Pregled posta

O obitelji Vukušić sa Zavižana i razularenim penzićima

(nastavak iz prošlog broja)


Nakon što smo osam sati mlatili po vrelim vrletima muhama zasljepljenih vrhova Pivčevca i Rajinca, vratili se mi u bazu, nadrogirani količinom primljenog sunca, žedni (jer uvijek ponesemo zero manje vode), gladni (jer smo sve požderali još na Pivčevcu) i umorni. Došli pred dom...




... a tamo idila! Pogled fantastičan! Baš u to vrijeme bili su najduži dani u godini tako da smo u svjetlosti uživali i do iza 21h. Mir, tišina, miris prirode, divni ljudi oko tebe, slatki umor, ježiš se od ljepote i trenutka...



Ante i Jakov

Za one koji ne znaju ili nisu čitali moje postove o Zavižanu kroz povijest par novih riječi. Dakle, tu na Zavižanu je, osim planinarskog doma i službena meteorološka stanica. Jeste li znali podatak da je Zavižan meteo-postaja na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj? U okviru planinarskog doma nalazi se i stan gosp. Ante Vukušića, koji je ujedno i domar doma i zaposlenik DHMZ-a. Svaki dan očitava sve moguće podatke koje dobiva iz žicom ograđenih mjernih instrumenata tik do doma.




Fantastičan je za razgovor, voli se zezati, onak' jedan flegma tip, sve je kul, sve je ful u redu, nema živciranja... Prvi dan kad smo ga sreli, skužimo ga u daljini izranja iz neke šume i nekog vodi za ruku... ni ne vidimo s kim je... kad ono s nekim malim, malim djetetom... odakle su izronili, tko će znati i tko je dite... Približavaju se, kad ono njegov mali unuk (1,5) mlati okolo s didom. Nevjerojatno. Stao Ante nabrajati gdje su sve bili i šta njih dvojica rade. Šta nije idila? Tko ne bi poželio takvog didu. Onda nam je mali Jakov pokazivao šta sve zna, hehe... pita ga Ante "kako se u šumi ponaša?", a mali stavi prstić ispred usta i kaže "šuuu"... kao "pssst, moramo bit tiho"... ma, presmiješan je bio! Mali je legenda! A što je dijete lijepo... super je!




U domu su bili i Vukušićeva supruga, sin i snaha. Prvi put sam vidjela sve troje. Naime, za one koji ne znaju, Vukušić gore živi sam, pogotovo preko zime. A kad dođe ljeto, onda mu se, očito, i obitelj gore preseli. Sin mu baš nije neki razgovorljiv, ni blizu kao ćaća mu, ali je zgodan. Snaha jako vrijedna, ja mislila to neko djevojčurak, preko studentskog radi, child labour ovo-ono, a ona već i mama i snaha! Supruga Vukušićeva je presimpatična i odlično kuha, u njenoj smo se maneštri ugušili! Topla i srdačna žena.


Let3, Bombardiranje Čačka i Zavižana

Svaki put ga ispitam o tim instrumentima i stvarno ga volim slušati šta priča. Ne znam kako mu ne dosadi, pretpostavljam, uvijek odgovarati na ista pitanja, hehe... Prošetala sam tim ograđenim dijelom gdje su mu instrumenti i malo fotkala...


Ante u akciji:




Gle taman procvjetalog vrlo neobičnog irisa, koji raste u tom ograđenom dijelu:




Samonikli runolist na dva mjesta u toj stanici:



(iz nepoznatih razloga mi mutna fotka, neizoštrena)


Apsolutno najinteresantniji instrument mi je čarobna meteo-kugla!




Fantastično izgleda i u njoj se zrcali Sjeverni Velebit! Heliograf, mjeri dnevnu količinu svjetlosti. E a sad sam htjela vidjeti kako točno radi. Uglavnom, dobijete ovu trakicu:



Ta kugla sprži papir od zore do navečer dok ima svjetlosti. Točno vidite u koliko sati. Doduše, ovo je bilo najmješteno na ljetno vrijeme pa se trebao dodati sat. Super fora, ne?



