Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Već neko duže vrijeme se izbjegavamo. Zapravo ja nju stalno jer ona mene ne može. Zadnji sam ju put ugurala ispod stelaže za ručnike. Neće ona mene špijunirati kada se u sitne sate uputim do frižidera. Uostalom što bi to nju trebala biti briga. Tako lijepo ona ima svoj mir, a ja svoj. Ipak jutros isprobavam proljetnu odjeću i čudom se čudim kako se uspjelo puno toga smanjiti od jeseni do sada. Koje su to vradžbine u ormaru pa svakakve psine pripreme. Na netu kažu nemoj mi trolati, ali bome u mojemu se ormaru trola na veliko. Hlače za tri prsta preuske oko trbuha. Ma koji jadan trbuh? Je malo se izbočio ali normalno je da žena u lijepo zrelim godinama ima trbuh, a ne gliboki jarek. Kako god hlače nejdeju skup na trbuhu.
Lako je za hlače, toliko je second hand shopova gdje za par eura kupiš već dobro rastegnute, ali suknja, po domaću šos e to je sasvim druga priča. Ona mora biti taman u struku, a gledam ja nju, gledam struk, gledam rajfešlus koji štrajka. Lijepo ga potegnem, a on se samo tri centimetra pomakne i ni makac dalje. Pokušam gumb ugurati u rupicu , a i on se otima k'o blesav. Kužim ja da mi hoće reći, trbuh draga, trbuh. Ma uvučem ja trbuh maksimalno i opet mu, tom gumbu fali još pet centimetra, a ja za malo u nesvijesti. Ne možeš držati uvučen trbuh i disati. Konačno udahnem, trbuh se vrati u normalno stanje, a gumb mi sarkastično namigne.
Sad sam već ljuta, što ljuta srdita na ormar, te trolove, a bome i malkice, sasvim malkice na sebe. Zašto na sebe, sigurno se pitate? Zato što si kvarim dan bedastoćama kao što je proljetna garderoba, a zima nam još može potrajati, onako iznenada, vijavica, snijeg, minusi, ako ni zbog čega ono da pokaže rascvjetalim voćkama njihovu zabludu. Tko je vidio već u veljači cvasti? Sve je nekako ludasto, bile su lude krave, pa razne gripe, ptičje, svinjske, ljudske, sve nešto poludjelo. Kužim ja to, mislim te promijene, ta zagrijavanja, otapanja, pa snijeg i oluje tamo gdje ih nije nikada bilo, a pustinje. Moj Bog, sve se više šire, eto će uskoro i Slavoniju opustjeti, mislim jesu ju, ali neće biti more kao nekada nego pustinja, prava suha i gola.
Uh ovo gola me baš ražalosti jer i ja ću biti tako ako mi se roba u ormaru ne sredi i vrati u veličinu koja će mi pasati, posvuda.
Sasvim iznenada, ničim izazvana odlučih zatvoriti ormar i srediti policu s ručnicima. Znate da svaka dobra domaćica ima one ručnike koje čuva, one koje koristi, one koje će možda trebati i one za brisanje poda. Godinama se baš tih za brisanje poda najviše skupi. Obrišeš pod jednom pa drugi put i žao ti ga baciti pa ga opereš jer još će koristiti. Eto tako ja, a sigurno još tkogod.
Gledam policu i razmišljam od kuda da krenem, kadli se sjetim vage. Mili bože vaga ispod police. Sirotica, predugo zanemarena. Sigurno ima i prašine na njoj pa hajde da ju makar obrišem. Polako ju izvučem i stvarno prašna. Uzmem ručnik i obrišem ju, a ona me radosno pozdravi sa oo, kao iznenadila se.
Nisam sigurna da me baš tražila, niti pozvala, niti zamolila, ali nekako sam znala razveselit će se ako ju pozdravim. Znate, sigurna sam da znate kako se vagu pozdravlja. Lijepo, polako staneš jednim stopalo, bosa noga, ni u ludilu sa šlapom, onda drugo stopalo, a vaga sva sretna očitava. Baš vidiš da je vesela, ona tebe voli i uvijek je sretna kada ju pozdravljaš. Tako je i meni malo namigivala, a onda sretna ispisala, a joj, a joj počela sam jaukati. Ma nije moguće, sigurno me zafrkava, šali se sa mnom. Siđem pa ću joj šaptom smiluj se, a mogla bih i vikati bilo bi svejedno, pa opet jedno stopalo, drugo stopalo, ona opet namiguje i rezultat isti.
Mislili ste da ću vam reći što je napisala, a ne poruka je jasna DIJETA.
Kad baš moram bit će, ali od ponedjeljka.
27.02.2024.
sjajno, za čekanje do ponedjeljka, a onda ću vidjeti
Sve se češće o tome govori, no sprema li nam se nešto od ovoga što sam pročitala ovih dana. Mišaka dosta pratim, nešto me zanima, nešto ne, ali svakako je bolje od dnevno političkih igara.
