Voljela je šetati po grobljima, gdje god da je došla obavezno je potražila groblje. Stari epitafi, imena, nadimci, sve ju je uvijek privlačilo više nego samo mjesto. Groblje za nju nikada nije bilo simbol smrti, dapače, bio je to simbol upornosti što duže ostati u svijetu živih. Zanimljivo je kako su sva groblja uz more na uzvisinama ponad mjesta kao da se mrtvima željelo dati najljepši vidik iako im nije bio potreban, jer njihove su duše mogle biti gdje god su poželjele. Ljetno predvečerje, groblje ponad sela, u kamen uklesani grobovi, previše grobova na premalom prostoru. Pomislila je hoda li možda po nekom ovako između redova jer sigurno ima zaboravljenih grobova. Iz tih misli otrgnuo ju glas koji onako potiho pita može li joj pomoći. Bože, sva se stresla iako zna da mrtvi ne govore, ali nikoga nije vidjela. Okrenula se i opet nikoga nije vidjela. Tek kada je on ponovo pitao treba li joj pomoć vidjela ga je u kutu sjediti na rubu jednog groba zaklonjenog spomenikom. Polako je prilazila zahvaliti se. Ne nije trebala pomoć. Nikoga posebno ne traži, nikoga ne pozna. Ona je tu na ljetovanju pa kako voli groblja i najbolju povijest iz njih može očitati, tako malo šeće. Osmjehnuo se. Pa nije neka lungo mare rekao je veselo. Podigao se pružio ruku i jednostavno rekao ja sam Toni, a ja Angela prihvatila je. Ovo je netko vaš pitala ga je samo da nešto kaže. Ne, nije nitko moj ovdje, ja sam gost dole u bungalovu, a izgleda imamo iste sklonosti. Pokazao je rukom neka sjedne. Prihvatila je. Spomenik je bio star. Nekoliko naraštaja pomorskih kapetana snivalo je svoj večni san ispod natpisa. Eto opet povijest. Započeli su priču slagati, kao što mislite, govorio je vi i ona njemu iako su po godinama bili tu negdje, što mislite kako je koji od ovih završio svoj život pitao je jednostavno. Zgodna tema, ona je davala dio svoje priče, on dodavao dio svoje i uskoro su se smijali oboje. No valjalo se i vratiti u mjesto. On je predložio da krenu zajedno. Mogu na kavu i taj vi pretvoriti u ti. Naravno da nije imala ništa protiv. Kada su se spustili kroz kamene ulice i skaline izlizane od mnogih nogu ponudio je svoj bungalov za kavu, bliže je moru a i zna dobru kavu kuhati. I tada nije imala ništa protiv, jedno poznanstvo tih dana mora može prihvatiti. U naselju bungalova bilo je živo. Ljudi su se pozdravljali, odlazili na kupanje, nitko nije obraćao posebnu pažnju na njih dvoje. Sve je bilo sasvim ležerno i normalno. Uključio je klimu, stavio grijati mlijeko, jer ona ne pije kavu pa će ipak popiti nessicu oboje. Razgovor je bio toliko opušten da se već dugo nije osjećala tako dobro kao dok su pijuckali nes i pričali. Govorio je o sebi. Živi u metropoli, oženjen je, nemaju djecu, njegova žena ima karijeru pa ne želi upropastiti sve zbog djece. Na odmor odlaze posebno svak od njih na drugo mjesto. On je profesor na pravnom fakultetu. Ona je vrlo malo govorila o sebi. Samo to da je rastavljena nedavno i da je došla malo mira unijeti u život. Nije inzistirao, samo ju je gledao nekako nježno. Kao da je uronio u njene oči, blago se smješkao. Predložio joj da se odu okupati, no ona nema kostim. Ima i za to lijeka, govorio je. Ima mjesta gdje joj ništa nije potrebno. Pa dobro mogla bi prihvatiti. Ponio je ručnike i za kratko su bili iza gromada kamena na sasvim maloj plažici. Spustio je ručnike i skinuo bermude. Ispod njih nije ništa nosio. Dobro izgleda mislila je i polako skidala odjeću ne baš sasvim sigurna želili ili ne. Ipak malo znatiželje, malo prave želje dalo joj je poticaj i skinula je sve. Znala je da ju gleda iako je pazio da to gledanje ne bude napadno. More ju je dočekalo slano i prekrasno. Tog je trenutka zaboravila da je sasvim gola jer obučena je bila morem. Dodiri njegovi su bili slučajni ali njenom tijelu su stvarali naboje od tisuća volti. Konačno kada joj je bilo dosta polako se ispružila u pličak podbočivši rukama glavu. Savršeno mislila je, savršeno. Ispružio se pokraj nje pitajući smije li ju poljubiti. Nasmijala se slatko. Znala je ako ona njega poljubi sve prestaje biti druženje. A uostalom zašto ne. Ona je bila slobodna, a on ima izbor. Prihvatila je. Poljubac je bio dug, slan, sladak, pun strasti, želja, toliko želja da su oboje drhtali. Okrenuo se na leđa podigavši ju na sebe, ljubio obraze, oči, nos, upijao njene usne paleči joj svaki milimetar usnica. Osjećala je kako njegove želje rastu između njenih nogu jednako kako su njene bujale utrobom tražeći sjedinjenje. More ih je nježno oplahivalo dok su plovili laganim ritmom dviju lađa, dok su uranjali u dubine tamnije od morskih dubina, dozivali uronjeni vrhunce ispod oblaka. Igra i strast, želja i sjedinjenje, ispunili su vrijeme u jednom usponu, u jednom zajedničkom drhtaju kao da njih dvoje i nisu dvoje već jedan trenutak što praskom obasja more. Ostali si tako mirovati zagrljeni, zagledani u oči boje badema u oči boje zelenih jezera. Bilo je to jako lijepo groblje, a priču o tome kako su živjeli kapetani, koji snivaju tamo, podno spomenika generacijama, morali su nastavljati idućih dana. O da, bilo je to jako lijepo groblje.
|
