Marketing
Exluzivno za sve planinare mala igra inteligencije - Jadičeva plana?
Jadičeva plana, Jadičev plan, Jadičevac? Nikakve informacije na netu, a žig u našim malim HPO dnevnicima čeka. Vjerovali ili ne, uspjeli smo pronaći i pokoriti ovaj vrh, kako? Čitajte u slijedećim nastavcima. Nije bilo lako! No, ajdemo redom.
Ovaj je post uglavnom za planinare, jer opisujem komplikacije oko pronalaženja polazne markacije za uspon. Kako o ovome nema nikakvih net-informacija, niti Poljak o tome piše, potrudila sam se detaljnije objasniti problem. Do sela iz kojeg počinjete uspon možete doći na dva načina (preko Oltara ili preko Vratnika), a sporno je odakle krećete na uspon - iz Žuklja ili Jakovljevića.
Odlazak sa Zavižana
Dakle, mi smo planirali tri dana Velebita. Četvrtak, petak i subota. Međutoa, u petak navečer iz doma su nas svojim bahatim i sebičnim ponašanjem izbacili senioniri još uvijek neutvrđenog planinarskog društva. Drugi razlog za bijeg sa Zavižana bila je činjenica da se tu subotu održavala neka biciklijada od Jurjeva na moru do planinarskog doma (Uspon na Zavižan 2008.). Nekih 300-tinjak natjecatelja. Ne, to nismo željeli vidjeti na Zavižanu.
Ako i jesmo spori, bar smo full prilagodljivi. Mijenjamo plan, mičemo se iz doma na Zavižanu i odlučujemo za misteriozni vrh iz uvoda ovog posta.
Više se ni ne sjećam zašto, ali nakon što smo se spustili u Krasno, završili smo u planinarskom domu Oltari. Taj dom uređuje planinarsko društvo iz Siska, neka mi oproste, ali stvarno zaboravih kako se zovu. Kako god, ovo mi je treći put da sam tamo i svaki put sam našla IZNIMNO gostoljubive i susretljive domaćine. Svaki put budemo zatečeni njihovom pristojnošću. Pretjerano se trude, čovjek jednostavno ne bude spreman na takvu ljubaznost! Te hoćete pojesti, popiti, kavica, čašica razgovara, sve sve... Svaka čast, očito dobra ekipa. Ovaj puta su nas dočekali razgovorljivi mladići koju su s nama razradili taktiku dolaska i uspona na Jadičevu planu.
Oltare ili Vratnik?
U domu Oltare smo dobili kartu kako doći do tamo. Postoje dva puta
a) Oltare - Tuževac (tu ostavite auto) - pješke do Stolca pa se spustiti cestom do mjesta Žukalj odakle kreće uspon na Jadičevu planu; iako njih dvojica nisu išli, rekli su da nam treba nekih 2 sata - e ta informacija, nažalost nije točna, treba puuuno više, jer mi smo išli bitno kraćim putem i nahodali se nespremni
b) ići autom do Vratnika pa se preko mjesta Majorije spustiti do mjesta Žukalj i onda krenuti pješke prema vrhu
- do Vratnika možete ići preko Senja (spustiti se dolje na more pa se dići na Vratnik)
- ili možete doći nekom misterioznom šumarskom cestom koja je ucrtana i u kartu.
E sad, mi smo išli ovom varijatnom b), a na savjet kolega planinara s Oltara odabrali smo varijantu da idemo do Vratnika tom šumarskom cestom. Prvo i prije svega, ispravka iz Poljaka, tom je cestom ZABRANJENO ići. Poljak o njoj piše kao o super asfaltiranoj cesti koju uredno možete koristiti. Piše vam na početku i na kraju ceste da je zabranjen ulazak na cestu. Ovo je bila subota, računali smo da nema radnika pa smo se odvažili ići. Radnim danom teško da ćete proći jer su stalni radovi, a cesta je preuska da bi se i s kim mimoišli. Plus, jasno je zabranjeno "civilima" prolazak.