ŠTA JE AGENDA KARBONSKI OTISAK - Krešimir Mišak, hrvatski novinar je još 2012. godine pričao o sistemu globalne kontrole i uvođenju KARBONSKE VALUTE
Na Svetskom ekonomskom forumu (WEF) u Davosu, predstavljen novi program za "kontrolu" - KARBONSKI OTISAK!!!
ŠTA JE KARBONSKI OTISAK
Svatko od nas pojedinačno na dnevnoj osnovi emitira 14,2 kg CO2 i drugih plinova sa efektom staklenika, a sada je kroz inicijativu "zelena agenda", omogućeno da se taj utjecaj na životnu sredinu i "kompenzira"... Naime, u okviru inicijative “Smanji svoj štetan utjecaj” izrađen je web-kalkulator karbonskog otiska, putem koga svaki turist, hoteli, a uskoro i domaćinstva, mogu izračunati vlastiti “karbonski otisak” tj. emisiju CO2, te dobiti informaciju sa koliko bi doniranog novca taj “otisak” mogli kompenzirati.
Prema Majku Evansu, predsjedniku Alibaba grupe, nova platforma za „usklađenost sa društvenim propisima“ je već testirana u kineskim gradovima i predočena kao novi val budućnosti.
Kineski tehnološki gigant "ALIBABA" razvija digitalni “osobni uređaj za praćenje karbonskog otiska”, najavio je predsjednik te kompanije na globalističkom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Švicarska.
Govoreći na WEF “Strateški izgledi: odgovorna potrošnja” u Davosu, predsjednik Alibaba grupe J. Michael Evans rekao je da će njegova kompanija uvesti višestruki sistem nadzora unutar Kine kako bi uvela takozvanu zeleniju budućnost.
“Kroz tehnologiju razvijamo mogućnost da potrošači izmjere svoj osobni karbonski otisak… to jest što jedu, što konzumiraju, gdje putuju, kako putuju…” rekao je Evans.
Dakle, svaka aktivnost je pretvorena u virtuelne karbonske kredite (monetu), a zatim će se „influenseri“ na budžetu agresivnom propagandom pobrinuti da svi počnu koristiti ovu aplikaciju, naročito mladi koji žele biti „in“. Oni koji ovo prihvate će sebe nazivati osviještenim ekolozima uvjeravati sebe i druge da se na ovaj način bori protiv klimatskih promjena (dok se Alibaba vozika privatnim mlaznjakom i zagađuje planetu), a svatko tko se bude opirao Alibabinom programu kontrole ljudi bit će proglašen za "zatucanog ravnozemljaša"
Bivši bankar Goldman Sachsa projekt je nazvao “traženjem individualnog ugljičnog otiska”, rekavši: “ostanite s nama, još ga nemamo u funkciji, ali to je nešto na čemu radimo.”
Sistem je navodno testiran na stanovnicima kod Šenžena. U pilot programu, 589 stanovnika zajednice dobilo je ‘osobnu karbon kartu za praćenje potrošnje energije i emitiranje ugljika’, čime je navodno ušteđeno prijavljenih 37,77 tona emisija ugljika.
Koliko troše karbonskih otisaka silni zagađivači po Kini i u svijetu, u vlasništvu GLOBALISTA, milijardera iz Davosa, to Alibaba još nije izračunao?!
A što vi o tome mislite?
Kako sam u zadnje vrijeme dosta vezana za mirovanje nešto više vremena listam po internetu teme koje me zanimaju. Listajući sam prije koji dan otvorila na FB pitanje eutanazije ljudi.
Već je u dosta zemalja uvedena mogućnost eutanazije ljudi pa se o toj temi počinje sve više pisati i na našim prostorima.
Čitajući na stotine komentara ne mogu reći da sam ostala mirna jer sve se više ljudi, u komentarima, javlja potvrdnim mišljenjem, opravdanje za njihovo mišljenje su uglavnom duboka starost, nemogućnost brinuti se za sebe, osobe koje bez tuđe pomoći ne bi mogle živjeti, naglasak na one s posebnim potrebama ( pa i o djeci), zatim su gotovo jednoglasni o termalnoj fazi bolesti i velikim bolovima. Gotovo svi govore o dostojanstvenoj smrti. Što ima dostojanstveno u samoubojstvu? Ako misle da to što će netko drugi stisnuti gumb nije samoubojstvo, onda je ubojstvo, a ubojica je onaj koji je taj gumb stisnuo. Koliko je liječnika koji će bez imalo razmišljanja o tom činu biti mirni?
Dojam mi je bio da tako razmišljaju uglavnom mladi ljudi u dobroj snazi. Rijetki komentar je bio od osoba čiji su ukućani imali vrlo teško umiranje, no njih je zanemariv broj u odnosu na ostale.
