život je kako kada

21.01.2024., nedjelja

Doktor, doktori...

DOM

Pomislih
Ima li smisla
Tko će reći
Da, ima
Malo njih
Ako itko
Jer voljeti svoj dom
Postaje krimen
Postaje kazna
Nametnuto stoljećima
Iako sve dok
Živo srce bije
Stare si slave
I moja djedovina
Slavonijo ravna
Neka hrastovima
Našim starim
Bure metu
Polomiti ga neće
Za voljeti svoj dom
Hrabrosti nema veće

- 17:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.01.2024., petak

Siječanj 19.01.

Ono smo što se pravimo da jesmo,
stoga moramo dobro paziti
kako se to pretvaramo.

(Kurt Vonnegut)

Zašto ova mudra misao. Potaknuta sam užasom koji je plaćen i porezom koji država uzima svaki mjesec od moje male mirovine. Taj se užas zove knjiga KRAJINA.
Do kada će ova naša mala prelijepa biti napadana i ponižavana na sve moguće načine?

- 10:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.01.2024., utorak

SVEMU DOĐE KRAJ

IVAN MATASIĆ (IV)

Spustivši slušalicu inspektor se objema rukama primio za glavu. Ivan ga je u tišini gledao. Onda je inspektor nekoga nazvao i zatražio sve podatke o ovom bračnom paru. I za kratko se otkrilo da je Ivan stvarno otišao po novine tog jutra koji nadnevak je u zaglavlju naslovne stranice. Otišao i nije se kući vratio. Supruga je nakon bolnice i prodaje stana nekoliko godina živjela u malom stanu na periferiji jer nije mogla zamisliti život u njihovom stana. Jedne je godine gadno pala i polomila kuk. Još kasnije su otkrili i da joj je napukla kralježnica te se uz velike bolove kretala. S obzirom da potraga za suprugom nije davala nikakve rezultate odlučila je otići u dom umirovljenika. Ponovno je nazvao Sonju s molbom:
- Sonja, molim pokušajte saznati u kojem je domu gospođa Mirijam Matasić. Pretpostavljam u onom u Hegedušićevoj, imate na popisu Domova.
Za kratko tajnica Sonja javlja kako je gospođa stvarno u tom domu.
Saznavši sve te detalje inspektor je odlučio s Ivanom otići u dom i vidjeti je li Mirijam stvarno njegova prava supruga.

Ulazeći u foaje neki stanari doma koji su se zatekli tamo u čudu su gledali ta dva muškarca, a posebno tog u bademantilu i šlapama na nogama.
Inspektor se predstavio na recepciji i objasnio zašto su tu i što trebaju, sve u kratkim crtama. Recepcionar ih je upisao kao posjetitelje te uputio na četvrti kat u stacionar, soba br 8.
U sobi su bila tri kreveta i dvije pacijentice. Čim je Ivan ušao ugledao je svoju Mili u krevetu blizu prozora. Dremala je, nježno joj je podragao lice začuđen borama kojih je bilo puno više nego kada se probudio i nju ostavio da nastavi spavati. Uostalom zašto je ona tu u domu? Ništa mu nije jasno i sve je više uzrujan. Otvorila je oči najšire što je mogla šapću ćo:
- Zar te opet sanjam?
- Mila moja, ma ne ja sam Ivan, tvoj Ivan, zašto si tu, a ne u stanu, pa išao sam samo po novine.
- Blago se osmjehnula, sasvim sigurna sa sanja pogledala je i muškarca koji je stajao malo iza Ivana, a onda upitala tko je i što se dešava.
Ivan je držao za obje nježne ruke, a inspektor pokušao objasniti kako se Ivan pojavio ispred njihovog stana.
- Sa suzama u očima Mirijam je gledala supruga koji je izgledao potpuno jednako kao tog jutra kada je nestao. Na njezinom se licu vidjela starost jer prošlo je od Ivanova nestanka dvanaest godina.
Mirijam je inspektora zamolila kutiju iz ormarića da bi iz nje polako vadila sliku po sliku uz pojašnjenje gdje su snimljene. Jedna je bila posebna. Zadnji Ivanov rođendan prije no što je nestao. Gledajući sliku i Ivana nije bilo nikakve razlike. Njega godine nisu dodirnule. Od velikog uzbuđenja i nevjerice ona je imala osjećaj da će pasti u nesvijest pa je zamolila da pozovu sestru kako bi joj donijela malo soka. Ivan je odmah ustao s ruba kreveta i krenuo potražiti sestru ili tko već pomaže. U sestrinskoj sobi nije nikoga našao te je ušao u blagovaonicu. Bila je prazna, vidjevši frižider otvori ga tražeći nekakav sok. Pronašao je sirup od naranče i odlučio napraviti čašu soka.

