Pregled posta

Poklon, Učka, Vojak, Dopolavoro

Nestrpljiva sam početi pisati dogodovštine s mog istarskog produženog vikenda. Dugujem post koji sam odlučila nazvati "Lovely, Džumberak" o meni omiljenom Žumberku. Mislim da neću pisati planinarski post o usponu na vrh Ječmište, jer nemam što puno novog za reći, staze su više nego jasne, a sam uspon nije ne-znam-kako atraktivan ni za hodati ni za pisati. Post o tome što smo jeli na Velebitu nisam zaboravila, ali i to će morati pričekati postove nakon ovih o Istri, jer sam sad sva puna dojmova. Dok mi je još sve svježe, bolje odmah sjesti i pisati, sređivati fotke, jer kasnije gubim entuzijazam za nekim prošlim događanjima kako stižu nove dogodovštine. Moram uskladiti pisanje na blogu s realnim vremenom. Krećem!



Za Učku smo trebali krenuti u subotu ujutro, međutim, zbog problema s vodom u kupaonici krećemo u nedjelju ujutro. (Obratite pažnju da sam preskočila koja se točno kalvarija dogodila i što mislim o majstorima hitna-intervencija provincijencije). Teški suzdrž, teški suzdrž. Huh. Ajmo dalje s tekstom.

To je jutro već oko 10 h bilo jedno 6-7 prometnih nezgoda na, kako je ja zovem, cesti smrti Zagreb - Karlovac. Preužasavam se te ceste svaki put. U nedjelju ste svakih par km imali prilike vidjeti šlepere HAK-a, zaustavljene slupane aute, uplakane žene i, naravno, kolone/kolone. Dugo ovako što nisam vidjela. Ljudi kao da su poludjeli to jutro! Koliko smo vidjeli, nije bilo ništa ozbiljnije u smislu totalki, no, svejedno vam se ledi krv u žilama. Kud ti ljudi srljaju, zašto ne drže rastojanje, zašto izlijeću kao kreteni da bi zaobilazili, zašto toliko riskiraju živote da bi stigli koju minuticu prije, bijeda od vozača...


Bilo je, opet, kojekakvih dogodovština po autocesti Zagreb - Rijeka, no, navest ću samo onu najpitoreskniju. Negdje prije/poslije Vrbovskog, više se ni ne sjećam, ima onaj dugi vijadukt koji skreće blago ulijevo (ako se netko sjeti, neka mi pomogne pliz), uglavnom, pičimo mi... kad odjednom, scena za pamćenje! Čiča sjedi u autu, a tri ženske, sve korpulentne, poslagale svoje guze i guraju auto na UZBRDICI AUTO-CESTE!! E da sam imala za fotkati! Njih tri guraju, a on sjedi i "kormanira". Da ne spominjemo kolika je to opasnost i kako fakat nikad ne znaš šta te može čekati na cesti. Tko bi to očekivao?! Napominjem da su tamo tri trake, ali niti jedna zaustavna, one su mu gurale auto desnom trakom.



Ulazak na riječku zaobilaznicu je uvijek stres sam po sebi. Maksimalna koncentracija da bi se u hrpama informacija s putokaza čovjek mogao snaći. Najgori mi pritisak da ne zaglupam na tunel već da negdje moramo skrenuti ranije za vrh. Začudo, tamo se nikad nisam izgubila, iako mi je svaki put osjećaj da ću ovaj put SIGURNO zaglupati. Najgore mi što, kao standardni kontrol-frik, nemam flešbekove za sve dionice tog puta pa me krene hvatati panika hoću li se snaći.



Prošli Rijeku bez problema, kao i uvijek hehe, penjemo se za Učku. Najgore smo prošli + nismo odglupali na tunel Učka. Dolazimo sretni, ozarena lica na Poklon. Tamo nas ispred doma čekaju dva penzića. Jedan apsolutno ne daje znake komunikacije, drugi priča, malo ga teže razumijemo. No, sporazumjeli smo se mi, da ne mislite. O da, itekako. Naime, odmah nam govori da nemamo šanse spavati na domu, jer dom radi samo preko vikenda, plus domar je bolestan tako da ništa od spavanja ni preko vikenda. Mi šokirani. Kontali da će bit stravične gužve u domu preko vikenda pa nam se nije dalo zvati i rezervirati. Računali preko tjedna neće bit takve gužve, nekako ćemo se ugurati. I onda šok. Kaže čovjek da tu nema žive duše, da tu nitko ne dolazi, itd.

Pa, kako je moguće da dom na tako atraktivnom mjestu tako slabo posluje? Vidiš more iz doma. Dolje se spustiš na kupanje. Gore planinariš. Super povezan s Rijekom. Rijeka super povezana s Ika, Ičići, Brseč plažama. Brseč, ah. Može li bolje?




