Marketing
Dom na Zavižanu, Edo Popović, Talijan-agresor
(nastavak iz prethodnog broja)
Dakle, krećemo s danom prvim, dolaskom na Zavižan i prvim dojmovima. Opet smo imali jako, jako loše prolazno vrijeme. Došli smo negdje oko 14h gore na Zavižan. Strava. Ne možeš nas organizirati, a ne... a probudili se svi u 7h ujutro. Ja mislila bit ćemo već oko 10 h na Zavižanu, kad ono... Zato smo prvi dan odlučili ići na dva obližnja i laka vrha za osvojiti - Veliki Zavižan i Balinovac. Oba se nadovezuju jedan na drugi. Hopnuli prvo na Veliki Zavižan, spustili se i popeli na drugi Balinovac. Pogledi s oba vrha fantastični!
Nego, evo fotkica... idemo ispočetka. S auto-ceste Zagreb-Split skidate se kod Otočca i vozite za Krasno. Obožavam to seoce, divno je u toj kotlini podno Velebita. Sjeverni je Velebit inače dosta pošumljen, zelen, prekrasan... U Krasnom smo stali i kupili vode i kruha, ostalu smo hranu nosili iz Zagreba. Nakon toga kreće uspon prema Zavižanu. Vijugava šumska cesta gdje polako vozite i fino otvorite širom prozore i duboko, duboko dišete... šutite i uživate u zvukovima, mirisima šume, zelenoj nirvani... Od Zavižana do Krasnog ima nekih 15-20 km i dosta dugo to traje, jer je ova šumska cesta uska i puna zavoja. Tu cestu planiraju zatvoriti za javnost. Navodno bi se samo busom moglo ići gore, što je meni, zapravo, u redu, jer se na taj način štiti NP od zagađenja.
Putem smo na više mjesta morali stati i čekati da radnici NP Sjeverni Velebit omoguće daljnji prostor. Šumarkini ljudi radili svoj posao.
Putem ćete proći i naplatne kućice NP Sj. Velebit gdje mora netko od vas izaći van (ili svi zašto ne, hehe) i platiti ulaznicu. Plaća se po broju dana koji planirate tamo biti. Ulaznicu uvijek morate imati uz sebe dok se krećete po Nacionalnom parku. Inače, za 1-3 dana Velebita karta je PREskromnih 30 kuna (cjenik).
I evo nas u podnožju doma... Ovo je česta planinarska fotografija, jer je planinarski dom na Zavižanu zasigurno jedan od najljepših! A tek pogled s doma na planine i more... Ovaj je planinarski dom poznat i po tome što je ujedno i meteo-stanica. I to ne bilo kakva, nego meteorološka stanica na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj! Tamo živi, za one koji ne znaju, jedan prekrasan čovjek - Ante Vukušić - i to tijekom cijele godine. Čak i kad snijeg zapada do visine prvog kata. Bez obzira na to izlazi i na taj snijeg jer se očitavati vremenske uvjete mora svaki dan! (O Anti više u jednom od narednih postova.)
Oni moji prijatelji-blogeri koji redovno prate moju planinarsku karijeru, znaju da nemam običaj spavati po domovima i da sam do sada samo jednom (1) spavala u domu. Bilo je to na usponu za Dinaru. Rezultat mojih emocija bio je taj da kad hodaš 8 sati dnevno pod ruksakom da ti netko navečer da mrežu za spavanje mislim da bi se u to stropoštali, a kamoli krevete s madracem. Bilo mi je svejedno, taj mi je dom bio dobar, nisam imala traume i evo, 10 mjeseci poslije ja u novom domu, hehe. Ovaj puta odlučili smo se korak naprijed u mom planinarskom napredovanju i spavati dva (2) dana. Pazite, ima vode, ali ne i za tuširanje!
Ja sam dan prije u zadnji tren skužila da nemam vreću za spavanje na Zavižanu i panično počela tražiti istu. Sjećam se tih nekih pravila kojih se morate pridržavati prilikom kupovanja, ali meni se to sve izmiješalo. Moraš paziti šta kupuješ na više razina i ja to jednostavno nisam mogla pokopčati. Na kraju sam otišla na svom omiljeni Forum Hrvatskog planinarskog saveza i tamo dobila odgovore.
Međutim, na kraju sam dobila informaciju da mi za dom na Zavižanu ne treba vreća za spavanje, jer tamo u sobama postoji čista posteljina za svakog planinara. I to, pazite sad, s popustom za planinare noćenje je skromnih 40 kuna! Evo jedne od soba na prizemlju:
Sve je uredno, pometeno, nema prašine. Malo se osjeti vlaga, ali meni zanemarivo, ne bi ni skužila da to neki nisu komentirali. Ima i rezervnih deka. Usput, tjedan dana prije našeg dolaska na Zavižanu je bila SUSNJEŽICA! Stoga, oprez kad idete tamo, vrijeme se u sekundi može promijeniti. Jutarnje temerature znaju biti i do 5-6 stupnjeva. Svejedno, mi smo ostavili prozor otvorenim, a ja sam u zraku uživala kao Heidi kod dide.
U prizemlju doma nalazi se i prostrana blagavaonica gdje papate i družite se...
Od sitnica za higijenu nosila sam, između ostalog, i nekoliko različitih vrsta maramica.
