
|
Dosta je bilo teških tema, evo me i Cranberrie upozorila, prebacujem se na događanja na našoj estradi. Sve to prije nego, konačno, napišem post koji dugujem o lovely Žumberku, hodanju po Sleeemeenuuu i odlasku na Učka-Ćićarija planinski masiv. FashionGurua svi znamo, ne? To je lik koji prati modna događanja u nas i daje drske komentare kako se likovi s naše estrade oblače. Uglavnom je uvijek ozbiljan i ciničan, (polu)bezobrazan i, sviđao vam se i li ne, drukčiji je od drugih tv-persona. Međutoa, sad je poprilično opao u mojim očima, jer je po prvi put počeo pokazivati emocije. O ne. FešnGuru, ne želim te vidjeti sretnog, ne želim te vidjeti nasmijanog, ne želim te vidjeti nabrijanog, euforičnog, ne! Želim te vidjeti hladnog, polubezobraznog, ciničnog, drskog, makar to bilo i na naš balkanski način! Pokrenuo je neku svoju modnu liniju za muškarce, to znate, ne? Prodaje od košulja, sakoa preko aksesoara pa sve do muških cipela... Cerekao se dotični na otvaranju, lud od sreće, meni ono, kak' to već ide, neugodno gledati... Rekao par bedastih stvari, onak' kad od sreće ne znaš šta bi rekao pa lupaš... Ali nije on izrekao najveću bedastoću to večer, već izvjesni Saša Joka koji je predstavljen kao poznati modni urednik. O kolekciji je rekao dvije-tri rečenice kao da je pronašao lijek za AIDS, najbrži način ulaska RH u EU i rješenje za rušenje vojne hunte u Burmi. Evo izjave (oko 30-te minute Dnevnika)  "Konačno, da se netko odlučio puniti te rupe na muškoj odjevnoj sceni u Hrvata."  Nakon ove izjave, druga po redu izjava tjedna, a vjerojatno i dužeg vremenskog perioda, samo to ne želim priznati da izjavi ne bih davala veću vrijednost nego što je ona zaslužuje, izjava je glumca Mislava Čavajdajdaje. Ček da vidim kak' se, ustvari, piše... Mislav Čavajda! Dakle, za one koji ne znaju, predstava Bakhe dobila je silnu reklamu zbog zabrane intendanta splitskog kazališta Štrljića da se ista odigra u Splitu. Ovaj ju je zabranio ne zbog neukusne scene sirovog mesa u igri, već zbog toga što je u predstavi Sanaderov govor ne-damo-naše-generale sadržaja (2001.). Valjda su nas htjeli prosvjetlili, jer smo svi glupi da ne kužimo što je Sanader rekao, a što je kasnije učinio s tim istim generalima. Ono, nismo povezali. Pa će nam sad glumci sedam godina poslije sve objasniti. Wow, već vidim naslove u novinama idući tjedan "Glumci srušili Sanaderovu Vladu". Ili "Sanader raskrinkan". Ili, pazi ovu, "Vili Matula: Kako smo Hrvatsku uveli u EU". Knjiga koja ruši sve rekorde čitanosti "Vili Matula: Od Cvjetnog do Markova trga". Prekoma (c by Modni Mačak). No, nešto mi je drugo zasmetalo u toj predstavi... U toj predstavi, patetično i pretenciozno, jedan od glavnih glumaca obučen je samo u "goveđe ŠNICELE", kako nas je novinarka Nove TV obavijestila (vidi isti Dnevnik). Gol obučen u meso. Srpanj. Ako ne kužite dublju simboliku, umjetničku slobodu i ljepotu onda ste, garant, seljačina. Koja ne kuži pravi umjetnički performans. Čavajda je hrvatska glumačka Madonna, kužite? Kreće legendarna izjava: "Nema svatko priliku ući u deset kila mesa... to je... jedan zanimljiv osjećaj... nevjerojatno, ali daje jednu posebnu energiju!" A na zubima glumljeno opušteni šeretski osmijeh, cijela Hrvatska ga gleda, halo! Mama, snimaj videJo! Koliko mu je trebalo da u tako malo riječi, kaže toliko puno!  Uglavnom, patetično i nadmeno kako samo glumci znaju, pozivaju se na slobodu izražavanja presretni što su dobili puno više reklame nego su u marketing uložili. Garant su govor Sanadera ubacili namjerno (i naknadno), znajući da bi bar na "kontroverznost" (s debelim navodnicima) mogli privući mušterije. I ako se Štrljiću može predbaciti podilaženje Sanaderu, onda se ove može bez problema optužiti za jadno i jeftino žicanje pažnje. Kako nam je samo Giligili Matula spremno podijelio pljuske iz demokracije! O ne. Vratite me u mračni Srednji vijek!  Penzići Splita i okolice uputili su zahtjev da im se kaže lokacija gdje će meso biti odbačeno nakon predstave, da bar dobiju jedan mesni obrok tjedno. Uostalom, to je i jedini smisao predstave koji vidim. Sumnjam da se s istim goveđim kaputom može odigrati više od jedne predstave na ljetnom festivalu. Osim ako Čavajdajdi ne bi smetalo da mu zuje muhe oko glave, a kaput razvije vlastitu inteligenciju i život u obliku crvića. Meni neugodno. Spasi me, Bože, od politički angažiranih glumaca i jeftinih performera.   |
- 08:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
subota, 19.07.2008.
Blaženka Leib i borbe pitt bullova
|
Evo, znam, neki dan sam sama sebi & vama obećala da neću ujutro paliti HRT i, opet, omaklo mi se. Rano ujutro, 7:30 promaljam oči, daljinski ostao zaljepljen za ručicu još od sinoć, palim mehanički tevej i u sekundi, e u sekundi!! se razbudim. Zašto? Pa, zato što sam na ekranu u 7:31 u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" imala prilike gledati preokrutne, mučne i zakonom zabranjene borbe pasa. Dva pitt bulla do krvi se grizu za uši i vratovi. Krvave glave, vidiš jedan jači, ali drugi se ne da, iako je pod ovim jačim. Trenutni šok, gađenje, tuga. Vlasnici ne odaju dojam da bi odvojili pse. Par muškaraca okolo živčano i agresivno navijaju. Jedan od, pretpostavljam, vlasnika pasa baca se na pod pokraj tih dviju mrcina i urla, valjda bodri svog, lupa rukom u kojoj mu je kratak i debel štap(!) po zemlji, urla, urla... valjda je to znak psu da bude agresivniji. Psi drhte od agresije, bolova, straha, mržnje, čega sve ne... ne puštaju, krvavi, ranjeni, agresivni, ludi!! Nova scena, drugi psi, druga "arena", drugi vlasnici. Sve krvavo, režanje, agresija, mržnja, mučnina, mučnina, mučnina. U jednoj od scena vidiš vlasnike kako svako svog psa pokušavaju rastaviti. Teško ide. Ali što to ide teško, što TOČNO vidiš da ni vlasnicima nije svejedno. Vrlo oprezni, snažno ih vuku, ali ne ide, uzmiču i oni na sekunde. Eee, da su psi pametniji, prepoznali bi svoje prave neprijatelje...  Šokirala sam se. A u pozadini čuješ Mate-Granić-style glas Blaženke Leib. Najdosadnijim mogućim glasom, glasom koji odaje preumornu, vječno aseksualnu i prenezainteresiranu osobu, čuješ neku bzvznu priču o zaštiti pasa. Kao da pričaju o cijenama janjetine po mesnicama na tržnici u Zapruđu. Groteskne li scene. U studiju predsjednik udruge Prijatelji životinja Luka Oman. Vidim da dotični ne može nikako biti i član udruge Prijatelji zubara. Čak ni simpatizer. I on tankim glasićem priča o ne-znam-nečemu. Opet malo slika iz studija pa opet malo borbe pasa pa opet slika iz studija. Blaženka Leib, krvavi pitt bull, Blaženka Leib, Omanovi zubići, krvavi pitt bull, Laženka Bleib. Gledaju jedni u drugog dok mi moramo gledati ove stravične prizore. Zašto smo kažnjeni s tim? Dječica koja su gledala ovaj prilog u 7:31 ujutro garant su imala ugodan dan. Kao i starci, žene i svi hipersenzitivnijeg oka i srca. Noćne more garantirane nakon priloga. Dajte, ljudi, tema je preozbiljna. Zločini odgoja takvih pasa su za svaku osudu i zatvorsku kaznu. Ta tema zahtjeva posebnu emisiju u primjereno doba dana. Dugotrajnu edukaciju ljudi i pomoć tim sirotim životinjama. I, zasigurno, duže vrijeme od 5 minuta jutarnjeg termina. Neprimjerena emisija, neprimjeren termin, neprimjerena minutaža, neprimjereni sugovornici. P.S. Evo jednog od spotova kojim se želi apelirati na svijest ljudi da prestanu s ovim teškim mučenjima životinja. U spotu su samo fotografije. |
- 08:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 16.07.2008.
