Prokleto ljeto
nedjelja , 31.01.2010.
Vraćao se tog vrelog dana na svom crnom biciklu prašnjavim putem s posla. Preko brežuljka, na kom se žutjela spržena trava, ugledao je bijeli dim koji je kuljao iz stroja parnoga vlaka, a zatim se ukazala kratka kompozicija od nekoliko drvenih vagona. Neki su se ljudi tim vlakom vraćali s posla iz grada, a on je eto, imao sreću da je našao dobar posao u susjednom selu, pa se na ovoj ljetnoj žezi nije morao truckati do grada. Nekoliko kržljavih mladića spuštalo se prašnjavim uskim putićem, koji je vodio prema rijeci. On je sišao s bicikla i skrio se u debelu hladovinu velikoga drveta u blizini željezničke postaje, pa iz džepa izvadio duhan i smotao jednu cigaretu. Imao je tako običaj sačekati ljude s vlaka, pa se ponuditi nekomu staviti tešku torbu na biciklu i dovesti je strmom ulicom u selo, koje se nalazilo na vrhu velikoga brda iznad rijeke.
A onda je ugledao nju.
Duga plava kosa bila je uredno smotana u pletenicu, pa svrnuta u 'punđu'. Tanka ljetna haljinica svijala se oko njenog tananog tijela kada bi ju kao zastavu zavijorio blagi ljetni povjetarac. U ruci je nosila smotak papira u kom se vjerojatno nalazilo nekoliko njenih odjevnih predmeta. Ni sam ne zna zašto je to pomislio. Koračala je u društvu njegove prijateljice i susjede, pa je prebacio nogu preko štange na biciklu i požurio da ih stigne:
„Zdravo, Marija. Je li vruće? Da ti povezem stvari?“ – ponudio se susjedi, vidjevši u njenim rukama veliku kožnatu torbu.
„Ama, Zdravko, Bog te poslao. Tko bi ovo izvukao na vrh sela. Vruće, brate danas. Smočili smo se u vlaku. Oni stari ne daju prozor otvoriti, a znoj smrdi na sve strane.“ – čavrljala je Marija kao i obično, a on je osjetio da mu je ruka zadrhtala dok je uzimao torbu, a pogledom prešao preko anđeoskoga lica djevojke koja je išla s Marijom.
„Auh, bogati, što je ovako teško u njoj?“ – našalio se Zdravko.
„Ma, pusti. Tetka nametala svega za Irenu, kao da mi nemamo što jesti. Uh, oprosti, da te upoznam, ovo je moja rođaka. Irena ovo je moj dobar prijatelj i susjed, Zdravko.“ – govorila je Marija.
Njena meka mala ruka kliznula je u njegovu, a on ju prinese usnama i poljubi:
„Moje poštovanje, mlada damo.“ - s profinjenim manirama obrati joj se Zdravko.
Bio je sretna kada je ugledao da je požurila oboriti pogled, a obrazi su joj ionako već bili rumeni od silne vrućine.
„Pa, gdje si do sada krila ovu ljepoticu?“ – okuražio se Zdravko, pa navrtao temu na lijepu djevojku.
„E, moj Zdravko, ona ti je buknula kao vatra preko zime, pa se iz djetešca pretvorila u labudicu. Jesi li vidio kako mi je krasna rođaka. A ima samo šesnaest godina.“
Marija je bila drug, pa na njegovo navaljivanje da ih ostavi same, štimala u večernjim druženjima mladih ili na odlasku na kupanje na njihovoj širokoj i velikoj rijeci, radila prigode da ostanu sami.
Ljubav je gorjela kao i ono sunce što je pržilo pijesak, pa su svi poskakivali i u dva-tri skoka pretrčavali od trave do rijeke.
Zavolio je Zdravko njenu nevinu mladost i njenu ljepotu; noću nije mogao spavati, nego pušio i šetao do Marijine kuće, pa ih iz prikrajka slušao kako se šale u sobi i kako joj Irena prepričava njihove trenutke.
Samo je jedno znao: bila je tu ljubav njegovog života i morao ju je oženiti.
Ljeto je letjelo nezaustavljivo i svaki protekli lijepi dan značio je približavanje njenoga odlaska.
Na rastanku mu je dala ružu i rekla kroz suze da svaku večer poljubi njene latice i zamišlja da ljubi njene usne.
Prvi ljetni pljusak, nakon dugog i suhog ljeta, donio je i naglo osvježenje i nagovijestio dolazak jeseni. Kraći dani i jutarnja rosa mirisali su na jesen.
Njeno mjesto bilo je daleko i nije mogao sebi priuštiti da često putuje i viđa svoju veliku ljubav.
Negdje, sljedećeg proljeća, dok se borio sa kišom i okretao kotače uz strmu ulicu prema selu na vrh brijega, s vlaka ga je sustigao Marinko i rekao:
„Prijatelju, kako ti i ona mala?“
„Ah, šuti, nikako. Skupo otići k njoj, a srce mi se kida svakog trenutka bez nje. Živim za sljedeće ljeto.“
„Zdravko, de siđi malo s bicikla. Moram ti nešto reći. Ona mala ti se udala. To mi je rekla strina. Sad evo putujem o'tamo. Dao ju stari za nekog starca. Kaže strina, ne spava nikako. Stari se polakomio za parama, i dao je. A ona je, meni se čini još dijete.“
Zdravku je nestalo tla pod nogama. Zateturao je i bicikl je pao.