Tu vidite maramice za lice, maramice za intimnu higijenu, savršene asepsolete, ali i novootkrivene (i odlične!) Fresh and Clean ove zelene... konačno, tu moraju biti i naobičnije maramice... Izuzev ovih zadnjih, papirnatih maramica, sve ostale ne bacate u prirodu već nosite sa sobom.
E da, prije nego smo krenuli gore za Zavižan, otišli smo se javiti gospođi Kati u konobu Jure u Krasnom. Divna žena koju sam i prije u postovima spominjala. Htjeli smo pitati hoće li bit mjesta za nas ako slučajno drugu noć ne budemo mogli biti na Zavižanu. Naime, za subotu se planiralo nekoliko događanja, pa smo se bojali da nam netko ne bi uletio dan prije utrke i oduzeo nam krevete hehe... Kata rekla da može pa smo tek onda krenuli gore. I tu sreli dva Talijana na motorima klopaju. Kasnije ćemo ih vidjeti gore u domu, glasni kako već samo oni znaju, hehe... tj. jedan od njih, kojeg ćete vidjeti dolje na slici. Tipovi uopće ne pričaju hrvatski, a ni engleski, ali samouvjereno pričaju talijanski kao da ih mi sad po sili zakona MORAMO razumjeti. Takvi su i Rusi, čim čuju da pričate slavenskim jezicima odmah se s engleskog prebacuju na ruski, jer je duboko uvredljivo da ne znate takav jedan divan jezik, hehe... Da, kako da ne... Uglavnom, nas troje na njemu i pokušavamo mu objasniti ono što traži, a nitko ne zna šta traži.
Onda skužimo da oni idu motorima od Zavižana do Alana pa na Karlobag, ali ta je cesta zatvorena već tu na Zavižanu. Zatvorena, doduše, za aute, ne i za motore. Motori se mogu provući ispod rampe. Uglavnom, stari motorist stane po nama onak' namjesti ruke kao da će pucati i puca po nama i nešto pita. Mi zabezeknuto gledamo jel zna on u kojoj je državi i vremenu, da se ovakvom silom prijeti. I mi se stanemo zezati na hrvatskom da šta mu je, hoće nas sve pomahnitalo poubijati na spavanju. Navrnuše mu, valjda, WW2 strasti, što li, koji klinac puca po nama... Kad ono... on se boji da ga neće hrvatska vojska ili policija SKINUTI mecima s motora na toj cesti. Hej, halo! Mila majko! Je, omiljena igra naše vojske je skidanje stranih turista, pogotovo Talijana, mecima s motora. O ne. Kapelski kresovi su daleko iza nas, momče!
Konačno, zadnji događaj za ovaj post. Muvamo se mi ispred doma/u dom, gledamo sobe, tko će gdje spavati, gdje ćemo ići taj dan spike, blabla... i ja skužim da mi je od nekoliko likova koji su sjedili ispred doma jedan poznat. Gledam, pa jebote, jel to Edo Popović, moj omiljeni pisac... ma, ne, ne, nije... opet stanem buljiti... već mi neugodno, imam osjećaj da je čovjek skužio da buljim. Imao je Lenjin-kapu na glavi koja mu je pola lica zaklanjala pa nisam bila sigurna. Druga stvar, bio mi je PREvisok za jednog hrvatskog pisca. Šta nije većina naših pisaca-mladića nisko, često debeljuškasti, fizički nespretna, zdepasta i, gotovo neizbježno, s velikim glavama?
Imam jednu fotkicu gdje sam fotkala nešto sasvim drugo, a u pozadini ispao Edo pa evo... "ako mi se ne vjeruješ", što bi rekla moja nećakinja:
Ovaj je čovjek bio visok, mišićavo mršav, više onak' za klajmbanje nego za klasično planinarenje. Očito netipičan hrvatski pisac i mišlju i izgledom. I više, naravno, nisam mogla izdržati i pitam čovjeka da jel on taj. I on se identificira da je. Malo me to onda zateklo, jer sam, ipak, mislila da će reći da to nije on. Tako mu onda nisam stigla reći da koja njegova djela PERSONALNO imam na svojim vitrina-policama. A drugi put ću. Volim ga čitati, drukčiji mi je od drugih naših pisac-mladića. Nisam mu stigla kao grudnjak na koncertima, dobaciti neku planinarsku rukavicu, konzervu paštete ili bar asepsoletu u znak obožavanja.
Da skratim priču, malo smo popričali. On je taman bio na odlasku. Dolazi često na Velebit zadnje dvije godine, kaže. Dobar je, vidim, s Vukušićem. Voli se tu doći relaksirati i odmoriti. Komentirao je neke planinare koji su taj dan došli pa smo se i smijali. Zakačili su se na nekog lika koji je u planine išao s nekom vrećicom pa je Vukušić komentirao da kao da ide u Konzum, ali preko Premužićke. I tako... Vjerujem da ćemo Popovića, opet, tamo negdje sresti i više s njim porazgovarati. Baš me razveselilo da je inteligentan i u smislu da prepoznaje kolika je važnost odlazaka u prirodu za psiho-fizički razvoj nas kao jedinki. Simpatičan, otvoren tip, ma, baš me to razveselilo!
Od prvog je dana sve krenulo predobro... (nastavlja se)
Post je objavljen 25.06.2008. u 10:52 sati.