Za to vrijeme inspektor je još Mirijam ispitivao o tom Ivanovom nestanku jer nikako se ne može objasniti da su ga pronašli u istim papučama, istoj svilenoj pidžami, istom dnevnom ogrtaču i s novinama tog datuma kada je nestao. Novine su izgledale kao da ih još nitko nije otvorio, a onda se konačno sjetio pitati i za kiosk.
- Na koji kiosk je išao.
Odgovorila je:
- Onaj koji je točno preko puta njihovog haustora.
Nije mogao vjerovati jer tamo kioska nema već sigurno deset godina. Ona ne zna jer se vrlo brzo preselila. Kako se inspektoru činilo da predugo čekaju taj sok odlučio je vidjeti što je Ivana zadržalo. Pošao je potražiti poslugu. Sestra ga je primijetila i upitala – tražili broj sobe ili. Ne, traži gdje je otišao Mirijamin suprug po sok. Sestra nije nikoga vidjela, možda je u blagovaonici. Ušli su zajedno. Na stolu u boravku bila je velika čaša soka od naranče, flaša sirupa i novine. Inspektor je u čudu gledao, a onda uzeo sok i novine te krenuo nazad Mirijam u sobu misleći da se Ivan zbunio od svega što oboje proživljavaju i zaboravio uzeti sok. Nije ga bilo u sobi, Mirijam je spavala nježno položenih ruku na pokrivač. Ne želi je buditi, ostavio je sok na ormariću i novine pokraj da ih Ivan nađe. Vjerojatno je pogriješio sobu. Sutradan će svratiti da vidi jesu li uspjeli riješiti sve što je trebalo.

Prvo što ga je dočekalo sutradan u uredu bila je obavijest o nestanku osobe. Prethodnog je dana ispred Doma umirovljenika nestao gospodin Ivan Matasić. Na sebi je imao svilenu pidžamu, tamno plavu s uzorkom, dnevni ogrtač tamno plave boje sa svjetlije plavim uzorkom i sobne šlape. Starosti 85 godine. Mole se građani, u slučaju da ga vide javiti policiji u najbližu policijsku stanicu.
Nije moguće, nije moguće ponavljao je inspektor Mato Kolar!

- 10:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.01.2024., ponedjeljak

Za e-zbornik IZA UMA

IVAN MATASIĆ (III)