Za što ovo služi na javnom toaletu? :ne zna:
|
Oprostite, ima neko ideja za što ovo služi? Viđeno na ženskom toaletu super sređenog i urednog stajališta kad uđete na autocestu kod Đakova. Ne sjećam se kako se zove to prvo stajalište, jer tamo nitko živ ne staje. Ja slučajno stala i zatekla me uređenost. No, ovo me malo zabezeknulo. Što bi to moglo biti? E da. Fora je da se nalazi tik do umivaonika.  |
- 20:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #
HRT u prvu pomoć uključuje amputaciju
|
Jutros se budim, ustajem i palim tv dok se spremam. Emisija "Dobro jutro, Hrvatska". I, između ostalog, kreće prilog o prvoj pomoći. Prilog stvarno ofrlje napravljen. Slika jedno, tekst u pozadini drugo, sugovornik-liječnik priča treće... baš zbrda-zdola. Kako god, taj liječnik je pokušao objasniti što mi kao građani trebamo napraviti u slučaju potrebe pružanja prve pomoći unusrećenom, a tu i tamo ga je prekidao glas iz pozadine koji je to što liječnik kaže, KAO, nadopunio. Za liječnika je pisalo samo "dr." bez informacije s čim se taj čovjek, inače, bavi. Iz nepoznatih razloga, liječnik je pričao o pružanju pomoći u slučaju unutrašnjih krvarenja, točnije krvarenja u stomaku, koji su kao najčešća unutrašnja krvarenja. I sad kao da bi mi, između ostalog, trebali pritisnuti mjesto IZNAD udarca da zaustavimo krvarenje. Ja blago zatečena, zaustavljam se i počinjem pažljivo dalje gledati prilog. Pa šta ako ne znamo gdje je točno udarac, ma, ne bih se usudila ništa još i pritiskati! Paralelno, ide slika nekog mladića koji leži na zemlji na leđima i drugog mladića koji mu pokušava ugurati jastuke pod noge, onda mu zamata vrata i kasnije ranjenu ruku. Tri različite scene, niti jedna nema veze s onim što doktor priča. A doktor priča o unutrašnjim ozljedama stomaka. I odjednom se spika prebacuje na otvorene rane. Da skratim priču, zaključak tih nepovezanih savjeta o prvoj pomoći, čuješ glas spikera u pozadini, "završno, ukoliko se ne uspije spriječiti krvarenje iz udova slijedi AMPUTACIJA".  Ja zatečena. Amputacija?! Pa, tko bi se to usudio napraviti, mila majko! Pa to da si liječnik ne znam ginekolog ili opće prakse, di bi se usudio raditi takav jedan agresivan zahvat, a kamoli da nemaš veze s medicinom!? I od kad riječ "amputacija" ulazi u prilog o "prvoj pomoći". Emisija "Dobro jutro, Hrvatska". Čovječe, pa koliko znam ima država koje potpuno zabranjuju nemedicinskom osoblju da se petljaju u bilo što, a kamoli u ozbiljnije zahvate. Pametno su skužili da kad mi svi neuki radimo bilo kakvu pomoć unesrećenom prije dolaska prave pomoći obično napravimo više štete nego koristi. Zato je bolje ne diraj ništa, zovi Hitnu i pravi društvo unesrećenom. Pa, tko bi se usudio nekog sprčkati?! Ako je čovjek u opasnosti koja traje, ok da ga izvučeš iz nje, ali početi s medicinskim tretmanom, o čovječe. I ne samo to, nego ovi spominju kao krajnju mjeru - amputaciju. Epilog: Kasnije je odmah uslijedio genijalan prilog (s anketom ljudi na ulicama) koji su im turisti najdraži, a koji najbolji. Vrhunaravan koncept ankete odmah me nagnao da zaboravim zahtjev za amputacijom. Tako sam se osvježila informacijama o tome kako naši ljudi najviše vole njemačke i austrijske turiste, a najmanje Slovence i Slovake. Divno nešto. Dok mi je prilog o amptuaciji kao mjeri prve pomoći zatvorio horizonte, ovaj o generaliziranju stranih turista i, opet, podcjenjivanju sirotih Slovaka naprosto mi je proširio iste. P.S. E da, bio je još jedan detalj. Prilog-sugestija koje web-stranice da posjetite. Savjetuju www.uredi-stan.com. Fino ih nahvališe. Ono talijanski unutrašnji interijeri na hrvatski način malne. Kad tamo. Site očaj živi, više od pola linkova opće ne radi. Tko bira te siteove i po kojem kriteriju, pitam se. Ocjena: Drugi put okreni VH1 |
- 09:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.07.2008.
Jezovita jama Jazovka
|
Obožavam Žumberak, to je tako jedno magično mjesto, tamo se osjete tako čudne vibre da uživam svaki put kad se vozikam po Žumberačkom gorju (ili planinarim). No, ima tamo i jedno mjesto za koje smo svi čuli i koje ne budi nimalo lijepe asocijacije - jama Jazovka. Jama u koju se po završetku Drugog svjetskog rata pobjednici partizani bacali političke i druge protivnike režima, kako vojnike tako i civile. Jama se nalazi tik prije pitomog i lijepo uređenog seoceta Sošice. Pa prije nego što, opet, napišem jedan post o Žumberku i zašto ga toliko volim, evo, moram jedan zaseban post o Jazovki... Strašno me pogodilo... Službeno je otkrivena tek s formiranjem Republike Hrvatske. U bivšem je režimu bila vojna tajna.  Čim smo skrenuli za Sošice, vrlo brzo smo naišli na znak za jamu koja se nalazi pet minuta hoda od glavne ceste. Pogledali smo tablu, svi odreda se ježili i šutke spremili za izlazak van.  Taman da ćemo krenuti, kad se sruši težak pljusak. Ništa, sjedili smo u autu sigurno jedno pola sata. Više nam je došlo da odustanemo.  Odjednom se razdanilo... Izašli smo van i po blatu krenuli u šumu do same jame. Šuma je izgledala prekrasno, mirisno, svježe... ništa nije upućivalo na stravu koja će nas tamo dočekati... Postavljeni su katolički znakovi za postaje križnog puta.  I onda smo ugledali spomen-obilježje.  Ne znam... očekivala sam veliko grotlo, ogromnu rupu ograđenu sa svih strana nekakvim čeličnim konstrukcijama i mrežama, da ne bi netko od posjetitelja slučajno upao. Očekivala sam stvarno nešto veliko... kad ono... tiha jeza... nešto puno gore!  To je toliko zastrašujeće mala rupa da smo mi svi ostali potpuno zatečeni. Mučno, mučno... pa to jedva tijelo prođe... kako je moralo biti tim ljudima koji su u redu stajali da ih se ubije i onda ugura kroz tu rupu... jesu li ih bacali unutra žive? Kakva strašna, prestrašna scena... svi smo bili potreseni, nismo očekivali da će nas se ovo mjesto toliko dojmiti... pa tu korpulentniji ljudi jedva prolaze... i to guranje kroz rupu i onda pad, pad... strašno! Je li bilo onih koji su preživjeli pad i na dnu ležali poluživi neko vrijeme? O užasa...  Ne znam koliko je ljudi tamo, u konačnici, našlo svoje posljednje prebivalište. Prestrašno je da njihove familije vjerojatno ni ne znaju sa sigurnošću da su baš tu njihova tijela... Kakvi su im samo bili ti posljednji trenuci. Tko je uopće otkrio ovu jamu? Kome je pala na pamet ideja da se ta jama iskoristi za ovako strašna zlodjela. Bez obzira kojeg ste političkog uvjerenja, ovo vas ne može ostaviti ravnodušnim. Mjesto je stravično! I kako je i tim seljanima iz Sošica i okolice bilo, kad su znali da se takva zlodjela događaju tako blizu njima... A Sošice su tako simpatično seoce... Kome je to samo palo na pamet i kakvi su to ljudi mogli izvršiti takva zlodjela...  Nije ovaj blog za neke teške i ozbiljne teme, ali morala sam s bar par riječi eto ovako minimalno na neki način odati počast svim onim žrtvama koji stradali na tako stravičan način. P.S. Na YouTubeu je stavljen dokumentarni film u nastavcima koji je snimljen tijekom prvog istraživanja jame nakon gotovo pola stoljeća... |
- 15:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 13.07.2008.