Sljedećega ljeta gledali su ga ljudi s ulice, kako leži na travi ispred kuće, u hladovini staroga drveta, a na stolu drži čašu i u njoj uvelu ružu. S vremena na vrijeme otpije gutljaj vode, pa kaže:
„Jest lijepa ova voda. Dušu hrani.“
komentiraj (23) * ispiši * #
Život je čokolada (8)
subota , 23.01.2010.Da će sve biti i proći, i da ničija nije do zore gorjela, dokaz je ova moja mala ispovijest.
Rat se kurvinski ušutio, svi su bili umorni od političkih igara i jedva čekali da Europa lupi šakom od stol.
Mir je došao i na papiru, pa sam znala da svoje čedo mogu mirno vozati u kolicima ulicama našeg Mjesta, a da ne strahujem da će prvo negdje zveknuti granata sa strašnim praskom, pa tek onda zasvirati opća opasnost.
Slaven je pobjegao iz svog doma i došao u kuću moje mame.
Smjestili smo se na prvom katu, a moj tata, uvijek tihi promatrač svega oko sebe, svojim vrijednim rukama, malo - po malo, uredio je i upristojio taj dio kuće za život.
Dok sam, nakon pet provedenih godina u skladu i toleranciji obiteljske kuće, sjedila u hladovini velikoga oraha u začelju kuće, Slaven je stigao na biciklu s posla, naslonio ga na zid, pa privukao stolicu od pletenog pruća i sjeo do mene:
"Sandra, danas su neki iz banke bili u firmi i nudili nam brošure o otvaranju tekućih računa sa ponudama za kredit. Ja bih da kupimo onaj prostor na mansardi iznad Vatrogasnoga društva, pa napravimo stan. Tako bi djeci bilo bliže ići u školu, a i strogi je centar grada. Lijepo je ovdje kod tvojih, ali ipak smo malo izvan grada."
U trenutku dok sam nijemo promatrala njegove usne kako se pomiču i pitala se 'zar ću zbilja s čovjekom koga ne volim započeti još jednu etapu svoga života', na stol kao bomba pade lopta i razbi moju šalicu sa kavom.
"Vedrane, rekla sam da se ne igrate blizu kuće. Tako ste mogli razbiti i bakin prozor." - opomenula sam jednog od naših blizanaca.
Kad sam osjetila naduti stomak, nije mi bio tako dobar znak da sam opet trudna, kao što su mi to kazale nabrekle grudi. Grudi iz kojih će poteći hrana za moje još jedno čedo, govorile su da ispod moga kuca još jedno srce. Ali, tada nisam znala da su dva, sve dok mi liječnica nije rekla da nosim blizance.
Vedran i Luka.
Ovaj put nisam birala imena koja će štiti njihovu budućnost, nego sam opuštano poželjela lijepa i jednostavna imena.
***
Već nakon godinu dana radova na mansardi Vatrogasnoga doma, radnici su iz kamiona iznosili novi namještaj i unosili ga u naš novi dom.
Koliko sam voljela svoju djecu, toliko nisam voljela njihovog oca, ali mi to nije bilo važno.
Znala sam da sve ne može biti baš kako bih ja htjela.
Živjela sam ja i s čovjekom koga sam voljela i s kojim sam krila istinu da je on taj koji ne može imati djecu, ali mi se nije uzvratilo ljubavlju.
Da sam dobila još jednog ljubomornog muža, to jesam.
Ali, bih svaku scenu zaboravila i preboljela milujući pogledom svoju kraljevnu Niku i svoja dva nestašna dragulja; Vedrana i Luku.
The End
Dio VII
Dio VI
Dio V
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Život je čokolada (7)
petak , 22.01.2010.Naravno, da smo se moja prijateljica i ja dale na brzu trku priprema papira i takozvanog 'mirenja' (koje smo naravno preskočili).
Sjedila sam u hladnom i mračnom hodniku Gradskoga suda, na širokoj staroj drvenoj klupi. Strop je bio zaobljen i jako visok, pa sam misli okupirala razmišljanjem kojem graditeljskom dobu bi mogao pripadati taj stil gradnje. Imala sam dojam da i klupa pripada tom vremenu zbog svoje raskošne širine, na kojoj bi se moglo i spavati, a meni su noge jedva dosezale patos, mada nisam bila niska rastom.
Tanja je bila predsjednica općinskog suda u našem Mjestu. Nekada smo išle skupa u školu, i kao rijetke od naše generacije, održale to prijateljstvo, iako smo se intelektualno vrlo razišle. No, Tanja je bila dobra duša i vrlo strpljiva. Nikada nije patila od kompleksa više vrijednosti. Ostala je jednostavna, a prije svega zaljubljena u svoga muža, svoju djecu i svoj brak.
O Tanji bih mogla napisati roman, pa sam čekajući ju u velikom hodniku suda, pročeprkala po našim uspomenama i sjetila se dana kada je sva uplakana pretrčala ulicu u našem kvartu iz bakine kuće i zajecala u mom zagrljaju:
„Sandra, možeš misliti. Nisam nikomu htjela reći, ali saznala sam tatinu adresu i nazvala ga, dok je baka bila u crkvi. Kad sam mu rekla da sam njegova kćerka, ispočetka je šutio, a onda mi rekao da on ima novi život, djecu i suprugu; da oni ne znaju za mene i da ga nikada ne nazovem. A ja sam sve ove godine krivila mamu i mislila da je ona kriva što nas je tata napustio i nisam vjerovala da je pijanica. On je obična propalica. Sandra, kako mi je to mogao reći! Ja sam njegovo dijete!“
Grlila sam ju i tješila, znajući koliko je patila odrastajući kod bake i gledajući moju sretnu kompletnu obitelj. Tek sada, kada gledam iz ovoga kuta, svjesna sam koliko je to prijateljstvo čvrsto kao stijena i kvalitetno. Dok smo bile mlade nismo zapravo ni ulazile u dubinu tog odnosa i njegovu kvalitetu.