Onda su krenula pitanja:
- Gospodine Ivane, prezivate se Matasić?
- Da.
- Koliko imate godina?
- Sedamdeset i tri.
- Gdje ste rođeni?
- Ovdje u gradu?
- Kako vam se zovu roditelji?
- Umrli su. Mama još kada sam bio osmi razred osnovne, a tata prošle godine. Zašto je to važno? Imate sve te podatke u vašoj evidenciji građana.
- Svejedno, moram pitati, takva je procedura, dakle…
- Ana Matasić, rođena Švigir i Stjepan Matasić.
- Gdje stanujete?
- U Kolodvorskoj 44 na trećem katu, a zašto me to pitate? Ja točno znam gdje stanujem već više od pedeset godina.
Inspektor pričeka sekundu pa mu objasni da sve to treba zbog procedure i nastavi:
- Jeste oženjeni i kako vam se zove supruga ako jeste?
- Jesam, zove se Mirijam Matasić djevojački Majer, ima 72 godine.
- Gospodine Ivane, gdje ste živjeli do danas?
- Slušajte gospodine inspektore, kao što sam vam već rekao na istoj adresi gdje ste me danas našli. Dolazeći u stan sreo sam gospođu Štefaniju pa izvolite nju pitati je li istina da živim na toj adresi.
- Kako se preziva gospođa?
- Štefanija Hauptman.
Kancelarja gospodina inspektora je bila relativno ugodna prostorija. Dok je on pregledavao po kompjutoru Ivan je automatski izračuna kvadraturu prostorije, ali nije mu se svidjelo što ima premale prozore. Bila bi puno ugodnija sa još u pola većim od ovih. Iz tih misli prenu ga inspektor pozivom na telefon:
- Sonja molim vas provjerite naše ustanove, one posebne razumijete, imaju li na popisu ime Ivan Matasić. Hvala!
Onda se opet obratio gospodinu Ivanu:
- I kažete da ste pozdravili gospođu Štefaniju na prvom katu, a koliko katova ima vaša zgrada?
- Gospodine inspektore, zar vi mislite da nisam pri zdravoj ili da izmišljam. Čovječe božji zar ne vidite da sam izašao samo po novine. To činim već pet-šest godina.
Ivan već pomalo na rubu živaca pruža novine inspektoru. On ih uzima, gleda i ne vjeruje. Novine su stvarno kao iz tiska, neotvarane, u zaglavlju datum od prije dvanaest godina. Otvara prvi list i sve je isto isti datum, okreće predzadnji, jer tamo su uglavnom sportske vijesti. Pogleda i da, sjeti se te rukometne utakmice. Bila je teška i dečki su dali i zadnju kap znoja za tu pobjedu. Složi novine, hvata se za glavu, ništa tu nije kako treba, osjeća nemoć kad se javi Sonja:
- Sve sam provjerila, nigdje u evidenciji nema tog gospodina. Trebate li još nešto?
- Ne hvala, ipak može još dvije kave molim vas naručite.
Inspektor je opet kratko listao po kompjutori, a onda uzeo slušalicu telefona i birao brojeve. Čekali su koju sekundu kada se čulo: „Halo“.
- Dobar dan, ovdje policijski inspektor Mato Kolar.
- Halo, da izvolite Šefanija Hauptman.
- Gospođo Hauptman poznajete li vi gospodina Ivana Matasića.
- Da, da poznam, zapravo ga jesam, da, da poznavala sam ga. Živjeli su on i supruga u stanu gdje je sada gospodin Petar. Jutros sam na stubištu vidjela Ivana, ali ne znam što bih vam kazala. On je, znate prije dvanaest godina u jutro otišel kupiti novine, kak' je to radil svakoga dana, ali nije se više vratil doma. Gospođi Mili je nakon policije, ispitivanja tak bilo slabo pa su je otpeljali u bolnicu. Sirota se sva zmešala. Jedno jutro se poskliznula i pala. Strgala si je kuk. Navek je po doma imala šlape kaj su se sklizale po parketu. Onda je nakon više od tri meseca u bolnici odlučila i prodala stan. Kupila je nekaj manje negdje u Maksimirskoj, a zadnje kaj smo čuli da je ipak prešla u Dom. Jako sam se prepala kada sam Ivana danas vidjela na stubištu. Pogotovo kak je jednako oblečen kao obično kada je išel samo novine kupiti.
Ta je priča potrajala no inspektor je samo slušao, klimao glavom, kolutao očima, ali nije ju prekidao. Konačno joj reče:
- Hvala vam gospođo Hauptman, mogu li vas opet nazvati ako će mi nešto u ovom slučaju još trebati.
- Naravno, samo izvolite.

(još malo dalje)