Jadičeva plana: U leglu poskoka, u borbi s muhama
|
(nastavak iz prošlog broja) Evo, konačno da napišem kako smo na kraju našli polaznu točku i uputili se prema vrhu Jadičeve plane aka Jadičevca. Dakle, na onom smo raskršću ispred Žuklja skrenete lijevo prema zaseoku Jakovljevići. Na tom putu u jednom jedinom trenutku naći ćete jednu jedinu smjernicu za Jadičevu planu - drvo na kojem piše "Krajačeva kuća". I to je sve. Na svu sreću da smo negdje u Poljakovoj knjizi registrirali tu neku Krajačevu kuću pa smo pretpostavili da je to onda to. I bilo je.  Slijedite cestu udesno i doći ćete do par starih kuća u kojima, moguće, neće bit nikoga, jer su to danas samo u funkciji vikendica.  Mi smo tu lijevo iza prve parkirali pod fantastičnom oooogromnom lipom. Nevjerojatan hlad. Kasnije, kad se budemo vratili, nećemo se moći odljepiti od te lipe. Uglavnom, mi smo tu imali sreće i naišli smo na domaće. Ispred prve kuće desno, u malom dvorištu, sjedio je gospon Nekić, kako se predstavio. Ljubazan i razgovorljiv, nudio nam rakije, ajde, ajde, uzmite. A čovječe, već lipsam i bez ikakvih alkoholnih aditiva, a još samo fali da nešto popijem prije uspona. I to još rakiju. Mislim da bih se vratila u auto ispod lipe i odspavala. No, nisu svi iz moje družbe odbili Nekićevu rakiju pa smo se, odmah u startu, kod Nekića zadržali brat-bratu, planinar-planinaru, jedno pola sata do 45 minuta. I tako je već bilo krenulo i poslijepodne pa sad jedan sat tamo ili 'vamo - isto vam je. Nekić nam je ispričao sve o kući, čak nam je dao i mali tour. Stara kućica, koja unutra ima zasigurno najveću peku/roštilj koju sam ja ikad vidjela u zatvorenom prostoru (izuzev, naravno, Ličke kuće, ali to su već profići hehe).   Dakle, tu možete peći sve moguće životinje do veličine omanjeg goveda. Čovjek ambiciozan.Uglavnom, mi smo imali onu našu kartu koju sam priložila uz prošli post, koja se pokazala totalno neadekvatna. E zato je nama sad Nekić sve objasnio. Uglavnom, čovjek se stvarno trudio opisati nam kako doći do vrha, mi smo ga pogubili već u prvih 20-ak sekundi priče, nažalost. No, zapamtili smo da nam je rekao da ćemo sjeći tri ceste. Još se čudimo koje tri ceste, nigdje ih nema na karti, kad ono fakat. Dobro čovjek kaže. I rekao nam je da nema šanse da do gore stignemo za 1:45 h. I nismo. Trebalo nam je sigurno 2,5 sata. Nekić nas je upozorio na poskoke u i oko vršne stijene. I ništa, pozdravismo se mi s njim. On nas pozvao da dođemo do sela gdje se slavi završetak gradnje one crkvice koju sam isto pokazala u prošlom postu. Baš taj dan bila veselica. Hajde, vidjet ćemo u kojem ćemo stanju biti... i hrabro krenusmo. Moram priznati da je od te točke pa nadalje bilo "okruglića", kako je to simpatično opisao prvi Žukljanin s kojim smo taj dan razgovarali. Markacije korektne, ali nitko nije ni slutio što će nas kasnije čekati.  Idilični pejsaži u prvih pola sata. Pogotovo što iza svakog ugla očekujete bar po jednog medvjeda. Pa smo kao malo pjevušili. Vrlo brzo doći ćete do jedne kućice na osami.  E sad malo prije ove scene, pola minute prije, nalazi se ta famozna Krajačeva kuća. Nama se nije dalo skretati kad smo išli gore, a kad smo se spuštali, iskreno, zaboravili na nju. Tako da fotku Krajačeve kuće nemam, izuzev ovoga:  Naime, u ovoj prvi kući nas je zatekao super ultra turbo simpatičan "dečko", kako ga je Nekić nazvao. Radi se o jednom simpatičnom djedici, za kojeg smo prvo mislili da ga zovu "dečko" jer nije oženjen. Ali ne. Oženjen je, samo su mu žena i sin u Austriji, a on tu živi sam, kako kaže. Ima kuću i u Stolcu, ali najčešće je tu u ovoj kući na osami. Gospon se zove Biondić. Kažu Biondići su iz tog kraja, eto, čudno, znam neke Biondiće, nisam znala da su iz ovog kraja. Čovjek se oduševio kad nas je vidio. A kad je čuo da u timu ima i jedna Osječanka obezglavio se. Naime, prije 40 godina on je u Osijeku služio vojsku. O ne. Da Tvrđa, ovo ono, da Osječanke, da on, da ovo ono...  Jako drag čovjek. Pitam ja njega šta su mu ove ljestve u pozadini. Ja, rekoh, vjerojatno kad snijeg zapada u ovom kraju da lakše čisti, što li. Ma, ne, kaže, to kad mora čistiti bunar, da mu je lakše silaziti. Ja njemu kažem da pazi kad silazi, da sam čitala kako dolje zna bit štetnih plinova, može se čovjek ugušiti, pa ne smijete nikad silaziti sami. Naježila sam se. A ne, ne, kaže, u njegovom bunaru nema nikakvih plinova, neka se ja na brinem. O ne. Hehe... I tako, raspričali se, njemu drago da smo u njegovom kraju. Nije dugo nikog sreo da ide gore... i da kad se budemo vratili malo ćemo s njim sjesti i popričati duže. Stvarno nas je i on nutkao svim živim, ali morali smo odbiti, jer vrijeme je teklo nesmiljeno. Biondić nas je upozorio na medvjede. Toliko su nam ta dvojica ljudi bili simpatični, da smo zaboravili vrlo brzo svu ljutnju zbog nemogućnosti nalaženja polazne markacije. Baš smo se dobro osjećali. Markacije su, dakle, bile ok. Što reći, šumetina, hladovina, hrpe, ali hrpe muha. I fakat smo dva puta presjekli šumsku i jednom ASFALTIRANU cestu. Zašto to nije ucrtano na karti - ne znamo. Odakle, dokle idu te ceste - ne znamo. Naime, mi jesmo kasnije pitali Biondića i on nam je rekao za sve ceste koje su, ali nama se sve ispomiješalo. Previše informacija. Navodno je, koliko se sjećamo, jedna od cesta bila za Krasno. Opet, ponavljam, sve i da uspijete doći do te neke visine autom, tim cestama, sumnjam da ćete ubosti markaciju od koje onda idete gore prema vrhu.  Nakon što smo prošli dobar dio tih šumskih putova, izašli smo na čistinu i netko se slučajno okrenuo, kad ono prekrasan pogled. Usput, namjerno sam ostavila da vidite džinovske muhe! Tu su namjerno izletile iz kadra kad su skužile da ih pokušavam dokumentirati! Ne vole se, kao, fotkati. Ali zapravo su stalno, stalno oko nas na 20-ak cm.  I to je sve što ćete vidjeti... sve ostalo je gusta šuma. No, staza je postajala sve očajnija. Teško šipražje, koprive, paprati, grmovi s bodljama. I sve u visini moje glave. Katastrofa. Kao debil. Osjećala sam se kao Frodo.  Stalno kroz ovakve uvjete. Da me poskok i ugrizao, sumnjam da bih registrirala. Evo, sad da ne gnjavim sa samim putem, nećete zalutati, marke su dobre. Ovo je, recimo, jedan specifičan trenutak. Na ovoj livadi je raskršće odakle se pridružuju oni koji su išli preko Oltara do Jadičevca.  Ako mislite da je vrh tamo u pozadini - nije! Još bar dva takva trebate proći da dođete do vrha.  Ono što je men UŽASNO, ali užasno nerviralo jesu muhe. Ne sjećam se da smo ikad bili toliko bombardirani rojevima muha kao tada. Ono na Rajincu je ništa prema ovome. Ja sam predlagala i da moramo potrčati pa da im zbrišemo. U jednom trenu sam živčano skinula ruksak i majicu (da, dobro ste pročitali) i kao pomahnitala stala mahati po tim rojevima da nas ostave na miru. Odeš u prirodu pa kao uživaš u miru. Ma, koji crni mir!! Ovo vlastite misli ne čuješ od tog zujanja, samo oblijeću, gadljivo, fuj! Više nigdje ne idem bez autana! Mi smo imali kremu protiv sunca, pa smo se s tim trackali samo da muhe odbijemo... Naši komarci iz Kopačkog su ništa prema ovim muhetinama. I evo, konačno, vrh.  U šumi, neko malo stijenje. Natpis. Crveni metalni tuljac. Uzidani žig. I naš strah od poskoka. I sad dok su drugi tražili gdje će se smjestiti, evo ti mene, hop idem do tuljca. I kako je taj metalni tuljac onak' dolje zatvoren prečkicom, ja tu prečkicu vadim i spremam se da ću primiti cijeli tuljac da mi ne padne. Međutim, kaos, meni tuljac proklizi i pada dolje u prosjek. Buka neviđena, svi viču da šta sam radila, izderavaju se na mene nejaku & sirotu, ja gledam u procjep, vidim dolje tuljac na jedno metar dubine, mrak mi pada na oči. Šta ćemo sad, ne možemo to dolje ostaviti. Da skratim priču... nitko nije imao milosti ili bio gentleman pa se spustio dolje po tuljac, ne, nego sam ja imala najtanju ruku pa sam morala sa strane kliznuti u rupetinu dolje i gurati ruku u procjep da uhvatim taj teški tuljac. Mislim, prvo, tko je uopće stavljao taj tuljac iznad takvog procjepa. Kao da je netko baš namjerno tamo stavio. Samo na tom jednom jedinom mjestu je bio procjep, rupa... Mogli su to staviti bilo gdje dalje na tu vršnu stijenicu. Ništa, ajde dolje, već vidim kako mi leglo poskoka navaljuje na ruku, kako se bore tko će zagristi u sočnije mjesto na mojoj ruci. Drhte mi ruke. Težak tuljac. Užasnuta, uspjevam nekako dohvatiti taj tuljac, jedva sam ga od težine privukla. Sve je spašeno, vratili smo tuljac, kao da se ništa nije dogodilo. Smjestili se mi, hajde, sad ćemo malo jesti na vrhu, meni se već manta od gladi. Raširismo sve, kad čuješ našeg glavnog "ekonoma" s pitanjem koje se nikad ne smije postaviti "tko je ponio sendviĆe?".  Dakle, nakon akcije spašavanja tuljca, nakon što sam smrti i poskocima gledala u oči, nakon što su me muhe totalno iznervirale, nakon što sam bila sva izgrebana od šipražja... nisam mogla dobiti ni jedan jedini fucking gric sendviĆa?! O ne! Ustajmo se svi, sad idemo trčećim korakom dolje. I tako je bilo. Brzo smo se spustili, lagano je za spuštati se. Kad smo došli pred Biondićevu kuću, gazda nas je totalno dirnuo. Naime, kaže on nije bio siguran gdje smo i zašto nas već nema, pa je on htio polako već u selo na proslavu. I ostavio nam čovjek u hladnoj bunarskoj vodi piva i pokraj piva OTVARAČ da si mi kao sjednemo i popijemo kad budemo u prolazu. Mi smo pali na dupe. Baš drag!  Neki ne piju pivo pa je ostalo viška.  Mislim, mi zasigurno to ne bi uzimali. Odakle bi čovjeku iz dvorišta popili pivo, što mi znamo zašto je pivo ostavio. Ali kad je rekao da je to bilo za nas, baš nas je ganuo. I sad, ekskluzivna vijest za sve planinare koji skupljaju žigove, hehe... (tko bi, inače, išao na Jadičevac hehehe) kaže taj dragi gospon Biondić da će kad umre tu kuću ostaviti planinarima. Da će, kao, uvijek bit otvorena pa tko ide gore na Jadičevac može tu ući i malo odmoriti se. Baš je bio simpatičan. Ne znam što će mu žena & sin na tu ideju reći, da li će se to ikad ostavariti, ali sigurna sam da se pita samo njega da bi tako i bilo. Opraštamo se s njim, puni otisaka i mi i on. Ostali smo kod njega sigurno sat vremena i razgovarali o svemu. Presvlačimo se i krećemo. U jednom trenutku izlazim iz auta i fotkam pejsaž. I dan-danas ne znamo koji je od ovih Jadičevac i vidi li se uopće odavde. Opet, ako je itko iz tog kraja, rado bi popričali da čujemo koju riječ objašnjanja gdje smo to bili...  Nastavljamo vožnju, dolazimo u selo Stolac. Crkvica blista.  Ispred hrpa ljudi, mi izlazimo van iz auta, kao ajde, popit ćemo cugu pa idemo. Kad približavamo se mi i ja užasnuto primijetim da tu nema NITI jedne jedine žene. Odmah trenutno, povratak u auto, hehe... I tih minutu-dvije što smo bili blizu, nikog od naših "poznatih" nismo vidjeli. Ma, daj, neću da ispadne da se grebemo, ajmo mi u auto pa doma.  I sad mi u autu, krećemo pokraj te grupe i idemo dalje, kad onoooo... prvo naišli na gospodina što nam je u Žuklju pričao o usponu i okruglićima. Onda nas skužio gospon Nikić, svi ajde, ajde, popite cugu bar, ovo ono, srdačni... ma, mi ono nećemo sad opet van, hvala ovo ono... i ja kažem, rekoh, ne bih ja nema tu uopće žena, a oni pa da, ovo je sad samo fešta za one koji su RADILI na crkvi (dobrotvorno). A fešta za sve će bit za par dana. Eto, tako smo se pozdravili i rekli da ćemo drugi put, da se žurimo, da nas čeka dugi put, mahali nam svi... Happy end! Evo pogleda na Vratnik gdje smo se krenuli penjati i nakon kojeg smo krenuli prema Zagrebu...  Za kraj... tko planira ići u Afriku ili bilo gdje u neku džunglu, neka prvo testira svoju izdržljivost i živce na Jadičevoj plani. Što zbog muha, što zbog zapuštene staze za Indianu Jonesa. Ako preživi Jadičevac - spreman je za svaki izazov!
|
- 13:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 11.07.2008.
Suludi koncept održavanja koncerata u središtu grada - slučaj Osijeka
|
Za one one koji ne znaju, u širem središtu grada, više prema istoku i preko puta poznate Tvrđe, nalazi se jedan stari sportski kompleks koji uključuje par nogometnih igrališta (verzija: mali nogomet), košarkaško-rukomento igralište, atletska staza... onak' simpatično mjesto za sportska druženja na svježem zraku. Igralište se zove Srednjoškolsko igralište, skraćeno - Srednjika. Tu su hrpe generacija srednjoškolaca dolazile na tjelesni, uvijek je bilo puno rekreativaca, ma, jedno totalno pozitivno mjesto u gradu. Ima i zelenila i lijepo je uklopljeno u okoliš. Ja ne znam koja osoba je došla na ideju da bi se na Srednjiki mogli održavati (hard) rock koncerti u večernjim satima u sklopu poznate priredbe Osječko ljeto mladih 2008. Stvarno me zanima tko je došao na tu kretensku ideju. Da ne spominjem da su nedavno KONAČNO sredili atletsku stazu. Adios stazi! Dalje, za one koji ne znaju, oko Srednjike se nalazi naselje puno zgrada, a zvuk sa Srednjike s tih koncerata šire se na sve istočne dijelove grada. Zamislite, prvo poslijepodne slušate probe, a onda navečer stravičnu buku koja se rasplinjuje ulicama. I tko uopće sluša hevimetalce!? Šta to nije odavno zamrlo? Katastrofa! Konačno, što ne postoje neka pravila o razini buke u gradu? Gdje su ti inspektori koji to kontroliraju? (Ljuta sam, kao što vidite. ) Ne znam što je s roditeljima koji imaju malu djecu i bebe, koje moraju takvu buku slušati do kasno u noć? Ili bolesni ljudi? Ljudi koji već imaju problema sa spavanjem po ovim vrućinama? Što je s ljudima koji se hoće malo odmoriti navečer, jer ih ujutro čeka novi radni dan? Grrr! Da ulazim u neku od tih kategorija mislim da bih angažirala snajperistu s dobrim pogledom na binu.  Kako god, jučer sam pješaka prošla pokraj Srednjike i produžila dalje, prema drugom dijelu grada gdje sam išla slaviti rođoš jako dobre prijateljice. Na sreću, pao je na dan kad je na Srednjiki trebao biti koncert Deep Purplea. Tek sam kasno navečer saznala da nije u pitanju nikakav Deep Purple, nego nekakav Whitesnake. Hard rock i heavy metal me apsolutno nikad nisu zanimali. Sve mi je to isto. Usput, nitko na rođendanu s hrpom ljudi nije reagirao na činjenicu da sam uporno koristila termin "Deep Purple". Zašto? Zato što who cares za te grupe enivej! I de zamislite uopće grupu koja nastupa u Osijeku! Halo! Pa, koje to britansko rokersko dno moraš biti da nastupaš u nekoj maloj državi Bogtepitagdje u Europi i tamo u nekom malom gradu od 80-ak tisuća stanovnika. Džizs! U prolazu sam pitala nekog sekjuritaša da dokle će ovo trajati (bilo je oko 18h). Kaže on pa prvi koncert treba sad početi (ja šokirana, jer igralište je bilo PRAZNO), drugi u 21h (koliko ih to ima!?), a glavni bend u 23h. O ne. Rekoh super, da znam do kad se ne smijem vratiti u dio grada istočno od Srednjike.  Ono što mi je bilo najsmiješnije jest činjenica kako je prostor bio ograđen. Dakle, Srednjika je, inače, okružena ogradom visokom možda 1,70m. E na to su stavili neke smiješne mrežaste konstrukcije koje su svezali za postojeću ogradu. Ja sam do tog trenutka mislila da je koncert besplatan, kao ono plaća grad. Kao što Zagrepčanima plaćaju Thompsona, tako nama Snekice doveli.  U 18h nije bilo žive duše unutar Srednjike. Jedna-dvije grupice ispred ulaza.  Uz pitanje, tko je drznik tko je odobrio ovakvu buku usred grada, druga totalna misterija mi je TKO je išao dati 150 kuna za ovaj koncert!? Čovječe, staneš IZA ograde i kao da si na koncertu. Hajde, ne vidiš baš pozornicu, ali who cares, čuješ i više nego trebaš. Uostalom, nemaju oni nikakav performans ala Madonna da ti je sad bitno da VIDIŠ što se događa. I mislim... Whitesnake ono... ne znam... sad sam išla pročitati nešto o njima... ajme! Dajte, ljudi, vratite se u 80-e, ostavite Osijek na miru! A Snekicama poručujem da se vrate u rodnu Britaniju i tamo sviraju po nekim jorkširskim selima. Hvala! Usput, ne vjerujem muškarcima koji imaju dužu kosu od mene. I onima koji svoj penis zovu "white snake". O ne.  Za kraj, dobre vijesti. Vraćala sam se doma oko 22:30 i koncert je OČITO bio gotov, jupiiijeee, igralište poluprazno, grupice dječurlije očajnički skitaju okolo Srednjike u potrazi za nekim velebnim događajem koji bi im mogao uljepšati večer, policije na sve strane, zaštitara, gužve na cesti... Dajte, ljudi, zna se gdje se koncerti održavaju. Leave Srednjika alone. Peace! P.S. Fotkano mobitelom. |
- 12:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.07.2008.
Exluzivno za sve planinare mala igra inteligencije - Jadičeva plana?
|
Jadičeva plana, Jadičev plan, Jadičevac? Nikakve informacije na netu, a žig u našim malim HPO dnevnicima čeka. Vjerovali ili ne, uspjeli smo pronaći i pokoriti ovaj vrh, kako? Čitajte u slijedećim nastavcima. Nije bilo lako! No, ajdemo redom. Ovaj je post uglavnom za planinare, jer opisujem komplikacije oko pronalaženja polazne markacije za uspon. Kako o ovome nema nikakvih net-informacija, niti Poljak o tome piše, potrudila sam se detaljnije objasniti problem. Do sela iz kojeg počinjete uspon možete doći na dva načina (preko Oltara ili preko Vratnika), a sporno je odakle krećete na uspon - iz Žuklja ili Jakovljevića. Odlazak sa Zavižana Dakle, mi smo planirali tri dana Velebita. Četvrtak, petak i subota. Međutoa, u petak navečer iz doma su nas svojim bahatim i sebičnim ponašanjem izbacili senioniri još uvijek neutvrđenog planinarskog društva. Drugi razlog za bijeg sa Zavižana bila je činjenica da se tu subotu održavala neka biciklijada od Jurjeva na moru do planinarskog doma (Uspon na Zavižan 2008.). Nekih 300-tinjak natjecatelja. Ne, to nismo željeli vidjeti na Zavižanu.   Ako i jesmo spori, bar smo full prilagodljivi. Mijenjamo plan, mičemo se iz doma na Zavižanu i odlučujemo za misteriozni vrh iz uvoda ovog posta. Više se ni ne sjećam zašto, ali nakon što smo se spustili u Krasno, završili smo u planinarskom domu Oltari. Taj dom uređuje planinarsko društvo iz Siska, neka mi oproste, ali stvarno zaboravih kako se zovu. Kako god, ovo mi je treći put da sam tamo i svaki put sam našla IZNIMNO gostoljubive i susretljive domaćine. Svaki put budemo zatečeni njihovom pristojnošću. Pretjerano se trude, čovjek jednostavno ne bude spreman na takvu ljubaznost! Te hoćete pojesti, popiti, kavica, čašica razgovara, sve sve... Svaka čast, očito dobra ekipa. Ovaj puta su nas dočekali razgovorljivi mladići koju su s nama razradili taktiku dolaska i uspona na Jadičevu planu. Oltare ili Vratnik? U domu Oltare smo dobili kartu kako doći do tamo. Postoje dva puta a) Oltare - Tuževac (tu ostavite auto) - pješke do Stolca pa se spustiti cestom do mjesta Žukalj odakle kreće uspon na Jadičevu planu; iako njih dvojica nisu išli, rekli su da nam treba nekih 2 sata - e ta informacija, nažalost nije točna, treba puuuno više, jer mi smo išli bitno kraćim putem i nahodali se nespremni b) ići autom do Vratnika pa se preko mjesta Majorije spustiti do mjesta Žukalj i onda krenuti pješke prema vrhu - do Vratnika možete ići preko Senja (spustiti se dolje na more pa se dići na Vratnik) - ili možete doći nekom misterioznom šumarskom cestom koja je ucrtana i u kartu. E sad, mi smo išli ovom varijatnom b), a na savjet kolega planinara s Oltara odabrali smo varijantu da idemo do Vratnika tom šumarskom cestom. Prvo i prije svega, ispravka iz Poljaka, tom je cestom ZABRANJENO ići. Poljak o njoj piše kao o super asfaltiranoj cesti koju uredno možete koristiti. Piše vam na početku i na kraju ceste da je zabranjen ulazak na cestu. Ovo je bila subota, računali smo da nema radnika pa smo se odvažili ići. Radnim danom teško da ćete proći jer su stalni radovi, a cesta je preuska da bi se i s kim mimoišli. Plus, jasno je zabranjeno "civilima" prolazak. Evo tri mape. Dosta su velike pa sam ih ovako smanjila. Prva je čista karta. Druga je naš put. Treće je njihov prijedlog. (Klikni za uvećanje). Naravno, što se tiče ove druge karte, kojom objašnjavam naš put, nije najpreciznije ucrtano gdje se točno ide, jer toga ni nema na kartama. Dala sam orjentacijski. Zeleno je asfalt/cesta/auto, a crveno pješačenje.       