„Sandra!“ – začuh kako me tiho doziva iza odškrinutih vrata njenog ureda i poziva kažiprstom.
„Je li došao?“ – upita me, dok smo sjedale na dvosjed u kutu velikog ureda, iz ne znam kojeg doba hladnog, bogatog društva.
„Kako je ovo preživjelo u ova ratna vremena!“ – komentirala sam, prelazeći rukom preko očuvanog štofa na tom starom namještaju.
„Pusti to, Sandra! Je li došao Zoran?“ – upita me svojim tihim glasom.
„Nije još. Valjda će svaki trenutak. Znaš, nekako mi se čini da si još tiša u ovoj zastrašujućoj ustanovi. I kako tebe uopće itko ozbiljno shvaća u sudnici.“ – našalila sam se zbog njene blagosti.
„Znaš, Sandra, nije dobro ako ne dođe. Dijete se rodilo s njim u braku i automatski će biti uknjiženo kao vaše, zajedničko. Morat ćeš poslije dokazivati i povlačiti se po sudu, ako to njemu bude cilj.“ – ozbiljnoga lica Tanja je podastirala zakonske činjenice.
Kada mi je pokazala rukom na veliki sat iznad njenog stola, shvatila sam da je to kraj njenog radnog vremena i da se Zoran neće pojaviti.
Jurila sam prema stanu kao pomahnitala, jer se nisam mogla osloboditi slike da je zaprijetio mojoj mami, koja je čuvala moje čedo; i da drži moje dijete u svojim kandžama, da bi me ucijenio sa novim planom.
Utrčala sam u stan kao ubačena bomba, a mama je doslovce iskočila iz fotelje, u kojoj je kunjala, a pored nje je, u kolijevci, kao anđeo spavala moja Nika.
„Oh, mama, nije došao. Mislila sam da je ovdje i da će vas povrijediti.“
U taj tren je ušao Slaven, tiho na prstima, pun ljubavi i pogleda mekog kao pamuk, došetao do kolijevke.
„Moja princeza.“ – šaputao je, a onda pošao staviti vodu za kavu na štednjak u kuhinju, puštajući mamu i mene da završimo razgovor. Meni se sviđala ta njegova osobina što nije puno pričao, a mojoj mami se on nikada nije svidio. Uvijek bi kolutala očima kada on ode i govorila:
„Hm, kao vuk. Nećeš nikada znati što misli. Ta, tamo su odakle je on noževima prali prozore. To su okorjeli...uh, da ne lajem.“
Ušao je Slaven sa tacom na kojoj su bile šalice sa crnom kavom i postavio na niski stolić ispred nas.
„I? Je li sve gotovo?“ _ upitao je šapatom.
„Nije došao.“ – rekla sam.
„I, što to znači?“ – hladno je upitao.
„O, zaboga, Slavene. Već sam ti objasnila. Znači da je to naše dijete. Nadam se da ga je nešto spriječilo i da mi samo izvlači živce na žice.“ – planula sam, a njih oboje su pokazivali rukom prema dolje, što je značilo da ću probuditi dijete sa svojom histerijom. Na haljini mi se ukaza bijela fleka i to je značilo da trebam podojiti svoje čedo, a ona je kao mala kraljica uzdignutih obrvica spavala i meškoljila se u svojim snovima.
„Gledajte, ona se smješka!“ – uzviknula sam, na što je ona ljuto zaplakala.
Iskoristila sam trenutak i samo njene rumene usnice prislonila na svoje dojke, puna hrane, za moju kraljevnu.
„O, Bože, umrla bih za nju.“ – prošaptala sam, dok su mi se suze slijevale niz lice. Majka mi je samo dodala čašu sa limunadom, znajući za paničnu žeđ pri dojenju, i kažiprstom obrisala moju suzu.
„Slušaj, Slavene. Uopće nije bitno. Što god bude. Ovo je moje dijete. Ti ju nisi planirao ni želio. Sa njim nikada ne bih više mogla biti do kraja života, jer me dugo varao. Neću da se nerviram.“ – pokušavala sam biti optimistična.
Kratko kucanje na vratima, i dok smo svi troje okrenuli glavu prema vratima, bahato, vojnički, ušao je Zoran.
Scena koju je vidio bila je, sigurno, nešto što je najmanje želio i očekivao vidjeti.
Zbilja idilična scena.
„Oho, sretna familija.“ – progrmio je svojim dubokim glasom. A cijela prostorija zasmrdjela je po alkoholu.
„E, ovako, dragi moji. Svi ste tu. I to malo kopile. Imate rok petnaest dana da napustite ovaj stan. To kopile je dokaz tvog izvanbračnog ponašanja, pa će ga svaki sud dodijeliti meni. Uostalom, rekli su da ne mogu imati dva stana. I daj te papirine da potpišem pa da mi se gubite iz života. Možeš uzeti samo ono što ti je mamica kupila.“ – govorio je povišenim tonom, dok smo ga gledali u strahu, samo da ne podivlja i povrijedi nekoga od nas.
„I reci toj svojoj da požuri. Ženim se sa Snježanom, pa mi rješenje treba hitno.“ – a onda je izmarširao iz stana.