- 10:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.01.2024., subota

I dalje

IVAN MATASIĆ II

Rekavši gospodinu Ivanu kako nema druge opcije već nazvati policiju pa da se pokuša ta situacija srediti. Bio je sasvim uvjeren da se Ivan izgubio.
Nato će Ivan:
- Oprostite, ali ja se nisam izgubio, pitajte gospođu Štefaniju ona je tu naša susjeda. Sreo sam je malo niže na prvom katu i pozdravio.
- Svejedno gospodine Ivane bez obzira na susjedu koju očito znate ipak je najbolje da pozovemo policiju pa da sve riješimo.
Nije mu preostalo ništa drugo nego prihvatiti. Dok su čekali da policija dođe malo su razgovarali o tome kada je Ivan zadnji put bio u ovoj zgradi jer Petar već dvanaest godina živi u tom stanu. Ivan mu je uporno pokušavao objasniti kako se uvijek ranije od svoje Mile budi, zatim odlazi do kioska po novine. Po povratku kuha kavu i čita novine sve dok Mila ne dođe u dnevnu sobu koja nikada nije ovako izgledala.
Petar više nije imao što pitati pa su u tišini čekali policiju. Potrajalo je gotovo sat vremena kada se oglasilo zvono na vratima.
U stan su ušla dva policajca ne pretjerano ljubazna, ali korektna. Kako Ivan nije imao baš nikakav dokument zapisali su što im je rekao. Kada ih je Ivan zamolio da pogledaju je li njegova supruga Mila, zapravo Mirijam Matasić u spavaćoj sobi jer se čudi da od sve te buke još nije ustala iz kreveta. Petar je zakolutao očima prema policajcu objašnjavajući da živi sam i nije oženjen. Ipak jedan policajac je otvorio vrata spavaće sobe u kojoj nije bilo nikoga. Zavrzlama je svake minute postajala sve veća pa su policajci odlučili gospodina Ivana preuzeti i odvesti u policijsku stanicu. Pokušao se oduprijeti jer ništa nije nikome napravio samo se nakon kupljenih novina vratio kući. Uz objašnjenje da će u postaji puno brže sve riješiti i da će i gospodin Nemet poći s njima prihvatio je.
U policijskoj postaji su slučaj predali dežurnom inspektoru Mati Kolaru.

Sve podatke o Petru Nemet, inspektor je uredno provjerio u kompjutoru, još nešto upisao na list papira kraj kompjutora i zamolio ga da ne napušta grad. Petar je odahnuo, pozdravio Ivana i otišao.
Nakon Petrovog odlaska ponudio je Ivanu kavu ili čaj po volji, naravno ako želi. Prihvatio je kavu jer se vraćajući kući veselio toploj mirisnoj kavi uz novine sve dok Mila još spava.

- 09:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

12.01.2024., petak

Nastavak I

IVAN MATASIĆ (nastavak)

Gledali su se obojica silno začuđeni. Muškarac koji je otvorio vrata nakon koju sekundu, vidno zaprepašten upita:
- Gospodine niste li vi pogriješili zgradu?
- Kako mislite pogriješio, odgovori mu, pa ovdje živim već više od pedeset godina.
- Žao mije, opet će muškarac, to je nemoguće jer mi smo se uselili točno prije dvanaest godina.
- Ma molim vas – ponavlja – moja je supruga još u krevetu i nije mi jasno o čemu vi govorite jer prije kojih pet-šest minuta sam samo skočio kupiti novine kao što to radim cijeli život.
Mladi muškarac je nastojao ne biti grub pa ga je zapitao kako se zove. Po prezimenu će možda uspjeti saznati iz koje je zgrade.
Sada već prilično nervozan gospodin mu pokaže na oznaku desno kraj tipke za zvono, vidite ja sam Matasić, a tko ste vi i zašto ste u našem hodniku?
Tada mladi muškarac isto pokaže na tipku za zvono i kaže da je on Nemet i neka gospodin pogleda što piše.
Sada mu je već bilo previše, ali pogleda na ime kraj zvona i stvarno piše Nemet, ali kako, ali kako?
Stajali su tako nekoliko sekunda, a onda je Nemet pitao želi li uči da pokušaju pronaći koja je zgrada gospodina Matasića.