Evo tri mape. Dosta su velike pa sam ih ovako smanjila. Prva je čista karta. Druga je naš put. Treće je njihov prijedlog. (Klikni za uvećanje). Naravno, što se tiče ove druge karte, kojom objašnjavam naš put, nije najpreciznije ucrtano gdje se točno ide, jer toga ni nema na kartama. Dala sam orjentacijski. Zeleno je asfalt/cesta/auto, a crveno pješačenje.
Misteriozna šumska cesta
Cesta je fantastična! Osjećali smo se kao u nekoj bajci dok smo njome klizili.
Kako ćete naći cestu ako ste oko Krasnog/Oltara? Malo teže. Idite od doma na Oltarima prema Krasnom i nakon nekih 2 km vidjet ćete s lijeve strane malu asfaltiranu cestu. Sa znakom da je zabranjen prolaz, naravno.
Putem smo nailazili na sirote trupce... Da stvar bude gora, većinu tih trupaca nisu spuštali nekim utabanim putem, nego su ih strminom spuštali dolje, kao puštali da klize... pa kad ovakva trupca krenu dolje ruše sve pred sobom. Na par mjesta šuma je bila razorena od tih trupaca koji su se stropoštavali dolje.
Kako rekoh, mi smo išli subotom i nije bilo žive duše. Ostatak puta, fantastična cesta. Tih 20-ak km prelazite dosta sporo. Trebat će vam nekih 45 min., jer je uska cesta, puno zavoja pa se ne usudite baš brzo voziti. A i zašto bi? Sjednete fino u auto, otvorite prozore i uživate u mirisima i tišini.
Poznati prijevoj Vratnik
Kad izađete na drugi kraj ceste, prođete, dakle, cijeli put, naći ćete se na samom Vratniku. Ovdje izbijate na glavnu cestu Zagreb-Senj.
Dakle, to je super cesta koja povezuje Krasno-Oltare s Vratnikom, ali pazite da tamo ne idete radnim danom. Što se samog famoznog Vratnika tiče, pogled je fantastičan. Na samom vrhu nalazi se mali parking, neka tvrđava i motel. Tvrđava je iznimno čudna, trebala bi bit kao povijesna, ali mene po stilu gradnje podsjeća na sovjetski period 60-ih.
S druge strane ceste je poznati motel na Vratniku koji već jako dugo zjapi prazan. Šteta, jer je lokacija famozna.
Gle pogleda
Tu smo se na parkingu raspričali s nekim likom iz Klca, koji tu prodaje sir, med, vrganje i slično. Nikad mi nije bilo jasno da li itko kupi proizvode koji se nalaze na plus 50 u potpunom frižider-free stanju. Ajd, bojao se da nisam novinar i da neću objaviti fotku pa sam mu zatamnila lice.
Odlazak za Stolac i Žukalj
Kako god, od njega nismo ništa saznali, a i nije bilo potrebno jer je do Žuklja odavde lako za doći. Spuštate se cestom prema Senju, prođete Majoriju. Vidjet ćete tu preslatku roza crkvenu građevinu. Ovdje sam je fotkala iz auta, jer nije moguće negdje blizu stati.
Prođete Majorije i spuštate se dalje. Sve skupa od vratnika nekih 2-3 km i vidjet ćete tablu LIJEVO skretanje na kojoj piše Stolac-Žukalj. Tu se skidate s te ceste za Senj.
E sad samo ravno, nema nigdje žive duše, cesta se radi pa je bila raskopana. Uđete i prođete selo Stolac. Tu se taj dan taman pravila fešta zbog otvaranja crkvice u centru. Velik dan za seoce, bit ćemo kasnije i pozvani na feštu, ali smo bili u prolazu, pričat ću vam to već...
Dakle, prođete Stolac i drito vam se nalazi raskršće. Sporno raskršće! Po karti mi trebamo ići do Žuklja, što je udesno, a ne skrenuti lijevo za Jakovljeviće. I mi krećemo prema Žuklju.