Nekoliko trenutaka smo šutjeli, a onda mi mama reče:
„Bit će sve u redu. Kuća je velika. Ima mjesta za sve. Samo ti čuvaj mlijeko.“ – i ustade iz fotelje, a ja primijetih kako je na tren izgubila ravnotežu i zanijela se koračajući. Znala sam da plače, i da ne želi da to vidim.
„Slavene, molim te, ne razvodi se. Neka te tamo. Malu možeš uvijek vidjeti.“ – rekla sam Slavenu, dok sam dijete podigla na rame da podrigne nakon što se slasno najela.
„Sandra, ne mogu više tamo. Željan sam se naspavati. Ta žena je poludjela. Dane i noći ona nabraja, proklinje. Žao mi je djece što to slušaju.“ – provalilo je u Slavenu ono o čemu nikada ne razgovaramo.
Dio VI
Dio V
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I
komentiraj (10) * ispiši * #
Život je čokolada (6)
srijeda , 20.01.2010.Iako rat još nije bio završio, u Mjestu je bilo vrlo tiho i kao da nikada više nećemo čuti fijukanje granata.
Važno mi je bilo da je svanulo, pa sam prešla ugaženom stazicom preko travnjaka u smjeru Doma zdravlja. Mama se nudila da bude uz mene, jer nitko nije mogao ustvrditi točan datum. Moje neredovite menstruacije zbunile su i mene samu, pa mi je trebalo malo više vremena da shvatim da su grudi čvrste i nabrekle, da bih nabavila test za trudnoću i raščistila sa dilemom da je ta neredovitost ciklusa ipak malo oduljila.
Zora je svitala i bilo je svježe. Vrata na Hitnoj pomoći bila su zaključana, i na moje kucanje kroz pokretni prozorčić ukazala se čupava glava zgodne sestre plavuše:
„Što želite?“ – upitala me kao da radi na trafici.
„Ja bih rodila!“ – rekla sam.
Naravno, tek tada su svi poskočili i shvatili da ništa ne prodaju, nego pružaju prvu pomoć.
Dok su me pripremali za porod, tri puta je nestajalo struje i tri puta su palili svijeće.
„Ma, zaboga miloga, zašto ih gasite! Neka gore. Taman ću roditi u mraku!“ – dreknula sam, već ljuta na dijete koje, kao da se premišljalo da li da uopće izađe na ovaj ludi svijet.
U trenutku kad je primalja podigla moje dijete u zrak i rekla mi:
„Djevojčica!“, moja mama je sva usplahirena utrčala u ordinaciju, prišla mi i zagrlila me:
„Drago dijete, zar sama!“, milovala je moje znojno lice i ljubila me.
U tom trenutku sjetila sam se kako me milovala kada sam buncala u temperaturi, nakon cjelodnevnog igranja u snijegu sa mokrim čarapicama i rukavicama. Dok mi je milovala lice, opet sam bila mala Sandra, i nadala se da moje čedo nikada neće imati temperaturu.
„Neka malo odleži ovdje, pa ju možete odvesti doma, s obzirom da stanujete prijeko. Bolnica je puna ranjenih i bolje će joj biti doma. Za sada izgleda sve u redu. Porod je bio lagan i brz.“ – čula sam primalju kako razgovara sa mojom mamom.
„Mama, dat ću joj ime Nika. Pobijedila je kao boginja sve što je bilo protiv nje.“ – rekoh mami, dok mi je okupanog plavookog anđela spustila u naručje, nakon kupanja u mirisnoj kupki.
Držala sam ju na prsima, i vrhom nosa dirala njeno mekano čelo. Mrštila se crnim obrvicama, ali nije odustajala od potezanja bijele tekućine iz mojih prsa. Glavom mi proletješe slike stare zgrade i Ruskinje koja je imala svoj 'laboratorij' za sretnu budućnost; Zoran i njegove smrdljive noge one noći kada me želio uzeti protiv moje volje, dok je njegova ljubavnica spavala na malom kauču. A vani je ljeto mirisalo i mjesec je kolovoz kucao na vrata. A ja sam postala odgovorna za jedno čedo, koje se poput boginje izborilo za svoje mjesto na ovom svijetu. Bila sam spremna umrijeti istoga časa za nju.
Slaven je dojurio čim je saznao, ali isto tako i njegova žena. Dok je sjedio na rubu sofe i držao našu malu boginju u naručju, na kucanje na vratima moja majka je bez pitanja otvorila vrata, da bih ja uspjela samo vidjeti ruku koja je grubo odgurnula moju majku u stranu i krupna mlada žena, vukući za rukicu dijete ubauljala je u stan, sa pljuskom psovki iz usta, u kojima sam odmah zapazila pokvarene prednje zube.
„Kurvo, to ti je kopile. A ti! Diži se i pođi kući!“, vrištala je, dok je zbunjeni Slaven spuštao dijete u krevetić. Dohvatio je pomahnitalu ženu za lakat i izgurao ju na stubište. Meni je blagim migom dao znak da se smirim i nestao iza vrata.
Čula sam i moju majku, kako joj ispred vrata govori:“Pst...ššš...pusti ju, ženo luda, izgubit će mlijeko. Pusti ju neka bude majka, a vi svi idite s božjom pomoći svomu domu i ne vraćajte se. I ti, Slavene. Mi te ne trebamo.“
Uvijek smirena, i ovaj put zadržala sam dah i sjela na mjesto gdje je Slaven držao dijete u rukama.