Misteriozna šumska cesta Cesta je fantastična! Osjećali smo se kao u nekoj bajci dok smo njome klizili. Kako ćete naći cestu ako ste oko Krasnog/Oltara? Malo teže. Idite od doma na Oltarima prema Krasnom i nakon nekih 2 km vidjet ćete s lijeve strane malu asfaltiranu cestu. Sa znakom da je zabranjen prolaz, naravno.  Putem smo nailazili na sirote trupce... Da stvar bude gora, većinu tih trupaca nisu spuštali nekim utabanim putem, nego su ih strminom spuštali dolje, kao puštali da klize... pa kad ovakva trupca krenu dolje ruše sve pred sobom. Na par mjesta šuma je bila razorena od tih trupaca koji su se stropoštavali dolje.  Kako rekoh, mi smo išli subotom i nije bilo žive duše. Ostatak puta, fantastična cesta. Tih 20-ak km prelazite dosta sporo. Trebat će vam nekih 45 min., jer je uska cesta, puno zavoja pa se ne usudite baš brzo voziti. A i zašto bi? Sjednete fino u auto, otvorite prozore i uživate u mirisima i tišini.  Poznati prijevoj Vratnik Kad izađete na drugi kraj ceste, prođete, dakle, cijeli put, naći ćete se na samom Vratniku. Ovdje izbijate na glavnu cestu Zagreb-Senj.  Dakle, to je super cesta koja povezuje Krasno-Oltare s Vratnikom, ali pazite da tamo ne idete radnim danom. Što se samog famoznog Vratnika tiče, pogled je fantastičan. Na samom vrhu nalazi se mali parking, neka tvrđava i motel. Tvrđava je iznimno čudna, trebala bi bit kao povijesna, ali mene po stilu gradnje podsjeća na sovjetski period 60-ih.  S druge strane ceste je poznati motel na Vratniku koji već jako dugo zjapi prazan. Šteta, jer je lokacija famozna.  Gle pogleda  Tu smo se na parkingu raspričali s nekim likom iz Klca, koji tu prodaje sir, med, vrganje i slično. Nikad mi nije bilo jasno da li itko kupi proizvode koji se nalaze na plus 50 u potpunom frižider-free stanju. Ajd, bojao se da nisam novinar i da neću objaviti fotku pa sam mu zatamnila lice.  Odlazak za Stolac i Žukalj Kako god, od njega nismo ništa saznali, a i nije bilo potrebno jer je do Žuklja odavde lako za doći. Spuštate se cestom prema Senju, prođete Majoriju. Vidjet ćete tu preslatku roza crkvenu građevinu. Ovdje sam je fotkala iz auta, jer nije moguće negdje blizu stati.  Prođete Majorije i spuštate se dalje. Sve skupa od vratnika nekih 2-3 km i vidjet ćete tablu LIJEVO skretanje na kojoj piše Stolac-Žukalj. Tu se skidate s te ceste za Senj.  E sad samo ravno, nema nigdje žive duše, cesta se radi pa je bila raskopana. Uđete i prođete selo Stolac. Tu se taj dan taman pravila fešta zbog otvaranja crkvice u centru. Velik dan za seoce, bit ćemo kasnije i pozvani na feštu, ali smo bili u prolazu, pričat ću vam to već...  Dakle, prođete Stolac i drito vam se nalazi raskršće. Sporno raskršće! Po karti mi trebamo ići do Žuklja, što je udesno, a ne skrenuti lijevo za Jakovljeviće. I mi krećemo prema Žuklju.  Jako sam bila ljuta kasnije, kad smo se vraćali nakon osvojenog vrha. Mi smo sat vremena tražili početak staze. Žalosno. Ovdje na raskršću hrpa nekih nebitnih (planinarskih) informacija, a nigdje niti jedna tabla ili oznaka gdje se kreće za Jadičevu planu. Više puta smo obilazili i nigdje to nismo našli. Ni u Žuklju ni u Jakovljevićima nema oznake "Jadičeva plana" i smjer. Ni "JČ". Ni "J". Ništa. Tužno. U potrazi za okruglićima Odlazimo u Žukalj i tamo nailazimo na vrlo ljubaznog djedu s unukom, koji kaže da "zna on za te naše crvene OKRUGLIĆE" (to mi je bilo super, to su kao naše markacije, odličan naziv!), ali da su one dublje, nekih 500 m u šumu. Da ne počinju od Žuklja. Mi se, naravno, nismo usudili lutati i tražiti markacije. A on bi nas odveo, ali ne zna kud će s malim pa ne može. Jako ljubazan čovjek. Tamo dolazi pokositi, malo brinuti za staru kuću, ali ne živi tu. Čini se da je tu sve pusto. Upućuje nas da se vratimo do raskršća i probamo naći "polazne okrugliće" iz Jakovljevića. Ništa, pozdravljamo se i vraćamo nazad. Opet raskršće i sad krećemo prema Jakovljevićima. Ni tu nije pisalo nigdje "Jadičeva plana", ali smo na jednom drvetu našli da piše "Krajačeva kuća". Ajde de, prva tekstualna informacija. Tu ćemo negdje i parkirati i krenuti, konačno, prema vrhu.  Kratki rezime ovog dijela: karte nisu dobre. Od Oltara vam preko Tuževca treba bitno više od 2h, kako su nam rekli ljubazni Sisčani. Nisu dečki krivi, nisu osobno bili tamo, samo po priči. Nama je trebalo preko 2h, a mi smo gotovo pa na pola puta bili ako krećete od Oltara. Drugo, u Žuklju nema nikakve markacije, iako je na karti koja je na početku posta označen Žukalj kao početna markacija. Da smo u Žuklju uboli početnu markaciju bitno bi skratili put do vrha. Ovako smo išli duplo duže od Jakovljevića do vrha. Da ne spominjem koliko bi išli da smo išli od Tuževca. Treće, ono što uopće nema na karti su tri ceste koje smo presjekli dok smo se penjali do vrha. Zamislite! Dvije šumske i jedna asfaltirana. Čak smo na taj asfaltiranoj u jednom trenu čuli auto da prolazi, ali nismo stigli istrčati da pitamo koja je to cesta?! Dakle, vi se očito možete još autom približiti vrhu Jadičeve plane, ali SUMNJAM da bi ikad našli markacije kojima bi išli na vrh. Usput, mi i nakon osvajanja nismo sigurni koje je brdo od nekoliko u pozadini - Jadičevac, hehe... dosta komplicirano... Baš bih voljela da se javi netko tko više zna o ovome da nam sad, nakon što smo vrh osvojili, objasni par stvari. Što možete čitati u idućem broju? Kako sam se branila od dosadnih gigantskih muha koje su nas strašno usporavale, kako nas je ugostio Biondić, a kako Nekić, kako sam se probijala kroz grozan gustiš i šipražje kao prava Indiana Diavola, kako je mojom nespretnošću na vrhu metalni tuljac pao u procjep stijene (naravno, ja sam morala silaziti dolje pokupiti ga, užasnuta od poskoka), itd. Mislim, ima tu svakakvih dalje pričica, zanimljivih, nadam se, i širem čitateljstvu od planinara! Zato, ostanite i dalje s nama... (nastavak u idućem broju) |
- 14:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.07.2008.
Novi ovoljetni stil obuće za macho muškarce
|
Halo, ljudi, muškarci! Svi vi, a vas je većina, koji ne volite ići u shopping. Pogotovo vas nerviraju skidanja, isprobavanja, skidanja, oblačenja... vašim mukama došao je kraj! Ili bar dolazite u situaciju da si skratite broj tih skidanja/oblačenja! Kupite ovu jedinstveno funkcionalnu obuću i u jednom dobijete elegantne sportske cipele, kao i još elegantnije sportske natikače! Nema tog vremena ili situacije koja bi vas mogla zateći s ovim parom cipela. A zamislite sve što ovaj par obuće može učiniti za sportaše/planinare? Ha? Koja ušteda, majkumu! I obratite pažnju, molit ću, neeema tu žniranaca, a ne, ne! Poseban štih daje i činjenica da su cipele podstavljene pravim huh mmmm smb platnom, što će, zasigurno, dati i na vašem mucho-macho izgledu. Koja žena ne bi voljela gledati prstiće zgodnog muškarca u varijanti bijelih blago esembiranih natikaĆa? Koja?    Ne znam jel smijem napisati gdje se ovaj dragocjeni par opanaka može kupiti, da ne ispadne da nekog ovdje protežiram... |
- 17:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #
srijeda, 02.07.2008.