Baš sam pitala Antu jer se ikad dogodilo da nije očitao zbog-nekih-razloga. I rekao da je stanica uvijek radila i da je uvijek slao podatke osim za vrijeme rata, kad su par dana srpski piloti JNA bombardirali stanicu. Čovječe, zar je i to bio vojni cilj? Heligraf, par runolista, iris i planinarski dom? Zna da je jedan čovjek poginuo za vrijeme tih bombaridranja. Tuga.

Inače, opet sam gledala bunt njegovih fantastičnih fotografija Velebita. Ima tri foto-aparata i laptop, sve on to uredno prebacuje, ali jako slabo da baš i izrađuje fotke za ovakve dosadnjakoviće kao što sam ja. Baš nam je pokazivao da je dan-dva prije nego smo mi došli snimio srnu podno doma. I fakat na 5-6 fotki jasno vidiš zumiranu srnu i srnu-u-trku. Fantazija.

Za one koji ne znaju, njegov je otac radio taj posao pa ga je naslijedio sin Ante. Moguće da će i Antu sutra naslijediti sin ili čak unuk Jakov...



Unutrašnjost doma


Moja omiljena fotka iz njegovog Zavižan-albuma definitivno je fotka gdje vidite koliko snijeg može napadati na Zavižanu. Tamo samo 2 mjeseca NEMA snijega, sve ostalo je snijeg, susnježica, zima, hladno, bijelo. E pa ovaj ga je prizor čekao jedno jutro (ovo sam prošle godine snimila)... kužite da su vrata otvorena, a s druge strane snijeg do drugog kata?




Inače, tad izlazi do svoje male ograđene meteo-stanice s prvog kata s onim krpljama ili-kako-se-zovu na nogama. Ljudi moji, mene odmah znoj probio, šta ako propadne kroz snijeg, ipak je napadao do visine prvog kata. Kaže bude kompaktan. Ajd sad ti vidi. Heh, ali podaci se moraju očitati!

Iako, kaže, znao se on spustiti dolje u selo i po cičoj zimi i velikom snijegu. Zamislite kako je tamo bilo dok nije bilo telefona, a o mobitelima da ne govorimo. A i ima planinara koji tamo idu i po najvećem snijegu, tako da i Ante kaže da ga znaju iznenaditi i razveseliti.


Bio je tamo, u jednom trenutku, neki lik iz Karlovca, koji se bavi numizmatikom i dođe do Ante da se mijenjaju za novčiće.




Pa smo tako čuli neke zanimljivosti o tom hobiju. Kaže Ante nema ništa bolje nego po zimi, nemaš šta raditi, pa ti fino uzmeš i satima glacnaš neki novčić. Nakon toga nema više otisaka prstiju na jagodicama, a novčić se sjaji... A taj lik iz Klca, ajme kao paun, sav je bio bitan. Priča sav važan kako je organizirao za 600 ljudi neko druženje na Vinici/Vodenici ovo ono, kao super uspješan slet, ovo ono... kad ono se ispostavi da je organizirao besplatan grah za ljude iz okolnih mjesta pa tko dođe tamo dobije besplatnu porciju. Naš narod proždrljiv kakav već jeste, odazvao se u ogromnom broju, šta je par km pješačenja za besplatnu klopu, a ovaj to nama na prvu htio prikazati kao super uspješan planinarski slet i sebe kao vrhunaravnog menadžera-planinara.



Vratimo se na zanimljivije teme. Ante jako voli ljude, iako živi tim, gotovo samotnjačkim, životom. Uvijek rado sa svima popriča, djeluje nježno i gostoprimljivo. Jako je sretan kad vidi da se netko vratio na Zavižan. Baš je pričao sav oduševljen kako mu je neka žena došla i rekla "bila sam tu prvi put prije 30 godina, svega se sjećam i evo konačno sam opet tu, uvijek mi je Zavižan ostao u prekrasnom sjećanju". Kao ako od busa klinaca samo jedno dijete ponovo dođe na Zavižan - to je veliki uspjeh, priča Ante.


E sad, što se unutrašnjosti doma tiče, fotke soba sam već pokazala. Ima ih, mislim tri, zajedničke spavaonice s više ili manje kreveta. Mi smo spavali dolje, u dosta velikoj. Sve je čisto, imate posteljinu. Zaboravila sam fotkati toalet. E, super čist! Na prizemlju je, muški i ženski odvojen, imate papira, sapuna, ma, uredniji nego u nekim dobrostojećim restoranima! To me baš dirnulo.

Evo blagovaonica.





I sad vraćamo se mi navečer s Pivčevac-Rajinac-Jezera rute, popali maneštru tete Vukušić i čekamo 21h da, konačno, padne mrak da nam ne bude neugodno otići leći u krevet. Meni glavu teško držati ravno na ramenu, leluja. I ajde, odemo mi konačno, još se nije ni smrklo, ja prva zalegla... kad odjednom, kreće noćna mora bez Malnara... stižu dva kombija s, očito, seniorskom ekipom nekog planinarskog društva. Po govoru skužimo garant neko zg-planinarsko društvo.

Mila majko! MILA! Gledala sam na netu čini se da su to penzioneri Zagreb-Matice. Ako itko iz Zagreb-Matice, inače mog omiljenog planinarskog društva, čita ove redove, molim Vas da te ljude upozorite kako se treba ponašati u planinarskim domovima.



Napad džinovskih penzionera


Dođe nam Vukušić reći da će jedan spavati kod nas. Dolazi taj jedan, upada i drugi. Prvi je bar pozdravio, ovaj drugi NI pozdravio kad je uletio u sobu. Upadaju i onako panično-histerično biraju krevete kao da je smak svijeta. Glasan razgovor i buka koju su stvarali odavala je dojam ljudi koji uopće ne mare smetaju li ikome niti su razmišljali o planinarskom bontonu. Zamislite lika koji ima ZVONCE, da, da, dobro ste pročitali ZVONCE na ruskaku i koji uđe u vašu sobu u planinarskom domu? Spor i nespretan. Što reći?

Nakon toga, kad su izabrali krevete, mi zatvorimo vrata od sobe, odjednom, BEZ KUCANJA ulijeću babe unutra i deru se hormonalno-euforično "jeste se smjetili, di ste se smjestili, jel sve u redu?!". Naravno, mi kao da ne postojimo, ni pozdrav ni ništa, iako je to bio najmanji problem. Pa mi smo se mogli presvlačiti, mogli smo spavati, mogli smo... ono... daj malo pristojnosti, pliz! Kako možeš igdje tako ući bez da pokucaš? Mogla su se i njih dvojica presvlačiti ili je to bio babin cilj da uhvati njihova mlohava stegna?

Paralelno s tim, radnja u hodniku, urlanja, valjda organizatora, da se prebroje, da tko je gdje, da se prebroje, da gdje je... Dakle, kao da su ušli u špici dana na najprometniju metro-stanicu New Yorka i sad se boje da se ne pogube. Strašna dobacivanja i krici iz hodnika. Mi smo u početku bili šokirani, onda smo se već počeli smijati. Počelo nas je to sve zabavljati, a drukčije, očito, nije ni moglo ići jer bi poludjeli.


Nakon sat vremena lupanja, vikanja, histerizanja, trčanja po drvenim stepenicama gore-dolje što se još samo može usporediti s ratnim dobom u Osijeku i iznenadnim zračnim uzbunama kad smo svi kao kreteni ronili u klompama prema podrumu u smrtnom strahu, nakon što smo preneraženo čuli ženu ispred doma "jao, mogli bi pjevati vani, sami smo u domu!!" - mi smo bili već potpuno emotivno i fizički slomljeni. Činjenica da smo mi bili u domu, obitelj Vukušić i još neki ljudi - potpuno je bila nebitna. Mi smo kao duhovi-planinari, što li. Da ne spominjem da je u domu bilo malo dijete. Ma, kao da te penziće planinare to smeta, halo! Oni su platili 100-200 kunića fantastičnog dvodnevnog provoda na Zavižanu i imaju ga pravo iskoristiti!