Priznajem bilo me sram mame. Vani je zrak mirisao pred kišu i kroz otvorene prozore upuhivao svojim prstima njišući bijele zavjese. Od majke sam naučila da su prozori ogledalo kućanice, pa su stakla uvijek morala ljeskati kao površina bistrog potočića, a zavjese milovati oči svojom snježnom bjelinom. No, u ovim danima, kada me držala kao malo vode na dlanu, ona je to uradila umjesto mene. I zbilja, cijela kuća mirisala je na ljubav i čistoću, kao i čedo koje je došlo na ovaj okrutni svijet.
„Jao, mama, ali ja njega uopće ne volim. Tako smo različiti i on je tako seljak u duši. I mogu ti reći da ga se na tren uplašim. Ima nekako divlji pogled, pogled čovjeka koji ne razgovara, nego nameće svoje mišljenje.“ – govorila sam, dok sam jednom rukom masirala drugu, što me smirivalo. Majka je sjela pored mene i u ruci gnječila kuhinjsku krpu.
„Znam, dijete moje, uvalila si se. Bog da mi pomogne da nisam u pravu, ali mislim da će ti biti visoka cijena majčinstva.“
„Ali, mama, zar nije sve u životu dvosjekli mač. Ne postoji savršenstvo, pa ni u ljubavi ni u braku.“ – pokušavala sam sama sebi olakšati spoznaju da svaki dan doživim po neku neugodnost. Uplašila me pomisao da bi moja djevojčica mogla doživljavati slične gluposti odlazeći u školu i vraćajući se iz nje. (Vrtić sam preskočila.)
Moja prijateljica koja je radila pri Općini, rekla mi je, kada je došla sa skromnim (ratnim) darom i domaćom tortom, da bih mogla imati problema oko očinstva. Rekla mi je, naglašavajući da me ne želi plašiti, da bi moglo biti problema oko podataka koji se unose u rodni list, ako se Zoran i ja ne razvedemo prije nego obavim tu građansku dužnost. Prije rata, to su u bolnici radili automatski, prikupljali bi podatke i proslijedili ih u matični ured. No, kako sam ja moju djevojčicu rodila tako kako sam rodila, zamolili su me da sama odem do ureda i predam podatke.
Odmah sam nazvala Zorana i pitala ga da li bi bio problem da obavimo tu formalnost, na što je on hladno rekao:
„Nema problema, ti sve sredi i javi.“
Dio V
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I
komentiraj (10) * ispiši * #
Život je čokolada (5)
nedjelja , 17.01.2010.
„Imaš li šta za pojesti?“ – upitao me sa zapovjednim tonom.
„Nemam.“ – odgovorila sam hladno. A u sebi pomislila:“Taman ću vas, eto, i gozbiti.“
„Ovo je Snježana.“ – pokazao mi je rukom prema mladoj djevojci. „Ona je sestra u našoj jedinici.“ –dodao je.
Kad je šofer ušao u stan, ja sam pružajući mu čašu vode, uhvatila pogled između Zorana i te mlade djevojke, i odmah mi je sve bilo jasno.
„Mi ćemo spavati ovdje. Ona će spavati ovdje pored vatre, jer ne može spavati u hladnom. Ti i ja ćemo u spavaću, a ti Mladene možeš tamo u gostinjsku.“ – raspoređivao nas je kao harambaša, a da nitko nije micao s mjesta. Osjećala sam nelagodu tih dvoje nepoznatih ljudi.
„Ne mogu ni ja u studenom spavati. Ja ovdje spavam.“ – rekla sam pokazujući na mali kauč koji sam donijela od roditelja i improvizirala, uz malu peć, prostoriju u kojoj sam živjela i spavala.
Vani je snijeg škripao pod nogama, a studen prodirala kroz armirane najlone.
„Ona je imala tešku nesreću i ne smije na hladnoću. I sad smo imali udes. Auto nam se sav slupao. Gume su nam katastrofa.“ – dodao je i izuvao čizme, pa krenuo u sobu. U tom trenu postala sam svjesna bliskosti sa čovjekom koji je u naš dom očigledno doveo svoju ljubavnicu i s kojim me u tom trenutku zbližio smrad njegovih nogu. Da još imam nekakvo pravo nad njim, preplavio me osjećaj kada je rekao da ćemo on i ja spavati u spavaćoj sobi, i da joj imam pravo reći da joj ja neću stavljati posteljinu, nego da se prigrne dekom, koja se smotana nalazila u kutu kauča.
Trenutak kada me upitala može li poći u kupaonu i kada je otvorila torbu, a ja unutra ugledala njegove i njene stvari skupa, raspalio je bijes u meni, kao vjetar koji se sukne hladan i zao u prostoriju u kojoj se čuva svaka trunčica toplote. Nakon silnih uvjeravanja da ja neću leći pored njega, a on je to opravdavao da mora razgovarati sa mnom, spoznala sam da je tom čovjeku ego toliko povrijeđen, da bi bio u stanju oprostiti i prijevaru i dijete u mom trbuhu začeto od drugoga čovjeka.
Sklupčala sam se u kutu našeg bračnog kreveta, i otpuhnula bijesno kroz nos:
„Ti si uvijek bio kreten. Ona ne može spavati u hladnom, a ja trudnica mogu. Ma, bravo!“
Njegove jake ruke obujmile su moje nabrekle grudi trudnice i bilo mi je jasno da me taj čovjek želi imati: i u tom trenutku u krevetu, i uopće u svom životu.
Galama koju sam digla, vrištanje i šaketanje slabašnim rukama po njegovom licu, nisu bili dovoljni da se mladoj 'sestrici' iz njegovog saniteta ne smuči i ne ostavi ga za sva vremena.
