Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 14.07.2008.
Jezovita jama Jazovka
Obožavam Žumberak, to je tako jedno magično mjesto, tamo se osjete tako čudne vibre da uživam svaki put kad se vozikam po Žumberačkom gorju (ili planinarim). No, ima tamo i jedno mjesto za koje smo svi čuli i koje ne budi nimalo lijepe asocijacije - jama Jazovka. Jama u koju se po završetku Drugog svjetskog rata pobjednici partizani bacali političke i druge protivnike režima, kako vojnike tako i civile. Jama se nalazi tik prije pitomog i lijepo uređenog seoceta Sošice. Pa prije nego što, opet, napišem jedan post o Žumberku i zašto ga toliko volim, evo, moram jedan zaseban post o Jazovki... Strašno me pogodilo...
Službeno je otkrivena tek s formiranjem Republike Hrvatske. U bivšem je režimu bila vojna tajna.
Čim smo skrenuli za Sošice, vrlo brzo smo naišli na znak za jamu koja se nalazi pet minuta hoda od glavne ceste. Pogledali smo tablu, svi odreda se ježili i šutke spremili za izlazak van.
Taman da ćemo krenuti, kad se sruši težak pljusak. Ništa, sjedili smo u autu sigurno jedno pola sata. Više nam je došlo da odustanemo.
Odjednom se razdanilo...
Izašli smo van i po blatu krenuli u šumu do same jame. Šuma je izgledala prekrasno, mirisno, svježe... ništa nije upućivalo na stravu koja će nas tamo dočekati... Postavljeni su katolički znakovi za postaje križnog puta.
I onda smo ugledali spomen-obilježje.
Ne znam... očekivala sam veliko grotlo, ogromnu rupu ograđenu sa svih strana nekakvim čeličnim konstrukcijama i mrežama, da ne bi netko od posjetitelja slučajno upao. Očekivala sam stvarno nešto veliko... kad ono... tiha jeza... nešto puno gore!
To je toliko zastrašujeće mala rupa da smo mi svi ostali potpuno zatečeni. Mučno, mučno... pa to jedva tijelo prođe... kako je moralo biti tim ljudima koji su u redu stajali da ih se ubije i onda ugura kroz tu rupu... jesu li ih bacali unutra žive? Kakva strašna, prestrašna scena... svi smo bili potreseni, nismo očekivali da će nas se ovo mjesto toliko dojmiti... pa tu korpulentniji ljudi jedva prolaze... i to guranje kroz rupu i onda pad, pad... strašno! Je li bilo onih koji su preživjeli pad i na dnu ležali poluživi neko vrijeme? O užasa...
Ne znam koliko je ljudi tamo, u konačnici, našlo svoje posljednje prebivalište. Prestrašno je da njihove familije vjerojatno ni ne znaju sa sigurnošću da su baš tu njihova tijela... Kakvi su im samo bili ti posljednji trenuci. Tko je uopće otkrio ovu jamu? Kome je pala na pamet ideja da se ta jama iskoristi za ovako strašna zlodjela. Bez obzira kojeg ste političkog uvjerenja, ovo vas ne može ostaviti ravnodušnim. Mjesto je stravično! I kako je i tim seljanima iz Sošica i okolice bilo, kad su znali da se takva zlodjela događaju tako blizu njima... A Sošice su tako simpatično seoce... Kome je to samo palo na pamet i kakvi su to ljudi mogli izvršiti takva zlodjela...
Nije ovaj blog za neke teške i ozbiljne teme, ali morala sam s bar par riječi eto ovako minimalno na neki način odati počast svim onim žrtvama koji stradali na tako stravičan način.
P.S. Na YouTubeu je stavljen dokumentarni film u nastavcima koji je snimljen tijekom prvog istraživanja jame nakon gotovo pola stoljeća...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.