IVAN MATASIĆ (nastavak)
Gledali su se obojica silno začuđeni. Muškarac koji je otvorio vrata nakon koju sekundu, vidno zaprepašten upita:
- Gospodine niste li vi pogriješili zgradu?
- Kako mislite pogriješio, odgovori mu, pa ovdje živim već više od pedeset godina.
- Žao mije, opet će muškarac, to je nemoguće jer mi smo se uselili točno prije dvanaest godina.
- Ma molim vas – ponavlja – moja je supruga još u krevetu i nije mi jasno o čemu vi govorite jer prije kojih pet-šest minuta sam samo skočio kupiti novine kao što to radim cijeli život.
Mladi muškarac je nastojao ne biti grub pa ga je zapitao kako se zove. Po prezimenu će možda uspjeti saznati iz koje je zgrade.
Sada već prilično nervozan gospodin mu pokaže na oznaku desno kraj tipke za zvono, vidite ja sam Matasić, a tko ste vi i zašto ste u našem hodniku?
Tada mladi muškarac isto pokaže na tipku za zvono i kaže da je on Nemet i neka gospodin pogleda što piše.
Sada mu je već bilo previše, ali pogleda na ime kraj zvona i stvarno piše Nemet, ali kako, ali kako?
Stajali su tako nekoliko sekunda, a onda je Nemet pitao želi li uči da pokušaju pronaći koja je zgrada gospodina Matasića.
Ušao je i ne to nije bio njihov stan. Hodnik je sasvim preuređen. Nestao je onaj prekrasan ormar od orahovog drveta sa zrcalima na vratima. Automatski je krenuo prema dnevnoj sobi. Na vratima se doslovno ukipio kao kip od željeza jer u toj sobi nema ništa od onoga što je bilo. Njegova omiljena fotelja, stojeća lampa jer kada je bilo oblačno morao je upaliti svijetlo kako bi lakše vidio slova. Nema ni malog stola na koji bi stavio poslužavnik s kavom. Uvijek poslužavnik jer Mila nije voljela vidjeti ni najmanju kapljicu kave na štrikeraju njene drage mame, pokojne već godinama. Gdje li je vitrina, staklena, s njegovim knjigama? Na tom zidu je sada niz drvenih, bijelih, šupljih kutija naslagano u nekakve nesimetrične police. Uz drugi zid je bio jarko žuti trosjed koji ga je dodatno uzrujao. Ipak u nekakvoj nemoći i nevjerovanju sjeo je. Onda su počeli razgovarati.
Mlađi muškarac je držeći mobitel u ruci zamolio gospodina Matasića za ime. Mislio je da ga očito netko traži i da se čovjek izgubio.
Odgovorio mu je.
- Ja sam Ivan; Ivan Matasić inženjer rudarstva, u mirovini i ne, nisam se izgubio ako ste na to pomislili.
- Drago mi je, ja sam Petar Nemet, pogledat ću je li tko traži kakvu informaciju o vama.
- Ne vjerujem da ste to uopće pomislili, odgovori gospodin Ivan. Ja sam prije pet-šest minuta izašao po novine.
Pokazuje Petru novine koje drži u ruci. Tada Petar odluči pogledati novine.
Začuđen i vidno uznemiren, datumom novina, počeo je razmišljati o čemu se tu radi jer te su novine potpuno nove, nimalo oštećene, imaju nadnevak od prije dvanaest godina. Nova misao, nazvati u bolnicu Vrapče gdje su smješteni ljudi od kojih su neki čak i agresivni, ali gospodin Ivan je bio, a to se vidjelo, dobro njegovan gospodin u stvarno skupom kupaonskom ogrtaču ispod kojega se vidjela svilena pidžama. Sigurno ne bi takav bio u ludnici. Samo od kuda su mu novine i gdje se izgubio. Ipak će morati nazvati policiju pa da riješe taj problem.
(ide dalje)
Post je objavljen 12.01.2024. u 08:33 sati.