„Trudna sam, čovječe! Pusti me! Što ti, zapravo, želiš?! Zašto si došao?!“ – siktala sam i bila sigurna da cijelo susjedstvo čuje svaku riječ i već se pitala, kako ću sutra pogledati tim ljudima u oči kad ih sretnem u stubištu.
Sutradan se njegov vozač vratio sa nekakvom krntijom od terenca i svi su se, kao tri propalice, pokupili, nakon 'redaljke' u mojoj kupaoni i otišli. Nisam ga pitala kamo idu, niti me zanimalo. Odahnula sam kada sam zaključala vrata iza njih.
„Mi ćemo se još čuti. Neka te u stanu, ja sam dobio drugi.“ – velikodušno i posjednički mi se obratio. Ne znam zašto, ali mi je već tada smrdjelo na prijetnju i komplikacije.
Zar je moglo biti gore: trudna s oženjenim čovjekom nakon toliko godina; spremna postati majkom po svaku cijenu jer sam osjećala da je to posljednji vlak; ugled moje majke koja je sestru i mene tako strogo odgajala i uvijek kroz Mjesto išla uzdignute glave; čovjek čiji sam prsten još uvijek imala na ruci radio mi je probleme i prešutno davao do znanja da bi mi sve oprostio; trbuh koji je rastao i bolnica koja je sličila prije na ambulantu za pružanje prve pomoći.
Proljeće je bilo vruće i mirisalo, a ja sam, jednoga dana, sjedeći s majkom u dvorištu naše obiteljske kuće, prelazeći rukom preko ogromnoga trbuha, rekla:
„Mama, što misliš ako se rodi u srpnju da se zove Julija?“
„A ako bude sin?“ – uzvratila mi je majka, čupkajući suhe latice sa buketa ruža u velikoj kristalnoj vazi.
„Neće biti sin. Osjećam da ću roditi sebi prijateljicu, kao što si ti rodila Ines i mene, za sebe. Zar nismo uvijek bile dobar trio. Iako, znaš što, ja neću biti tako stroga kao ti nama.“ – dodala sam u šali, milujući njenu ruku spuštanu jednu preko druge na stolu.
„I nadam se da ona tebi neće uraditi ono što si ti meni.“ – dodala je, a mene je kao paranje nožem zaboljela tuga u njenom glasu.
„Mama, ali ja ću biti majka. Ništa više nije važno.“ – pokušavala sam ublažiti situaciju u koju sam nas uvalila.
Slavenova žena radila je strašne scene, pa mi ni danas nije jasno kako to dijete nije odustalo od svoga postanka, nakon toliko stresa i straha koji sam pretrpjela. Vukla je svojih dvoje dječice, dozivala me ispod balkona pogrdnim imenima, bacala kamenčiće po mojim prozorima.
Slaven se još uvijek nije mogao zbrojiti sam sa sobom, pa je tako koristio svaki trenutak obići me i vidjeti trebam li što, a isto tako želio je biti uz svoju djecu.
Kao da mi je netko zabio kandže u leđa, probudila me oštra bol. Pridržavajući se rukom o naslon kreveta, dohvatila sam torbicu sa sitnicama i sama krenula do hitne pomoći.
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I
komentiraj (15) * ispiši * #
Život je čokolada (4)
utorak , 12.01.2010.
Nakon toga čula sam samo 'tu – tu'.
Spustio mi je slušalicu.
„A sad mama.“ – pomislila sam sa zebnjom.
Ne znam da li zato što sam ovo već obavila, ali mi se činilo mnogo strašnije saopćiti majci, nego suprugu.
S njim sam, na kraju krajeva, znala da odavno ne štima i da smo imali tajne i prije nego sam ja počinila tu nemoralnu glupost. Nisam baš bila ushićena spoznajom da je moje tijelo oplođeno od čovjeka, prema komu ne osjećam ama baš ništa, pa ne znam ni o čemu smo to mi imali pričati, kada bi on kao slučajno naišao da mi donese cigarete ili čokoladu.
„Mama, molim te sjedi, imam ti nešto reći.“ – rekla sam, kad sam jednoga dana s posla prošetala do mame, jer je prethodnoga dana potpisano primirje.
Pogled moje majke bio je pogled od kog bih se ja sledila ako sam kriva i nikad joj nisam mogla slagati. Odgajala me strogo, i mene i sestru, i uvijek isticala da je kod žene najvažnije poštenje.
„Reci.“ – hladno je rekla, privukavši stolicu preko puta mene.
„Mama, ja sam prevarila Zorana.“ – ispalila sam, pa kud puklo da puklo.
„Ali, to nije sve? A?“ – čitala me kao otvorenu knjigu.
„I trudna sam.“
Ta rečenica je trebala biti rečenica koja će usrećiti sve nas, ali u ovaj tren moja majka je i dalje osjećala da ja ipak mogu samo reći sve goru od gore rečenicu.
„S kim?“ – pogleda zakovanog u moje oči, nastavila je ispitivati.
„Neki Vladin prijatelj.“ – protisnula sam kroz zube. Pa da skratim muke objema, nastavila sam:
„Mama, on je oženjen. Ima dvoje djece. Ja ga ne volim. On je sirova seljačina, ali se eto, dogodilo.“
„Gdje ćeš abortirati u ova luda vremena?“ – izgovorila je majka rečenicu, nakon kratke šutnje, dok sam ja rukom gladila uštirkani stolnjak na velikom stolu.
„Neću.“ – kratko i odlučno uzvratila sam.