Ušao je i ne to nije bio njihov stan. Hodnik je sasvim preuređen. Nestao je onaj prekrasan ormar od orahovog drveta sa zrcalima na vratima. Automatski je krenuo prema dnevnoj sobi. Na vratima se doslovno ukipio kao kip od željeza jer u toj sobi nema ništa od onoga što je bilo. Njegova omiljena fotelja, stojeća lampa jer kada je bilo oblačno morao je upaliti svijetlo kako bi lakše vidio slova. Nema ni malog stola na koji bi stavio poslužavnik s kavom. Uvijek poslužavnik jer Mila nije voljela vidjeti ni najmanju kapljicu kave na štrikeraju njene drage mame, pokojne već godinama. Gdje li je vitrina, staklena, s njegovim knjigama? Na tom zidu je sada niz drvenih, bijelih, šupljih kutija naslagano u nekakve nesimetrične police. Uz drugi zid je bio jarko žuti trosjed koji ga je dodatno uzrujao. Ipak u nekakvoj nemoći i nevjerovanju sjeo je. Onda su počeli razgovarati.
Mlađi muškarac je držeći mobitel u ruci zamolio gospodina Matasića za ime. Mislio je da ga očito netko traži i da se čovjek izgubio.
Odgovorio mu je.
- Ja sam Ivan; Ivan Matasić inženjer rudarstva, u mirovini i ne, nisam se izgubio ako ste na to pomislili.
- Drago mi je, ja sam Petar Nemet, pogledat ću je li tko traži kakvu informaciju o vama.
- Ne vjerujem da ste to uopće pomislili, odgovori gospodin Ivan. Ja sam prije pet-šest minuta izašao po novine.
Pokazuje Petru novine koje drži u ruci. Tada Petar odluči pogledati novine.

Začuđen i vidno uznemiren, datumom novina, počeo je razmišljati o čemu se tu radi jer te su novine potpuno nove, nimalo oštećene, imaju nadnevak od prije dvanaest godina. Nova misao, nazvati u bolnicu Vrapče gdje su smješteni ljudi od kojih su neki čak i agresivni, ali gospodin Ivan je bio, a to se vidjelo, dobro njegovan gospodin u stvarno skupom kupaonskom ogrtaču ispod kojega se vidjela svilena pidžama. Sigurno ne bi takav bio u ludnici. Samo od kuda su mu novine i gdje se izgubio. Ipak će morati nazvati policiju pa da riješe taj problem.

(ide dalje)

- 08:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.01.2024., četvrtak

Nova priča za E-časopis Iza uma

IVAN MATASIĆ

Prelazi cestu gledajući lijevo-desno i ne primjećuje čudne poglede ljudi koji mimo njega prolaze. Zadubljen u svoje misli o mirisnoj kavi i novinama koje nosi pod mišicom. Kao i svakoga dana i danas je kako obično Miloj kaže: „ Idem po novine“ u šlapama i bademantilom ogrnut kupio novine u kiosku preko puta njihove zgrade. Sada se vraća nimalo ne žureći. Cijelo će prijepodne prelistavati, čitajući tražiti razloge ovoga i onoga, a uz put komentirajući gotovo sve i svakoga novinara. Ulazi u haustor i krene stubištem. Njihov je stan na trećem katu pa se sporo uspinje. Na prvom katu susreće susjedu Štefaniju, nazdravi joj dobro jutro i nastavi dalje bez zaustavljanja. Ipak krajičkom oka primijeti da je susjeda ostala stajati na istom mjestu i da mu nije odzdravila. To ga malo začudi, ali rano je jutro i možda još nije sasvim svoja. Znala je ona ponekad biti i mrzovoljnija ako bi netko zalupio vratima pa je cijelom zgradom odzvanjalo.

Pred vratima stana posegne rukom u džep bademanitla po ključeve, ali se sjeti da ih je zaboravio ponijeti. Pomisli kako će Mila oštro reagirati jer je vjerojatno još u krevetu s knjigom. To je bio njezin način razbuđivanja te se trudio ne smetati sve dok ne bi osjetila miris kave i pridružila mu se u dnevnoj sobi. No ovaj put nema izbora, morat će otrpjeti njezin poznati pogled ispod uzdignute obrve što je značilo – zar opet? Nije se njemu dešavalo često i pazio je jer kako nisu imali djece svu je ljubav pružao svojoj voljenoj Mili. Njezino je ime, zapravo bilo, Mirijam, ali od prvoga dana je zove Mila ili mila moja.

Stajao je tako pola minute s tim mislima o ključevima i njoj s knjigom u krevetu, a onda pritisnuo tipku zvonca. Stubištem je odjeknuo reski zvuk zvona gubeći se prema dnu stubišta.
Čuo je korake koji doista čudno odzvanjaju njihovim hodnikom. Mila ima platnene papuče i uvijek je u strahu da joj se ne pokliznu pa padne i kako je u mislima molio, ne daj Bože, što slomi. No ovi koraci očito nisu bili Milini. Zvuk okretanja ključa u bravi napravio je dva okreta malo škripnuvši. Pritisnuo je kvaku teških ulaznih vrata, jer u ona stara vremena sve se radilo od pravog drveta i masivno kako bi se zaštitili od provalnika. Taman kada je htio gurnuti vrata su se otvorila i u otvorenom okviru stajao je muškarac srednjih godina još u pidžami.