Jako sam bila ljuta kasnije, kad smo se vraćali nakon osvojenog vrha. Mi smo sat vremena tražili početak staze. Žalosno. Ovdje na raskršću hrpa nekih nebitnih (planinarskih) informacija, a nigdje niti jedna tabla ili oznaka gdje se kreće za Jadičevu planu. Više puta smo obilazili i nigdje to nismo našli. Ni u Žuklju ni u Jakovljevićima nema oznake "Jadičeva plana" i smjer. Ni "JČ". Ni "J". Ništa. Tužno.
U potrazi za okruglićima
Odlazimo u Žukalj i tamo nailazimo na vrlo ljubaznog djedu s unukom, koji kaže da "zna on za te naše crvene OKRUGLIĆE" (to mi je bilo super, to su kao naše markacije, odličan naziv!), ali da su one dublje, nekih 500 m u šumu. Da ne počinju od Žuklja. Mi se, naravno, nismo usudili lutati i tražiti markacije. A on bi nas odveo, ali ne zna kud će s malim pa ne može. Jako ljubazan čovjek. Tamo dolazi pokositi, malo brinuti za staru kuću, ali ne živi tu. Čini se da je tu sve pusto. Upućuje nas da se vratimo do raskršća i probamo naći "polazne okrugliće" iz Jakovljevića. Ništa, pozdravljamo se i vraćamo nazad. Opet raskršće i sad krećemo prema Jakovljevićima. Ni tu nije pisalo nigdje "Jadičeva plana", ali smo na jednom drvetu našli da piše "Krajačeva kuća". Ajde de, prva tekstualna informacija. Tu ćemo negdje i parkirati i krenuti, konačno, prema vrhu.
Kratki rezime ovog dijela: karte nisu dobre. Od Oltara vam preko Tuževca treba bitno više od 2h, kako su nam rekli ljubazni Sisčani. Nisu dečki krivi, nisu osobno bili tamo, samo po priči. Nama je trebalo preko 2h, a mi smo gotovo pa na pola puta bili ako krećete od Oltara. Drugo, u Žuklju nema nikakve markacije, iako je na karti koja je na početku posta označen Žukalj kao početna markacija. Da smo u Žuklju uboli početnu markaciju bitno bi skratili put do vrha. Ovako smo išli duplo duže od Jakovljevića do vrha. Da ne spominjem koliko bi išli da smo išli od Tuževca. Treće, ono što uopće nema na karti su tri ceste koje smo presjekli dok smo se penjali do vrha. Zamislite! Dvije šumske i jedna asfaltirana. Čak smo na taj asfaltiranoj u jednom trenu čuli auto da prolazi, ali nismo stigli istrčati da pitamo koja je to cesta?! Dakle, vi se očito možete još autom približiti vrhu Jadičeve plane, ali SUMNJAM da bi ikad našli markacije kojima bi išli na vrh. Usput, mi i nakon osvajanja nismo sigurni koje je brdo od nekoliko u pozadini - Jadičevac, hehe... dosta komplicirano... Baš bih voljela da se javi netko tko više zna o ovome da nam sad, nakon što smo vrh osvojili, objasni par stvari.
Što možete čitati u idućem broju? Kako sam se branila od dosadnih gigantskih muha koje su nas strašno usporavale, kako nas je ugostio Biondić, a kako Nekić, kako sam se probijala kroz grozan gustiš i šipražje kao prava Indiana Diavola, kako je mojom nespretnošću na vrhu metalni tuljac pao u procjep stijene (naravno, ja sam morala silaziti dolje pokupiti ga, užasnuta od poskoka), itd. Mislim, ima tu svakakvih dalje pričica, zanimljivih, nadam se, i širem čitateljstvu od planinara! Zato, ostanite i dalje s nama...
(nastavak u idućem broju)
Post je objavljen 07.07.2008. u 14:08 sati.