Pokušavamo dobiti informacije možemo li rezervirati za dan poslije i slijedeće dane. Tipa danas ćemo se snaći za spavanje u hotelu ili tako nešto, a od sutra da probamo dva-tri dana rezervirati u domu. Čovjek odmah paničnu spiku da ne, ne, nikako, on neće tu ostati, nemojte ovo-ono. Kao da bi njega uvalili da nam bude domar to vrijeme, što on nikako ne želi.





Odlazimo preko u pansion Učka, tamo nas dočeka čudna žena-konbarica ili tako nešto. Pitam je ima li mjesta, kaže ona ovisi, za kad nam treba. Odmah namirišem sajko-kilerice. Pitam ja ponovo i još pažljivije da jel ima sad mjesta. Kaže ona "a e ima, naravno". Kažem znači slobodne su sad sobe, a ona se ddddd rafalno izdere: "da nije rekla da su sad slobodne sobe, da sad su otišli u šetnju ljudi, da ih neće izbaciti van, ali da će navečer bit sobe". Mi blagozatečeni gledamo ženu u nevjerici jel ona to nas zeza ili šta... Skrivena kamera u pitanju? Mala igra inteligencije? Prijatelj pita koliko je noćenje, ona tu već malo pristojnije procijedi kroz zube 200 kn. Ma, pazi da ne bi. Pristojni hvala uz dignutu obrvu i zbogom. Pazi da ti takvoj nabrijanoj još ne bi ostavila novce.


Mene zanima tko dolazi u pansion Učka, koji je tri put skuplji od planinarskog doma? Nisu li oni jedno drugom konkurencija? Točnije, šta nije da pansionu, zapravo, ne odgovara da dom uredno radi i da tu dolaze ljudi? Onda je još taj penzić rekao kako je domar u srodstvu s nekim iz pansiona pa je nama odmah krenula paranoja, hehe... Možda dušu griješimo, hehe, ne znam...



Odustajemo od spavanja u pansionu Učka. Odustajemo od zvanja izvjesne gospođe Marice iz planinarskog društva da se probamo dogovoriti za spavanje na Poklonu. Odustajemo od Poklona. Odustajemo od Učke. Mijenjamo kompletne planove. Tužni, ne ljuti.



Kažemo Učkoj zbogom, idemo mi do Ćićarije. Idemo vidjeti koliko su Ćići user friendly. Dignuta nosa, sa suzom u krajičku oka, autom odlazimo na vrh Učke, par koraka do poznate utvrde, pogled lijevo-desno, lupanje žiga i odlazak s Učke. Možete doći gotovo do vrha autom. Parkirate i napravite par koraka. Evo par detalja s vrha Vojak.



Ususret nekom Euru 2008.





Kula na vrhu s koje imate fantastičan pogled na sve strane svijeta. U kuli je dolje mala suvenirnica.






Malo prije kule je drvena staza za praglajdanje. Brrrr.








Pogled s kule. Nažalost, dosta oblačno.




Oduševio nas je vrh, čak i uz smanjenu vidljivost. Netko si je dao truda i fino ucrtao gdje se koji vrh nalazi s pozicije Vojaka.





Ako produžite par koraka iza kule, nakon 20-ak metara naći ćete uz stazicu i žigove.







Tužni, odlučujemo se stati u restoran koji su nam ranije preporučili - "Dopolavoro". Nalazi se tik uz cestu, ali zbog zelenila nemaš baš osjećaj da si na asfaltu. Nude tešku mesinu, divljač i to. Naručujem biftek koji nisam jela dugo, dugo. Rijetko, zaista rijetko, jedem crveno meso pa hajde, kad je ovo već kuća s teškomesnim specijalitetima, moraš poštovati ponuđeno. Bio je ok, stvarno, uzela sam u verziji s gljivama, ali teško da ću skoro naručiti nešto tako teško. Hehe, čovječe, kako je to zasitno... ja sam jedva pola mogla pojesti i ubila sam se u tome!



Od ostalih narudžbi, izdvajam vepra.





Kolač je bio prefin (samo bez šlaga, naravno).




Stvarno smo se ubili u klopi, fina je bila, ali ja sam za bijelo meso + ja(g)njetina. Cijene klope od 11-12 eura pa naviše. Za tako specijaliziran restoran uopće nije skupo. Puno gostiju, konobar brzi, ne čekate dugo jelo, slobodno se može preporučiti.



Sve ostalo što će uslijediti nakon odlaska s Učke bila je čista fantazija. Čim smo se maknuli s Učke koja nije bila dobra prema nama taj dan i čim smo zašli u magični ćićarijski kraj, krenuli su divni dani za nas... E o tim ću stvarima pisati u danima koji dolaze...




Post je objavljen 23.07.2008. u 10:49 sati.