(nastavak slijedi)

- 10:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.01.2024., utorak

Razgovori

Čestitamo si novu 2024. Nisam sigurna jesmo li sretni jer eto još smo ovdje, još imamo snage za puno toga, ali uglavnom u željama ili su sasvim drugi razlozi? Razgovaramo kratko o djeci, o braku (uglavnom sve manje sretnom), razgovaramo o novogodišnjem programu i onda se nekom čudnom inercijom vratimo u ona naša vremena, one naše Nove Godine. Svaka rečenica započinje: „ Sjećaš li se…“ samo kao podsjetnik jer naravno da se sjećamo. Sjećamo se puno bolje i sa daleko više detalja, o tome kako je to bilo, nego li jučerašnjeg dana.
Istina je svima slična jer ne može biti jednaka, ali sasvim je svejedno ako nas generacijski veže bitno. Vesele me ti razgovori iako u isto vrijeme otvaraju vrata sjeti i potvrđuju kako je život proletio kao krilo vrapca ispred mog prozora dok razgovaram promatrajući mačku koja lijeno prelazi ulicu i odlazi u susjedno dvorište.
Na sjećaš se…. odgovaram nizom slika koje kao na kaleidoskopu krenu svoju vrtnju. Ona uzdahom potvrđuje na neke, a neke su ipak samo moje jer življasmo na udaljenim dijelovima sela jedna od druge, a tako su i neke slike drukčije od drugih.
U mom djetinjstvu imali smo blagdane i praznike. Obitelj koja me je formirala u odraslu osobu imala je samo blagdane. Praznici su bili komunistička izmišljotina i nije ih se spominjalo. Ipak kako se tada sve MORALO što je Država naredila tako smo svake godine, mi djeca sa lijepim glasom ili pjevali u zboru ili recitirali pjesme o Praznicima. Imali smo 4 praznika za koja smo, a ja u zboru, pripremali dio repertoara za akademiju. Uglavnom praznik je bio za Novu Godinu, Majčin dan, Titov rođendan, Dan Republike. Božić i Uskrsni ponedjeljak ili pak Velika Gospa (u selu je tada bio kirvaj) nisu se računali kao praznici već samo za vjernike kao blagdan. Previše je puta bilo Božića kada smo imali nastavu i ako bi tko izostao dobio bi neopravdano bez obzira je li bio bolestan ili ne. Za Božić se nije smjelo biti bolestan. Partija je nastojala čeličiti drugove i drugarice od najranije mladosti pa bi vrlo često nedjeljom bilo zapovjedano doći u školu s lopatama ili motikama. Uređenje tzv bankina uz rub ceste od jednog sela do drugog trajalo bi cijeli dan. U mjestu do mojega sela bila je velika kasarna iz koje su uvijek u kamionu dovezli desetke vojnika koji su onda zajedno s nama radili na bankinama. Bilo je tu i šale i smijeha, a bome starije generacije su i hofirale s vojnicima.
Roditelji su uglavnom bili zabrinuti kada im djeca nisu mogla na misu, a vjernici su i u to vrijeme nedjeljna misa je bila obavezna. Za iskrenog vjernika i danas je isto.
Kada smo izrešetale sve profe-komunjare (tako smo ih doma zvali, javno je bilo opasno da tata ne bi zavšo u buksi) kao što biva, najčešće završavamo šetnjom kroz naš prekrasni park i naravno prisjećanje na prošle ljubavi naše mladosti. Park je danas opet lijep, bit će ljepši samo da se posadi još koje stablo, možda magnolija koja je bila blizu kapele iako kapele više nema, ali je zato dvorac prekrasan i možda ćemo u idućem razgovoru o dvorcu, o djeci koja su tamo kratko boravila, o dijelu škole jednako kratko, o sanjkanju ispred dvorca, o rukometu i nogometu, o vatrogasnim zabavama, o ljubavima koje ostaju u posebnim slikama sačuvane.
Možda hoćemo, samo da još koju godinu kao novu dočekamo.

