Čestitamo si novu 2024. Nisam sigurna jesmo li sretni jer eto još smo ovdje, još imamo snage za puno toga, ali uglavnom u željama ili su sasvim drugi razlozi? Razgovaramo kratko o djeci, o braku (uglavnom sve manje sretnom), razgovaramo o novogodišnjem programu i onda se nekom čudnom inercijom vratimo u ona naša vremena, one naše Nove Godine. Svaka rečenica započinje: „ Sjećaš li se…“ samo kao podsjetnik jer naravno da se sjećamo. Sjećamo se puno bolje i sa daleko više detalja, o tome kako je to bilo, nego li jučerašnjeg dana.
Istina je svima slična jer ne može biti jednaka, ali sasvim je svejedno ako nas generacijski veže bitno. Vesele me ti razgovori iako u isto vrijeme otvaraju vrata sjeti i potvrđuju kako je život proletio kao krilo vrapca ispred mog prozora dok razgovaram promatrajući mačku koja lijeno prelazi ulicu i odlazi u susjedno dvorište.
Na sjećaš se…. odgovaram nizom slika koje kao na kaleidoskopu krenu svoju vrtnju. Ona uzdahom potvrđuje na neke, a neke su ipak samo moje jer življasmo na udaljenim dijelovima sela jedna od druge, a tako su i neke slike drukčije od drugih.
U mom djetinjstvu imali smo blagdane i praznike. Obitelj koja me je formirala u odraslu osobu imala je samo blagdane. Praznici su bili komunistička izmišljotina i nije ih se spominjalo. Ipak kako se tada sve MORALO što je Država naredila tako smo svake godine, mi djeca sa lijepim glasom ili pjevali u zboru ili recitirali pjesme o Praznicima. Imali smo 4 praznika za koja smo, a ja u zboru, pripremali dio repertoara za akademiju. Uglavnom praznik je bio za Novu Godinu, Majčin dan, Titov rođendan, Dan Republike. Božić i Uskrsni ponedjeljak ili pak Velika Gospa (u selu je tada bio kirvaj) nisu se računali kao praznici već samo za vjernike kao blagdan. Previše je puta bilo Božića kada smo imali nastavu i ako bi tko izostao dobio bi neopravdano bez obzira je li bio bolestan ili ne. Za Božić se nije smjelo biti bolestan. Partija je nastojala čeličiti drugove i drugarice od najranije mladosti pa bi vrlo često nedjeljom bilo zapovjedano doći u školu s lopatama ili motikama. Uređenje tzv bankina uz rub ceste od jednog sela do drugog trajalo bi cijeli dan. U mjestu do mojega sela bila je velika kasarna iz koje su uvijek u kamionu dovezli desetke vojnika koji su onda zajedno s nama radili na bankinama. Bilo je tu i šale i smijeha, a bome starije generacije su i hofirale s vojnicima.
Roditelji su uglavnom bili zabrinuti kada im djeca nisu mogla na misu, a vjernici su i u to vrijeme nedjeljna misa je bila obavezna. Za iskrenog vjernika i danas je isto.
Kada smo izrešetale sve profe-komunjare (tako smo ih doma zvali, javno je bilo opasno da tata ne bi zavšo u buksi) kao što biva, najčešće završavamo šetnjom kroz naš prekrasni park i naravno prisjećanje na prošle ljubavi naše mladosti. Park je danas opet lijep, bit će ljepši samo da se posadi još koje stablo, možda magnolija koja je bila blizu kapele iako kapele više nema, ali je zato dvorac prekrasan i možda ćemo u idućem razgovoru o dvorcu, o djeci koja su tamo kratko boravila, o dijelu škole jednako kratko, o sanjkanju ispred dvorca, o rukometu i nogometu, o vatrogasnim zabavama, o ljubavima koje ostaju u posebnim slikama sačuvane.
Možda hoćemo, samo da još koju godinu kao novu dočekamo.
Možda i o grofu, frajli Verfinici i tko zna što sve još nas čeka.
|