I onda se čudimo s onom patetičnom "kakvi nam je mladež". Odlična! Kakvi su starci, ovi mladi su super! Pa mlade ću, čak i pijane, prije iskontrolirati i smiriti nego ove penziće. Hormoni starijih ljudi su puno ozbiljniji nego hormoni dječurlije. Ovo točno vidiš sad su oni konačno dobili slobode i ima da je iskoristimo i više nego što smo je dobili.

Povukli su se u jednom trenutku u blagavonicu. Od tamo se stalno čula buka, pratili su utakmicu Turska-Hrvatska preko radia. Vukušić ne dozvoli TV u dom. Na svu sreću da su naši izgubili, jer da smo pobijedili, mi bi morali tu noć u Krasno na spavanje. Ovako je bar bio mir nakon tekme. Naime, razulareni penzioneri-planinari su počeli ići po sobama tek oko ponoći. Da li da vas davim s detaljima kakav je bio ulazak ove dvojice u spavaonicu? Koliko su se i kako spremali?

Začudo, ja sam tu noć spavala kao zaklana (tako moja kuma kaže). Budili su me, naravno, ali kad su se oni smirili, zaspala sam i ja i nisam se budila do jutra.

I sad, pazite, moj pakleni plan. Dakle, ja sam, ipak, više spavala i kontam, imperija-uzvraća-udarac i još koješta, probudit ću se prije tih penzionera i onda ću ja ujutro njima stati lupati i bučiti i pričati u sobi i NJIH probuditi. Kao da nauče lekciju. Kad, čovječe, ma, ne možeš ti njima doskočiti! Ne, ne! Zaboravim na ključnu stvar: pa penzići trebaju samo par sati sna! Malo iza šest, evo ti njih! Dižu se, bude se, galame se, e... hehe ja sam se tu već naglas smijala! Izlazi se, ulazi iz sobe, lupa se vratima, pregovara se, dobacuje... za nepovjerovati!


Podsjetimo:






Himalajac u našoj sobi

I vrhunac tog preranog jutra, lik iz sobe stane PRESLAGIVATI svoje stvari. Mi okolo spavamo, ma, hebe se njemu (oprostite na izrazu, ali jedini je adekvatan)... da je pričekao pa kasnije posložio, ma, ne! Moj frend ga je odmah provalio i rekao "Odmah sam znao o kojem se profilu planinara radi. Odmah sam ga skužio evo sad će krenuti preslagivanje i neće pustiti dok sve ne preturi". I tako je i bilo. Mi smo ga nazvali Himalajac. Jer intezivne pripreme za Velebitski botanički vrt i Premužićku koje je on to rano jutro izveo... ne znam... Messner se nonšalantnije i opuštenije spremao za osvajanje Mt. Everesta u verziji bez boca s kisikom. Ovaj naš Himalajac kao da je bio u trećem baznom logoru podno Mount Everesta.

Trebala sam im dovesti malog Jakova i pitati "Jakove, kako se ponaša u planinarskim domovima poslije 22h?", a mali bi Jakov (1,5) stavio prstić na usta i rekao "šuuu"...



Evo presloženih stvari. Pokušajte zamisliti sve te zvukove, a vi sneni i bunovni u susjednom krevetu.




Hehe, ali hajde... imaš bar nekih priča kad se vratiš... :)


To jutro smo odlučili otići dalje... Sve je ovo sad već postalo malo too much za nas. Volim tihi i samotnjački Zavižan. Pozdravili smo se s dragim Antom Vukušićem i odlučili krenuti na Jadičevac. Mah-mah i legendardnoj zmiji... (poskok, za one koji ne znaju)






Dobili smo od Ante poklone, pravu velebitsku rakiju. Osam biljaka je unutra, ne sjećam se više kojih. Kažem ja njemu da zašto nije prozirna boca, da se ljepše vide trave, a on meni da je ova boca kao žena u prozirnoj spavaćici, nazire se, ali se ne vidi sve, hehe...

A njegova nalegendarnija izjava... jutro prije izlazim ispred doma, protežem se i sva mu sretna dobacim "joj što je fino sunčano, bit će super dan, jupi, je", a on meni flegmatično "ne hvali dan prije noći, ni ženu prije smrti - lako se pokvare".