Ono što me najviše zaprepastilo je kako nitko nije postavio pitanje, PALIJATIVE, niti HOSPICIJA.
Za tri će dana biti punih sedam godina kada sam u hospiciju ispratila voljenu osobu tamo Iza.
Voljela bih kada bi naš narod bio bolje educiran o tome što sve može pomoći oboljelom u termalnoj fazi. Recimo doziranje opijata koji su protiv bolova treba dozirati anesteziolog. To znam jer se tako radi u hospiciju gdje je umro PJ.
Vjerujem da svi znate kako je karcinom gušterače stvarno gadna bolest, ali unatoč toga PJ nije niti jedan dan imao jakih bolova. Čak što više, dva dana prije smrti sam se obrijao i tuširao, a danima prije toga više nije mogao baš ništa jesti.
Za one koji još nisu čuli u Zagrebu je udruga La Verna – za palijativnu pomoć. U Rijeci je mali hospicij koji nije dovoljan ni za Rijeku, a kamoli za Hrvatsku.
Ovih sam dana onako, uz put, čula da će se graditi hospicij u blizini Svete Nedjelje. Nadam se da hoće.
La Verna – udrugu čine uglavnom vjernici FSR (franjevačkog svjetovnog reda), educirani od liječnika koji vode pitanje palijative u bolnici. O njihovom radu, pomoći možete dobiti na
palijativa.laverna@gmail.com
Da se vratim na komentare. Mnogi su samo upisali da – može li se bez ozbiljnog promišljanja klikati da, da, da….očito može. Rijetki komentar je bilo pitanje, zakona u smislu kako treba napraviti dobar zakon jer moglo bi se dogoditi, kao što se kod nas stalno dešava, da se zloupotrebi. Razmišljala sam tko bi trebao paziti na regularnost odluke.
1. Potkupljivi advokati
2. Potkupljivi liječnici
3. Državne institucije jednako potkupljive
Uz to tko je odgovorna osoba koja bi izvršila eutanaziju. Svi su govorili da liječnik mora biti savjestan. Ne znam kakve to ima veze jer to bi bio posao kao i svaki drugi. U tim slučajevima kada treba nekoga usmrtiti ne može, po mom mišljenju biti posao samo jednog liječnika, ako uopće. Za svaku i najmanju operaciju potrebna je grupa liječnika više profesija i određen broj drugog medicinskog osoblja pa bi bilo normalo to očekivati i u slučaju eutanazije.
Nisam baš prava osoba za komentirati o ovom pitanju jer vjernici imaju svoj stav koji ne želim nikome nametati, ali mi se nikako ne sviđa nametanje stava onih koji šireći veliku mržnju prema vjernicima vjerujući kako su apsolutno u pravu.
EUTANAZIJA treba li je legalizirati? možda jednom pitanja za anketu
- Jeste li za (obrazloži)
- Jeste li protiv (obrazloži)
- Tko treba odlučiti, koga i kada
- Jeste li za osobnu eutanaziju
- Što je po vama dostojanstvena smrt dostojanstvena smrt nstvena smrt dostojanstvena smrt nstvena smrt nstvena smrt
Jeste li kada razmišljali o krevetu. Ne o onom ljubavnom već dijelu namještaja u kojem provedete, kako kažu, malo manje od polovice života. U onim mladim danima bilo mi je dovoljno na tri-četiri sata zaklopiti oči i opet bih bila puna volje i snage za ići bilo kuda. Sada se nešto bitno promijenilo. Vrijeme ušuškavanja u krevetu se produžilo na 7-8 sati, a još mi se ponekad zalomi i iza ručka malo ubiti oko na pola sata.
Ali krevet. Svaki put kada provedem nekoliko dana u bolnici sretna sam i zahvalna onome tko je izumio krevet, a posebno dragom prijatelju iz Čavla koji mi je prije nekoliko godina napravio pravi starinski visoki krevet od punog drveta.
Tko je god bio više dana u bolnici zna kako su madraci u bolničkim krevetima očajni. Možda su u apartmanskom smještaju drukčiji, ali o ovima u normalnim sobama, blago je reći, očaj.
Svi madraci su presvučeni plastikom, jasno mi je zašto, ali plahta ne pomaže ublažiti vrućinu koja nastaje ležeći duže vrijeme. Nakon zahvata moram 24 h ležati bez okretanja i sa što manje micanja. U to vrijeme stvarno satima razmišljam o mom krevetu doma. Po povratku kući i mojem krevetu budem sretna, kako se često kaže - kao prase u kaljuži- i zahvalna na tom komadu namještaja čak možda više nego na svemu ostalom.
Što vi mislite o krevet, baš sam znatiželjna?
Dome slatki dome!