O obitelji Vukušić sa Zavižana i razularenim penzićima
|
(nastavak iz prošlog broja) Nakon što smo osam sati mlatili po vrelim vrletima muhama zasljepljenih vrhova Pivčevca i Rajinca, vratili se mi u bazu, nadrogirani količinom primljenog sunca, žedni (jer uvijek ponesemo zero manje vode), gladni (jer smo sve požderali još na Pivčevcu) i umorni. Došli pred dom...  ... a tamo idila! Pogled fantastičan! Baš u to vrijeme bili su najduži dani u godini tako da smo u svjetlosti uživali i do iza 21h. Mir, tišina, miris prirode, divni ljudi oko tebe, slatki umor, ježiš se od ljepote i trenutka... Ante i Jakov Za one koji ne znaju ili nisu čitali moje postove o Zavižanu kroz povijest par novih riječi. Dakle, tu na Zavižanu je, osim planinarskog doma i službena meteorološka stanica. Jeste li znali podatak da je Zavižan meteo-postaja na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj? U okviru planinarskog doma nalazi se i stan gosp. Ante Vukušića, koji je ujedno i domar doma i zaposlenik DHMZ-a. Svaki dan očitava sve moguće podatke koje dobiva iz žicom ograđenih mjernih instrumenata tik do doma. Fantastičan je za razgovor, voli se zezati, onak' jedan flegma tip, sve je kul, sve je ful u redu, nema živciranja... Prvi dan kad smo ga sreli, skužimo ga u daljini izranja iz neke šume i nekog vodi za ruku... ni ne vidimo s kim je... kad ono s nekim malim, malim djetetom... odakle su izronili, tko će znati i tko je dite... Približavaju se, kad ono njegov mali unuk (1,5) mlati okolo s didom. Nevjerojatno. Stao Ante nabrajati gdje su sve bili i šta njih dvojica rade. Šta nije idila? Tko ne bi poželio takvog didu. Onda nam je mali Jakov pokazivao šta sve zna, hehe... pita ga Ante "kako se u šumi ponaša?", a mali stavi prstić ispred usta i kaže "šuuu"... kao "pssst, moramo bit tiho"... ma, presmiješan je bio! Mali je legenda! A što je dijete lijepo... super je!  U domu su bili i Vukušićeva supruga, sin i snaha. Prvi put sam vidjela sve troje. Naime, za one koji ne znaju, Vukušić gore živi sam, pogotovo preko zime. A kad dođe ljeto, onda mu se, očito, i obitelj gore preseli. Sin mu baš nije neki razgovorljiv, ni blizu kao ćaća mu, ali je zgodan. Snaha jako vrijedna, ja mislila to neko djevojčurak, preko studentskog radi, child labour ovo-ono, a ona već i mama i snaha! Supruga Vukušićeva je presimpatična i odlično kuha, u njenoj smo se maneštri ugušili! Topla i srdačna žena. Let3, Bombardiranje Čačka i Zavižana Svaki put ga ispitam o tim instrumentima i stvarno ga volim slušati šta priča. Ne znam kako mu ne dosadi, pretpostavljam, uvijek odgovarati na ista pitanja, hehe... Prošetala sam tim ograđenim dijelom gdje su mu instrumenti i malo fotkala... Ante u akciji:  Gle taman procvjetalog vrlo neobičnog irisa, koji raste u tom ograđenom dijelu:  Samonikli runolist na dva mjesta u toj stanici:  (iz nepoznatih razloga mi mutna fotka, neizoštrena) Apsolutno najinteresantniji instrument mi je čarobna meteo-kugla!  Fantastično izgleda i u njoj se zrcali Sjeverni Velebit! Heliograf, mjeri dnevnu količinu svjetlosti. E a sad sam htjela vidjeti kako točno radi. Uglavnom, dobijete ovu trakicu:  Ta kugla sprži papir od zore do navečer dok ima svjetlosti. Točno vidite u koliko sati. Doduše, ovo je bilo najmješteno na ljetno vrijeme pa se trebao dodati sat. Super fora, ne? Baš sam pitala Antu jer se ikad dogodilo da nije očitao zbog-nekih-razloga. I rekao da je stanica uvijek radila i da je uvijek slao podatke osim za vrijeme rata, kad su par dana srpski piloti JNA bombardirali stanicu. Čovječe, zar je i to bio vojni cilj? Heligraf, par runolista, iris i planinarski dom? Zna da je jedan čovjek poginuo za vrijeme tih bombaridranja. Tuga. Inače, opet sam gledala bunt njegovih fantastičnih fotografija Velebita. Ima tri foto-aparata i laptop, sve on to uredno prebacuje, ali jako slabo da baš i izrađuje fotke za ovakve dosadnjakoviće kao što sam ja. Baš nam je pokazivao da je dan-dva prije nego smo mi došli snimio srnu podno doma. I fakat na 5-6 fotki jasno vidiš zumiranu srnu i srnu-u-trku. Fantazija. Za one koji ne znaju, njegov je otac radio taj posao pa ga je naslijedio sin Ante. Moguće da će i Antu sutra naslijediti sin ili čak unuk Jakov... Unutrašnjost doma Moja omiljena fotka iz njegovog Zavižan-albuma definitivno je fotka gdje vidite koliko snijeg može napadati na Zavižanu. Tamo samo 2 mjeseca NEMA snijega, sve ostalo je snijeg, susnježica, zima, hladno, bijelo. E pa ovaj ga je prizor čekao jedno jutro (ovo sam prošle godine snimila)... kužite da su vrata otvorena, a s druge strane snijeg do drugog kata?  Inače, tad izlazi do svoje male ograđene meteo-stanice s prvog kata s onim krpljama ili-kako-se-zovu na nogama. Ljudi moji, mene odmah znoj probio, šta ako propadne kroz snijeg, ipak je napadao do visine prvog kata. Kaže bude kompaktan. Ajd sad ti vidi. Heh, ali podaci se moraju očitati! Iako, kaže, znao se on spustiti dolje u selo i po cičoj zimi i velikom snijegu. Zamislite kako je tamo bilo dok nije bilo telefona, a o mobitelima da ne govorimo. A i ima planinara koji tamo idu i po najvećem snijegu, tako da i Ante kaže da ga znaju iznenaditi i razveseliti. Bio je tamo, u jednom trenutku, neki lik iz Karlovca, koji se bavi numizmatikom i dođe do Ante da se mijenjaju za novčiće.  Pa smo tako čuli neke zanimljivosti o tom hobiju. Kaže Ante nema ništa bolje nego po zimi, nemaš šta raditi, pa ti fino uzmeš i satima glacnaš neki novčić. Nakon toga nema više otisaka prstiju na jagodicama, a novčić se sjaji... A taj lik iz Klca, ajme kao paun, sav je bio bitan. Priča sav važan kako je organizirao za 600 ljudi neko druženje na Vinici/Vodenici ovo ono, kao super uspješan slet, ovo ono... kad ono se ispostavi da je organizirao besplatan grah za ljude iz okolnih mjesta pa tko dođe tamo dobije besplatnu porciju. Naš narod proždrljiv kakav već jeste, odazvao se u ogromnom broju, šta je par km pješačenja za besplatnu klopu, a ovaj to nama na prvu htio prikazati kao super uspješan planinarski slet i sebe kao vrhunaravnog menadžera-planinara. Vratimo se na zanimljivije teme. Ante jako voli ljude, iako živi tim, gotovo samotnjačkim, životom. Uvijek rado sa svima popriča, djeluje nježno i gostoprimljivo. Jako je sretan kad vidi da se netko vratio na Zavižan. Baš je pričao sav oduševljen kako mu je neka žena došla i rekla "bila sam tu prvi put prije 30 godina, svega se sjećam i evo konačno sam opet tu, uvijek mi je Zavižan ostao u prekrasnom sjećanju". Kao ako od busa klinaca samo jedno dijete ponovo dođe na Zavižan - to je veliki uspjeh, priča Ante. E sad, što se unutrašnjosti doma tiče, fotke soba sam već pokazala. Ima ih, mislim tri, zajedničke spavaonice s više ili manje kreveta. Mi smo spavali dolje, u dosta velikoj. Sve je čisto, imate posteljinu. Zaboravila sam fotkati toalet. E, super čist! Na prizemlju je, muški i ženski odvojen, imate papira, sapuna, ma, uredniji nego u nekim dobrostojećim restoranima! To me baš dirnulo. Evo blagovaonica.  