Možda i o grofu, frajli Verfinici i tko zna što sve još nas čeka.

- 10:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.01.2024., ponedjeljak

Nova je

08.01.2024. 09,09h -1

Otvorim laptop, uključim glazbu sasvim tiho. Volim kao podlogu razmišljanju i pisanju kada nešto nježno i potiho svira. Godina je po kalendaru nova, ali u svojoj biti ništa se nije dogodilo promjenom brojeva. Ljudi putuju, rade, škole nastavljaju širiti znanje, skijališta se pune jer ipak ima onih koji mogu, koji su uvijek mogli, imali i za taj užitak. Izbori se još nisu izgurali u glavne naslovnice dnevnog tiska. Pa da, bio je još jedan Božić i dobro je, i lijepo biti kršteno stvorenje ili ako ne onda dati mir onima koji jesu. To kršten ne znači da su uvijek svi u miru jer ima i tzv. „nekrsta“ krštenih, ali ne želim sada o njima. Čitam u jednom tisku ovo:

„ Profesor psihologije Samuel Vaknin (izraelski prof. psihologije) autor iznimno zapaženih znanstvenih radova, među kojima se ističe njegova knjiga znakovitog naslova Začudno sebeljublje: Revizija narcizma.
Što je njegova glavna tvrdnja?
Antropološka su razmatranja ljudske vrste Vaknina uvjerila kako će čovječanstvo možda već do kraja stoljeća zbog – idiokracije -, dakle vladavine glupana iliti idiota, kojih ionako brojčano ima znatno više od pametnih i naravno malobrojnih mudrih, pa i genijalnih, neminovno dovesti do pogroma inteligentnih čija je urođena sposobnost predodžaba vrednota moralnosti, duhovnosti ili plemenitosti najveća prijetnja takvoj, u biti sotonističkoj zajednici“.

U daljnjem se tekstu govori o tome kako se ne misli na riječ „idiot“ koja se u srednjem vijeku koristila za osobe s posebnim potrebama, već na one smanjene inteligencije koji svojom agresivnošću uspijevaju uništiti ono što je u društvu dobro jer ne razumiju vrijednosti koje stvaraju malobrojni mudri i genijalni.
Pomislih, nije li već sada vidljivo kako se mnoge vrijednosti stvarane do sada smatraju nepoželjnim, nepotrebnim, a uporno se nameću nove koje nemaju nikakav pravi sadržaj.
Takav isprazni sadržaj se sve više uvlači u naše domove, a kojima osobe narcisoidnim i psihopatskim osobnostima nameću svoje zlo narodu.
S obzirom da neću doživjeti da ti i takvi u potpunosti zavladaju svijetom za mojega života ne trebam strahovati. Ipak, zar već sada ne proživljavamo puno toga o čemu profesor Vaknin govori?

08.01.2024.

