IVAN MATASIĆ (III)
Onda su krenula pitanja:
- Gospodine Ivane, prezivate se Matasić?
- Da.
- Koliko imate godina?
- Sedamdeset i tri.
- Gdje ste rođeni?
- Ovdje u gradu?
- Kako vam se zovu roditelji?
- Umrli su. Mama još kada sam bio osmi razred osnovne, a tata prošle godine. Zašto je to važno? Imate sve te podatke u vašoj evidenciji građana.
- Svejedno, moram pitati, takva je procedura, dakle…
- Ana Matasić, rođena Švigir i Stjepan Matasić.
- Gdje stanujete?
- U Kolodvorskoj 44 na trećem katu, a zašto me to pitate? Ja točno znam gdje stanujem već više od pedeset godina.
Inspektor pričeka sekundu pa mu objasni da sve to treba zbog procedure i nastavi:
- Jeste oženjeni i kako vam se zove supruga ako jeste?
- Jesam, zove se Mirijam Matasić djevojački Majer, ima 72 godine.
- Gospodine Ivane, gdje ste živjeli do danas?
- Slušajte gospodine inspektore, kao što sam vam već rekao na istoj adresi gdje ste me danas našli. Dolazeći u stan sreo sam gospođu Štefaniju pa izvolite nju pitati je li istina da živim na toj adresi.
- Kako se preziva gospođa?
- Štefanija Hauptman.
Kancelarja gospodina inspektora je bila relativno ugodna prostorija. Dok je on pregledavao po kompjutoru Ivan je automatski izračuna kvadraturu prostorije, ali nije mu se svidjelo što ima premale prozore. Bila bi puno ugodnija sa još u pola većim od ovih. Iz tih misli prenu ga inspektor pozivom na telefon:
- Sonja molim vas provjerite naše ustanove, one posebne razumijete, imaju li na popisu ime Ivan Matasić. Hvala!
Onda se opet obratio gospodinu Ivanu:
- I kažete da ste pozdravili gospođu Štefaniju na prvom katu, a koliko katova ima vaša zgrada?
- Gospodine inspektore, zar vi mislite da nisam pri zdravoj ili da izmišljam. Čovječe božji zar ne vidite da sam izašao samo po novine. To činim već pet-šest godina.
Ivan već pomalo na rubu živaca pruža novine inspektoru. On ih uzima, gleda i ne vjeruje. Novine su stvarno kao iz tiska, neotvarane, u zaglavlju datum od prije dvanaest godina. Otvara prvi list i sve je isto isti datum, okreće predzadnji, jer tamo su uglavnom sportske vijesti. Pogleda i da, sjeti se te rukometne utakmice. Bila je teška i dečki su dali i zadnju kap znoja za tu pobjedu. Složi novine, hvata se za glavu, ništa tu nije kako treba, osjeća nemoć kad se javi Sonja:
- Sve sam provjerila, nigdje u evidenciji nema tog gospodina. Trebate li još nešto?
- Ne hvala, ipak može još dvije kave molim vas naručite.
Inspektor je opet kratko listao po kompjutori, a onda uzeo slušalicu telefona i birao brojeve. Čekali su koju sekundu kada se čulo: „Halo“.
- Dobar dan, ovdje policijski inspektor Mato Kolar.
- Halo, da izvolite Šefanija Hauptman.
- Gospođo Hauptman poznajete li vi gospodina Ivana Matasića.
- Da, da poznam, zapravo ga jesam, da, da poznavala sam ga. Živjeli su on i supruga u stanu gdje je sada gospodin Petar. Jutros sam na stubištu vidjela Ivana, ali ne znam što bih vam kazala. On je, znate prije dvanaest godina u jutro otišel kupiti novine, kak' je to radil svakoga dana, ali nije se više vratil doma. Gospođi Mili je nakon policije, ispitivanja tak bilo slabo pa su je otpeljali u bolnicu. Sirota se sva zmešala. Jedno jutro se poskliznula i pala. Strgala si je kuk. Navek je po doma imala šlape kaj su se sklizale po parketu. Onda je nakon više od tri meseca u bolnici odlučila i prodala stan. Kupila je nekaj manje negdje u Maksimirskoj, a zadnje kaj smo čuli da je ipak prešla u Dom. Jako sam se prepala kada sam Ivana danas vidjela na stubištu. Pogotovo kak je jednako oblečen kao obično kada je išel samo novine kupiti.
Ta je priča potrajala no inspektor je samo slušao, klimao glavom, kolutao očima, ali nije ju prekidao. Konačno joj reče:
- Hvala vam gospođo Hauptman, mogu li vas opet nazvati ako će mi nešto u ovom slučaju još trebati.
- Naravno, samo izvolite.
(još malo dalje)
|