„Ali, dijete, jesi li ti svjesna kakva su vremena. Pa, rat je. Ne možemo ni do susjednog grada. I samo dragi Bog zna kada je ovome kraj. Gdje ćeš roditi? Kako ćeš s djetetom?“ – redala je mama sliku za slikom, kao najcrnje prognoze.
„Ne znam, mama. Ne mogu sad misliti o tome.“
„Jesi li se čula sa Zoranom? Kako njemu misliš reći?“ – nastavila je majka sa raščišćavanjem situacije i dvojbi.
„Jesam. Samo mi je spustio slušalicu. Mama, sigurna sam da on ima drugu. Pa, prisjeti se samo vremena od kada je on otišao u Grad. Znaš da sam išla tamo i nije se pojavio. Ali, vjeruj mi, uopće nisam ljubomorna. Ma, baš me briga. Mama, četrdeseta mi kuca na vrata i ja ovo dijete neću ubiti. Rodit ću. A svakoga čuda tri dana dosta. Nego, ti to nekako reci tati, da se pripremi dok mi stomak nije 'iskočio'...“ – osjećala sam već da popušta napetost i da se mama raznježila na priču o djetetu.
„Lako ću ja za tatu. Nego, sve je to u nedoba. Bolnica nema ni za ranjenike. Kako će to sve ići. A jesi li ti sigurna?“ - još jednom je mama htjela biti sigurna u sve ono što ju je zaskočilo.
„Jesam. Kupila mi Lidija test i pokazalo je.“ – a ja sam dohvatila torbu s ruba stolice i iz nje izvukla test, koji je za mene bio fotografija moga djeteta.
Bila sam uplašena. I sama. Svakomu komu bih rekla, ostao bi zakovanih očiju u mene, a ja sam onda trebala tješiti i sebe i onu drugu stranu.
Slaven nije riječ rekao. Čovjek je najmanje želio biti otac u danima kada su oko njega ginuli njegovi borci, kada je slušao podbadanja svoje supruge koja je pripadala drugoj strani, kada nije znao ni kako nahraniti svojih dvoje pilića doma.
„Ne tražim od tebe ništa. Ovo je blagoslov. Ja želim biti majka. Pa, i rat će završiti. Imam posao. Imam stan. Ne treba mi nitko. Ako hoćeš, ne mora nitko ni znati.“ – govorila sam Slavenu, a da ni sama nisam znala želim li dijete bez imena oca.
„Vidjet ćemo.“ – samo je tiho procijedio kroz zube, jer mi zbilja nismo stigli ni osjećaje između nas formulirati, a već nas je zaskočilo roditeljstvo.
Slaven je otišao, jer se morao vratiti na liniju, a struje je opet nestalo. Privukla sam malu stolicu improviziranoj ratnoj peći i ubacila još jednu cjepanicu. U stanu jedina svjetlost bila je od plamičaka vatre. Navikla već na samoću i nestanke struje, nisam se uplašila kad sam začula kucanje.
„Eto!“ – uzviknuh, misleći da je Slaven nešto zaboravio.
Kad sam otvorila vrata, pred njima je s ručnom baterijom stajao Zoran i neka djevojka.
Samo je prošao pored mene i njoj dobacio:
„Uđi!“, na što je ona uputila upitni pogled prema meni. A on je u dva koraka prešao preko sobe i kroz prozor, na kome su bili postavljeni najloni, jer više nitko nije imao ništa stakleno na svojim domovima, doviknuo:
„Hajde gore!“, pozvavši svoga šofera.
Bila sam iznenađena kada sam vidjela značku na njegovoj uniformi, jer sam cijelo vrijeme mislila da je ostao u Gradu.
Dio III
Dio II
Dio I
komentiraj (11) * ispiši * #
Život je čokolada (3)
ponedjeljak , 11.01.2010.Jedne noći, Lidija je došla k meni, jer se plašila spavati sama u stanu, kada su se svi momci iz našeg grada digli na rubove našeg malog Mjesta. Dok smo uz svijeću čavrljale i naizmjenično povlačile dim iz jedne cigarete, a drugu ostavile za jutro uz kavu, netko je kucao na vrata. Bile smo uplašene kao dva miša.
„Tko je?“ – drznula sam se i stala uz vrata, spremna da ih netko nogom sruši na mene.
Bila je to moja sestra Ines, sa suprugom i njihovim prijateljem Dinom.
„Ma, prebit ću te. Kako ste nas samo uplašili. Lidija se sto posto upiškila.“ – šalila sam se, dok su oni svih troje izvadili po paketić cigareta, nakon čega smo im sve oprostili.
„Daj, stavi vodu za kavu, dok još vatra gori.“ – dobaci moj zet, dok sam ja okretala ključ u bravi. „I ne treba ti to sada. Sad ste u rukama hrvatske vojske.“ – šalio se moj zet.
Vlado je bio divan čovjek i moja sestra nije pojma imala koja je ona sretnica. Tom čovjeku je i pogled bio pun poštovanja, svaka riječ umjerena i probrana. Imali su dva krasna sina, koji su već postali srednjoškolci, ali u zao čas, pa ih je zet već odavno prebacio kod svojih na sigurno, daleko od 'osvajačkih apetita'.
I tako su navraćali češće, a ja sam zamijetila posebnu pažnju prema meni Vladinog prijatelja Slavena.
Čovjek je bio, onako sirovi brđanin, poštene duše i gledao je svijet 'crno – bijelo'. Nismo imali bogznašto za pričati, jer su nam interesi bili potpuno različiti, ali sam jedne noći završila u njegovom naručju, kad smo malo više potegli iz boce, natopljeni tugom svojih nesretnih brakova.