I sad vraćamo se mi navečer s Pivčevac-Rajinac-Jezera rute, popali maneštru tete Vukušić i čekamo 21h da, konačno, padne mrak da nam ne bude neugodno otići leći u krevet. Meni glavu teško držati ravno na ramenu, leluja. I ajde, odemo mi konačno, još se nije ni smrklo, ja prva zalegla... kad odjednom, kreće noćna mora bez Malnara... stižu dva kombija s, očito, seniorskom ekipom nekog planinarskog društva. Po govoru skužimo garant neko zg-planinarsko društvo. Mila majko! MILA! Gledala sam na netu čini se da su to penzioneri Zagreb-Matice. Ako itko iz Zagreb-Matice, inače mog omiljenog planinarskog društva, čita ove redove, molim Vas da te ljude upozorite kako se treba ponašati u planinarskim domovima. Napad džinovskih penzionera Dođe nam Vukušić reći da će jedan spavati kod nas. Dolazi taj jedan, upada i drugi. Prvi je bar pozdravio, ovaj drugi NI pozdravio kad je uletio u sobu. Upadaju i onako panično-histerično biraju krevete kao da je smak svijeta. Glasan razgovor i buka koju su stvarali odavala je dojam ljudi koji uopće ne mare smetaju li ikome niti su razmišljali o planinarskom bontonu. Zamislite lika koji ima ZVONCE, da, da, dobro ste pročitali ZVONCE na ruskaku i koji uđe u vašu sobu u planinarskom domu? Spor i nespretan. Što reći? Nakon toga, kad su izabrali krevete, mi zatvorimo vrata od sobe, odjednom, BEZ KUCANJA ulijeću babe unutra i deru se hormonalno-euforično "jeste se smjetili, di ste se smjestili, jel sve u redu?!". Naravno, mi kao da ne postojimo, ni pozdrav ni ništa, iako je to bio najmanji problem. Pa mi smo se mogli presvlačiti, mogli smo spavati, mogli smo... ono... daj malo pristojnosti, pliz! Kako možeš igdje tako ući bez da pokucaš? Mogla su se i njih dvojica presvlačiti ili je to bio babin cilj da uhvati njihova mlohava stegna? Paralelno s tim, radnja u hodniku, urlanja, valjda organizatora, da se prebroje, da tko je gdje, da se prebroje, da gdje je... Dakle, kao da su ušli u špici dana na najprometniju metro-stanicu New Yorka i sad se boje da se ne pogube. Strašna dobacivanja i krici iz hodnika. Mi smo u početku bili šokirani, onda smo se već počeli smijati. Počelo nas je to sve zabavljati, a drukčije, očito, nije ni moglo ići jer bi poludjeli. Nakon sat vremena lupanja, vikanja, histerizanja, trčanja po drvenim stepenicama gore-dolje što se još samo može usporediti s ratnim dobom u Osijeku i iznenadnim zračnim uzbunama kad smo svi kao kreteni ronili u klompama prema podrumu u smrtnom strahu, nakon što smo preneraženo čuli ženu ispred doma "jao, mogli bi pjevati vani, sami smo u domu!!" - mi smo bili već potpuno emotivno i fizički slomljeni. Činjenica da smo mi bili u domu, obitelj Vukušić i još neki ljudi - potpuno je bila nebitna. Mi smo kao duhovi-planinari, što li. Da ne spominjem da je u domu bilo malo dijete. Ma, kao da te penziće planinare to smeta, halo! Oni su platili 100-200 kunića fantastičnog dvodnevnog provoda na Zavižanu i imaju ga pravo iskoristiti! I onda se čudimo s onom patetičnom "kakvi nam je mladež". Odlična! Kakvi su starci, ovi mladi su super! Pa mlade ću, čak i pijane, prije iskontrolirati i smiriti nego ove penziće. Hormoni starijih ljudi su puno ozbiljniji nego hormoni dječurlije. Ovo točno vidiš sad su oni konačno dobili slobode i ima da je iskoristimo i više nego što smo je dobili. Povukli su se u jednom trenutku u blagavonicu. Od tamo se stalno čula buka, pratili su utakmicu Turska-Hrvatska preko radia. Vukušić ne dozvoli TV u dom. Na svu sreću da su naši izgubili, jer da smo pobijedili, mi bi morali tu noć u Krasno na spavanje. Ovako je bar bio mir nakon tekme. Naime, razulareni penzioneri-planinari su počeli ići po sobama tek oko ponoći. Da li da vas davim s detaljima kakav je bio ulazak ove dvojice u spavaonicu? Koliko su se i kako spremali? Začudo, ja sam tu noć spavala kao zaklana (tako moja kuma kaže). Budili su me, naravno, ali kad su se oni smirili, zaspala sam i ja i nisam se budila do jutra. I sad, pazite, moj pakleni plan. Dakle, ja sam, ipak, više spavala i kontam, imperija-uzvraća-udarac i još koješta, probudit ću se prije tih penzionera i onda ću ja ujutro njima stati lupati i bučiti i pričati u sobi i NJIH probuditi. Kao da nauče lekciju. Kad, čovječe, ma, ne možeš ti njima doskočiti! Ne, ne! Zaboravim na ključnu stvar: pa penzići trebaju samo par sati sna! Malo iza šest, evo ti njih! Dižu se, bude se, galame se, e... hehe ja sam se tu već naglas smijala! Izlazi se, ulazi iz sobe, lupa se vratima, pregovara se, dobacuje... za nepovjerovati! Podsjetimo:  Himalajac u našoj sobi I vrhunac tog preranog jutra, lik iz sobe stane PRESLAGIVATI svoje stvari. Mi okolo spavamo, ma, hebe se njemu (oprostite na izrazu, ali jedini je adekvatan)... da je pričekao pa kasnije posložio, ma, ne! Moj frend ga je odmah provalio i rekao "Odmah sam znao o kojem se profilu planinara radi. Odmah sam ga skužio evo sad će krenuti preslagivanje i neće pustiti dok sve ne preturi". I tako je i bilo. Mi smo ga nazvali Himalajac. Jer intezivne pripreme za Velebitski botanički vrt i Premužićku koje je on to rano jutro izveo... ne znam... Messner se nonšalantnije i opuštenije spremao za osvajanje Mt. Everesta u verziji bez boca s kisikom. Ovaj naš Himalajac kao da je bio u trećem baznom logoru podno Mount Everesta. Trebala sam im dovesti malog Jakova i pitati "Jakove, kako se ponaša u planinarskim domovima poslije 22h?", a mali bi Jakov (1,5) stavio prstić na usta i rekao "šuuu"... Evo presloženih stvari. Pokušajte zamisliti sve te zvukove, a vi sneni i bunovni u susjednom krevetu.  Hehe, ali hajde... imaš bar nekih priča kad se vratiš... :) To jutro smo odlučili otići dalje... Sve je ovo sad već postalo malo too much za nas. Volim tihi i samotnjački Zavižan. Pozdravili smo se s dragim Antom Vukušićem i odlučili krenuti na Jadičevac. Mah-mah i legendardnoj zmiji... (poskok, za one koji ne znaju)  Dobili smo od Ante poklone, pravu velebitsku rakiju. Osam biljaka je unutra, ne sjećam se više kojih. Kažem ja njemu da zašto nije prozirna boca, da se ljepše vide trave, a on meni da je ova boca kao žena u prozirnoj spavaćici, nazire se, ali se ne vidi sve, hehe...  A njegova nalegendarnija izjava... jutro prije izlazim ispred doma, protežem se i sva mu sretna dobacim "joj što je fino sunčano, bit će super dan, jupi, je", a on meni flegmatično "ne hvali dan prije noći, ni ženu prije smrti - lako se pokvare". Evo par detalja sa Zavižana za kraj:    Jedva čekam opet tamo otići... magija... |
- 10:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :) - Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!
EkipaAstrosailorBigg Blogledalo Blogomoljac Cranberrie Dalmatinsko roštiljanje Dijanin vodič kroz galaksiju Dopisi sa sjevera Gjuroo Helix Just Choco Luki&Goldie Malo drukčiji sportovi Militza Monchislava Namjer42naznačenja Neven Ciganović Neverinov blog One Girl's Cuisine (Violet Love) Otpisani Podravec Pravi se Englez Priče iz Bečke šume Put oko svijeta RibaFish Simo Mraović Sinja Smiling Cricket Unspeakable Violet Love Vision Thing Tag-a-feed proširena lista: Posebno izdvojeni planinari: - Šumarka - Da Vinci - Po putu i azimutu - Pustolofka - Pješice po Hrvatskoj - Gojzerice lutalice - Asterix101 - Priče iz planine i kvarta  Najvažniji linkovi za sve planinare - Planinarski savez Hrvatske - Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza! - Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana - Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)  Za početnike u planinarenju: - Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.) - Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem - Mračna strana planinarenja ehehe - Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.) - Kako izabrati prve izlete? (coming soon) - O planinarskim vodičima (coming soon) Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija. Opće planinarske teme - Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici - Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest - Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel - Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi  Kuharica za planinare i izletnike: - Kroštata - Pita od špinata Drugi važni linkovi za skitače: - Hrvatska turistička zajednica - Kamo danas? - Događanja u Hrvatskoj Ja pa jadiavolissima NA gmail.comObožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