- 10:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.01.2024., subota

Zagreb i njegove lanterne

Kada je čovjek otkrio kako vatra ne samo da grije već i u tamnim noćima osvijetli pećinu bila mu je posebno važna Svijetlo nam je dakle oduvijek bilo važno. U djetinjstvu sam odrastala uz petrolejke i na karabit-lampe. Gradovi su prvi dobili rasvjetu po ulicama, a sela puno kasnije, neka ni danas još nemaju na žalost.
Danas nam se čini kao da uličnu rasvjetu imamo već odavno, ali nije to baš tako. Malo tko uopće razmišlja kada i kako je sve krenulo, a bilo je stvarno zanimljivo.
Krajem XVIII. stoljeća uspostavljeni su sistemi rasvjete. Prvi koji je svoju kuću osvijetlio bio je William Murdoch, a već početkom XIX. stoljeća napravljeni su, slični sustavi njegovom, za javnu rasvjetu po europskim gradovima.
Zagreb je, zapravo poglavarstvo grada, 1862. dalo koncesiju industrijalcu Ludwigu A. Riedingeru za izgradnju i održavanje plinske rasvjete u gradu. Plinara je bila u Hebrangovoj ulici. Tada je to bio rubni dio grada. U rad je puštena 31. Listopad 1863. Toga dana u 19,00h Zagreb su osvijetlile 364 plinske lampe.
Zanimljivo je da u početnom korištenju plinske rasvjete u kućama nije bilo brojila pa se obračunavalo po broju sati korištenja. Ipak već od 1877. se obračunava po kubičnom metru (20 novčića), a kako se proizvodnja plina povećavala cijena je pala na (1885. 18 novčića), a šest godina kasnije ( 1891 na 16 novčića)
U to vrijeme plin se dobivao od drva i postojali su propisi o kakvoći. Kako je kod te proizvodnje bilo raznih nusprodukata pokrenula se i kemijska industrija.
1914. godine Zagreb je imao 1546 javnih plinskih svjetiljki. Za rata je sve stagniralo, slabo održavano i obnavljano. Tek 1924. godine bio je opet isti broj svjetiljki kao i prije rata na Zagrebačkim ulicama.
Vrhunac razvitka plinske javne rasvjete bio je 1934. Tada je postavljena zadnja svjetiljka na Krešimirovu trgu. Ukupno ih je bilo 1920 javnih plinskih svjetiljki.
No tada je već električna rasvjeta postavljana po predgrađima i polako istiskivala plinsku i njihov se broj stalno smanjivao.
Prošlo je 160 godina od javne rasvjete grada Zagreba plinskim lampama. Pa ipak Zagreb i dalje čuva svoje lanterne plinske na Gornjem gradu, Kaptolu, Opatovini s ukupno 249 plinskih lampi.
Nažigač pali lampe kao nekada davno više kao turističku ponudu nego što je javna rasvjeta. Uvijek je posebno lijepo u te večernje sate prošetati Gornjim gradom i osvrnuti se mislima na one koji su pod tim lampama izjavljivali ljubav, čestitali si Novo Ljeto ili o njima pisali.

LANTERNA NA GRIČU ŽIVI

Još uvijek u Zagrebu
Na Gornjem gradu, Griču
Ponosno zasvijetle lanterene
Plinske, starinske.
O njima je Majer davno
Stihove svoje slagao u zimske noći.
Pratile su one, lanterne plinske,
Mnoge čiji su životi
Pod njihovim svjetlom prolazili.
I Matoš negda s kaputom
Po kojem su pahulje sipile nježno,
A vjetar ih s ranglana meo
Kao što Majer priča
O lanterni plinskoj, starinskoj.
Danas jednako kao nekad
Dok jutrom sunce izlazi
Gase se lanterne i gradu još jednom
Najave novi dan u stih upisan.

Jednog je dana ponovo došao rat.
Zvona su zvonila i sirene zavijale gradom.
U strahu mnogi su u podrumu čekali,
Mnogi se nadali da neće opet,
Ali sve su molitve uzalud bile.
Na grad su padale rakete
Rušile toranj na Sljemenu,
Ubijale ljude na ulici.
Što bi Majer rekao tada?
Zar nas ništa ne nauči jad
Što dva nas puta snađe?
Mnogih više pod lanternom nema,
A sram, uđe li među ljude
Ona, lanterna, uzalud se pita.

I prošlo je zlo, a dobro se desilo njima,
A ne svima.
Po Gornjem Gradu crna je limuzina
Simbol vlasti što znala je krasti
I malo tko zna da u ulici do, jedna je
Lanterna plinska, starinska
Što čeka svoj tužni kraj da svane
Kada će je zamijeniti žicom
Neke nove vjetroelektrane.

Spomen na Vjekoslava Majera i njegovu pjesme Plinska lanterna na Griču.
Rođen u Zagrebu 27. travnja 1900.
Preminuo u Zagrebu 4. prosinca 1975.

( objavljena u časopisu Diskurs 2020.)

- 15:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

01.01.2024., ponedjeljak

Samo lagano

2024. bit će, kažu, izazovnija od prošle, pa neka svatko uspije prevladati sve prepreke i da se sretniji ugledamo dan nakon njezinog kraja. Samo hrabro, još nas ima i još smo svoji. Sretno dragi blogeri!

- 10:12 - Komentari (21) - Isprintaj - #