život je kako kada

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

08.02.2013., petak

Među plahtama

Volim te male igrice, te dodire koji navještavaju vatreni ples. Znam tvoje želje i spremna te čekam u haljetku sasvim običnom. Sve što želiš taj frotir koji već po malo boju gubi skriva. U moj dom ulaziš kao glumac na pozornicu i predstava počinje s vrata. Ljubiš me strasno i grubo kao posjednik prisvajaš me cijelu. Poslušno pratim tvoj pogled jer uigran smo dvojac. Dva glumca koji ponekad zaigraju neispisan komad. Polako otkrivaš rame skidajući ogrtač do pola nadlaktice. Dočekuje te svileni haljetak, crni. Voliš tijelo u crnom, a ja sjaj kojim tvoje oko zasja kada se u njemu zrcali crna svila. Otkrivaš drugo rame i lagano spuštaš ogrtač. Iz njega izranjaju obline kojima ne daš ništa skinuti. Okrećeš me oko osi rukama ispitujući podatnost svile i tijela. Razvezuješ vrpce haljetka, oslobađaš si pogled na grudi u čipkastom grudnjaku crnom i bjelini kože preko bokova i trbuha sve do haltera svilenih, crnih. I dalje šutimo polako svaki milimetar prelaziš rukama kao kada kipar svoj rad oblikuje. Uživaš ostavljajući poljupce na goloj koži. Naježim se, naravno. Svi su tvoji dodiri točno usmjereni i putuju preko leđa negdje u mozak koji ugodu tijelu vraća. U visokim potpeticama, cipela crvenih visinom postajemo isti. Ljubim ti vrat, lice, grickam usnu iako bih ju zagrizla do krvi dok tvoje ruke klize po bedrima u čarapama, svilenim, crnim. Ritual sličan, a opet svaki put različit završit će uzimanjem i davanjem, završit će uzdahom zadovoljstva i opuštenim osmjehom među plahtama šuštavim, bijelim.

08.02.2013.

- 10:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #