Marketing
Provod na Velebitu
(Trofeji.)
Evo nas opet na Sjevernom Velebitu. Osvojih pet novih vrhova, kao što i vidite s gornje fotke. Prepuni smo novih doživljaja! Mila majko, kako je tamo dobro... fantastično nešto! Da ne spominjem da obožavam ta putovanja koja kratko traju, par dana, ali su toliko puna dogodovština da imaš što za pričati mjesec dana. Čini ti se da si bio dva tjedna, a ne samo nekoliko dana.
(Pogled na planinarski dom Zavižan.)
Stalno se nešto događalo. Mislila sam i na blog i na vas koji me uredno čitate i već slagala postove u glavi. Puno sam fotkala, uglavnom fotke prirode, ali ima i koječega sa strane... pa evo, pratite slijedećih par postova, kreću oni velebitaški! (Jazovku, Slap i Pliješ ću ostaviti za neki drugi put.) Oni koji su bili na Sj. Velebitu pretpostavljam da će se s guštom prisjetiti svojih sjećanja, a oni koji nisu... heh, nadam se da ću ih zapaliti da se odluče na odlazak na Velebit. Stvar je u tome da na Zavižan mogu ići svi, od dječice do staraca, a onda si tamo kad dođete, ovisno o ambicijama i fizičkog spremi, organizirate gdje ćete dalje. Pa, sve i da sjedite ispred doma na Zavižanu i malo se šećkate okolo - bit ćete puni dojmova i ispunjeni! Stres free zona!
(Anonimna velebitska stijena.)
Dakle, što reći u ovom uvodnom postu... spavali smo dvije noći u planinarskom domu na Zavižanu. Drugi put u životu da spavam u domu i prvi put da je bilo više od jedne noći. Narazgovarali se s Antom Vukušićem, upoznali njegova malog unuka. Ma, prekrasna jedna obitelj, gore mu je bila i supruga, sin i snaha. Sve ću detaljno o tome u jednom od idućih postova.
(Gospodin Ante nam objašnjava nešto u svom malom meteo-kutku.)
E da! Znate koga sam srela tamo? Pisac Edo Popović planinari! Tko bi rekao... Oduševio me na prvu. Pričat ću vam...
Naravno, poslovično s našim PREsporim kretanjem, imali smo opet katastrofalno loše prolazno vrijeme. Tamo smo prvi dan došli u poslijepodnevnim satima tako da smo imali vremena samo za vrhove Veliki Zavižan i Balinovac u blizini doma.
Drugi dan smo otišli na bitno ozbiljnije hodanje - Zavižanski (Veliki) Pivčevac, Mali Rajinac, a nazad preko Jezera. Pivčevca i Rajinca se slabo sjećam uspona jer je sve bilo toliko krcato muhama i drugim letećim življem da mi je sve kroz izmaglicu. To tamo nisu bile ruže vjetrova, već muhe vjetrova! I da čujem onda kad mi netko bude mantrao kako bi u Afriku ili Južnu Ameriku! Neka prvo provjeri kakvi su mu živci na domaće nemani pa tek onda neka ide van. Ovo je bilo strašno! No, pogledi na vrhu su bili fantazija. I na sreću, na samom vrhu nije bilo zunzarenja. Usput, za Jezera smo bili upozoreni da se "čuvamo" krda divljih konja. Na sreću, bili su s druge strane ogromne vrtače... ne znam kako bi izdržala njihov galop prema nama i poglede pune očekivanja da smo im nešto garant donijeli.
Usput, živo me zanima kojeg planinarskog društva je grupa penzionera došla na Zavižan u petak navečer (19.06.)? O njima bih mogla cijeli post napisati. Svi kao mladež ovo ono, glasni su, ne možeš ih kontrolirati, buče, prave probleme, blabla. Daj, čovječe, trebate vidjeti nabrijani penzionere kako divljaju po planinarskom domu i ingoriraju kućni red planinarskih domova! Onak' sebično kako to samo (neki) stariji ljudi znaju. Prvo sam bila zatečena, na kraju smo se već smijali.
(Cres u daljini.)
Treći dan smo otišli sa Zavižana i odlučili osvojiti nasjeverniji vrh Sjevernog Velebita, misteriozni Jadičev Plan ili Jadičevac ili Jadičevu Planu. Prvi put da smo se susreli s dva problema: karte su netočne i nisu updateane. A ono što me posebno zasmetalo je činjenica da na terenu manjka informacija o prvoj, polozanoj točki. Poludjeli smo i izgubili hrpu vremena da pronađemo polazište. Kasnije su marke bile više nego guste i dobro obilježene, ali ta prva je bila jako sporna. Nahodali smo se, staza je trećinom puta jedva prohodna od šipražja, kopriva, paprati sve do visine moje brade... bojali smo se medvjeda, jer tamo nema žive duše, a lokalci su nas upozorili da ih ima dosta... No, preživjeli smo!
I evo, napisat ću, kako vidim, prvi tekst o Jadičevoj Plani na Internetu! Nitko o tome nije pisao, a-ha! Baš sam ponosna! Da i ja nečemu tako važnom kao što je osvajanje-Jadičeva-Plana pridonesem pisanjem! U svakom slučaju, voljela bih da još s nekim dobro upućenim malo porazgovaram o tom vrhu, jer nas je stvarno napatio. I još uvijek ne kužimo neke stvari, ali hajde... Imali smo sreće! Bila sam i na famoznom Vratniku, evo da i ja vidim taj poznati hrvatski prijevoj.
(Dokaz da ni ejlijeni nisu izdržali ostaviti svoje tragove na Velebitu.)
Izlet smo završili, naravno, s janjetinom. Vjerovali ili ne, stali smo u tri-četiri usputna restorana na staroj cesti od Senja prema Zagrebu, niti jedan nije imao janjetinu. A svima vani piše "vruća janjetina". A-ha! I kad smo već, bukvalno, rekli ovo je zadnji, više ne stajemo do Duge Rese, a tamo ima jedan restoran koji već duže pratimo, našli smo ličku janjetinu u Tounju. Restoran Košare. Janjetina više nego fina, meka, nije presoljena, a krumpir božanstven! Kako su ga pripremili, svaka čast, takav još nisam jela. Osoblje preljubazno, nenametljivo, sve s mjerom. Čisto! Restoran je za preporuku. Jedino nismo skužili terminologiju odojka - sucking pig? 
Šta se to tak' kaže?
Eto, ovo je samo za uvod! Upoznali smo nekoliko jako zanimljivih ljudi... ma, evo, vidjet ćete! Dođite opet!
(to be continued)
Post je objavljen 23.06.2008. u 16:17 sati.