Jeste li kada razmišljali o krevetu. Ne o onom ljubavnom već dijelu namještaja u kojem provedete, kako kažu, malo manje od polovice života. U onim mladim danima bilo mi je dovoljno na tri-četiri sata zaklopiti oči i opet bih bila puna volje i snage za ići bilo kuda. Sada se nešto bitno promijenilo. Vrijeme ušuškavanja u krevetu se produžilo na 7-8 sati, a još mi se ponekad zalomi i iza ručka malo ubiti oko na pola sata. Ali krevet. Svaki put kada provedem nekoliko dana u bolnici sretna sam i zahvalna onome tko je izumio krevet, a posebno dragom prijatelju iz Čavla koji mi je prije nekoliko godina napravio pravi starinski visoki krevet od punog drveta. Tko je god bio više dana u bolnici zna kako su madraci u bolničkim krevetima očajni. Možda su u apartmanskom smještaju drukčiji, ali o ovima u normalnim sobama, blago je reći, očaj. Svi madraci su presvučeni plastikom, jasno mi je zašto, ali plahta ne pomaže ublažiti vrućinu koja nastaje ležeći duže vrijeme. Nakon zahvata moram 24 h ležati bez okretanja i sa što manje micanja. U to vrijeme stvarno satima razmišljam o mom krevetu doma. Po povratku kući i mojem krevetu budem sretna, kako se često kaže - kao prase u kaljuži- i zahvalna na tom komadu namještaja čak možda više nego na svemu ostalom. Što vi mislite o krevet, baš sam znatiželjna? Dome slatki dome! |