Do zadnjeg trena se nadao da će njegova žena, ne mireći se sa nastalom situacijom dići sidra i otići k svojima, na drugu stranu, no, ona je ostala i redovito ujedala i vrijeđala, što ga je često dovodilo u neugodnu situaciju pred prijateljima, a svi su joj tolerirali.
I opet smo jedne noći zgrijali dušu sa ljutom rakijom koju bi on donio, a meni je bilo dovoljno da pomirišem čep i bila bih pijana kao deva. I opet smo završili u zagrljaju, pa i malo više.
Savjest me pekla kada je zabijelio novi dan.
Danju to izgleda sve drugačije.
Stajala sam u kupaoni i dirala svoje grudi, misleći o sebi kako sam obična prljava kurva, o kakvima sam čitala iz drugoga svjetskoga rata. Počela sam tako analizirati sebe kao ženu, a onda mi je pred oči iskočila moja majka.
„Uh, što bi ona rekla da zna da sam prevarila svoga muža.“
U taj tren zazvonio je telefon i nakon moga javljanja, začula sam Zoranov glas. Rekao mi je da mi ne može reći gdje je, ali da bi uskoro mogao doći.
Sjedila sam u uskom hodniku pored ormara i gledala u svoj trbuh.
„Reći sada ili ne?“ – projurila je misao kao munja kroz moju glavu.
„Zorane, imam ti nešto reći.“
„Da?“ – izustio je nakon kratke šutnje.
„Ja sam tebe prevarila.“
„Da. I?“ – čula sam kratku rečenicu s nevjericom.
„I trudna sam.“ – preturila sam te rečenice kroz usta, teške kao kuglice olova iz puške koju sam upamtila gledajući krimić– seriju. Riječi su izašle kao da sam ispljuvala iz usta nešto vrlo gadno.
Dio II
Dio I
komentiraj (8) * ispiši * #
Život je čokolada (2)
petak , 08.01.2010.
U to vrijeme slušala sam o djevojkama iz naše generacije kako ih muževi zlostavljaju, opijaju se, ne daju im da se uposle, ne daju im novac nego kad im treba nešto za kupiti vade novčanice iz džepa i prebrojavaju do sitniša točno koliko im treba.
Ja sam radila i bila sretna. Uzela sam svoj život kao nešto dobro. Voljela sam uređivati naš stan, voljela sam kuhati ono što Zoran voli i pokušavala u naš dom bez djece unijeti toplinu i ugodnu atmosferu, tako da s radošću dolazi doma.
I tako je prošlo deset godina, do onog trenutka kada smo izlazili u našoj „stodvadesetosmici“ s parkinga ispred zgrade u kojoj je živjela doktorica Ruskinja i koja je samouvjereno tvrdila da ćemo nakon njenog tretmana imati djecu.
Već u ponedjeljak, kada smo pošli na spavanje, Zoran se motao oko mene u kuhinji i štipkao me za guzu.
„Zorane, ne igraj se, znaš da ne smijemo ništa raditi.“
Poslušno kao tužni psić otišao je sam u krevet i dok sam se ja istuširala, on je već spavao.
No, u utorak, dok mi se u san uvukla debela Ruskinja i prema mojim raširenim nogama pružala neke alatke kakve sam viđala u tatinoj garaži, trgnula sam se i osjetila kako mi Zoran rukama širi noge i mazi me u međunožju.
„Budalo, što radiš? Pa ujutro idemo, ne smijemo ništa raditi!“ – uzviknula sam i poskočila u postelji.
„Ja ne mogu izdržati. Dođi mi. Tako te želim.“ – dahtao je moj muž pohotno i nadvio svoje snažno tijelo nad mene.
Kao što sam se u svemu priklanjala njegovim željama, idući linijom manjeg otpora, pristala sam na vođenje ljubavi, a on me nikada više nije upitao kad ćemo poći k Ruskinji.
Toliko o debeloj doktorici, koja mi, istini za volju, i nije ulijevala neku nadu niti povjerenje.
Na sve strane pričalo se o ratu. Mnogi od nas nisu vjerovali u to, no Zoran mi je često zabrinut dolazio iz vojarne i govorio:
„Nije dobro.“
Nije me htio plašiti, ali kada mi je rekao da ga prebacuju 'u prekomandu', ja sam rekla da ja ne idem nikuda. Na poslu su nam rekli da imamo radnu obvezu i svi koji odu ostat će bez posla, u slučaju početka rata.
Tako smo se nas dvoje razdvojili.
On je u Gradu imao stan na korištenje, a ja sam mogla ostati u našem, jer ni oni u vojsci nisu znali točno kad će krenuti s tenkovima.
Govorila sam mu da bi se on trebao maknuti i da on tamo ne pripada, no režim koji je kolao njegovim venama još od Vojne gimnazije, pa poslije i akademije, nalagao mu je da radi svoj posao.
U Gradu je bio godinu dana, a ja sam u našem malom Mjestu uredno odlazila na posao i živjela sama. Telefonski pozivi postali su hladni, mi smo se pretvorili u dva stranca koja nemaju o čemu pričati, dok je njegova majka navijala da taj brak ne uspije i njen sin konačno nađe ženu koja će mu roditi djecu.
„Ma, ne znam što se prikačio za nju kao da je jedina.“ – komentirala je u frizerskom salonu i navijala da i ostanemo razdvojeni, ne pomišljajući da su svi oko nje tako fini da neće da povrijede njenu majčinsku slijepu ljubav i bace joj istinu u lice.
Postala sam malo sumnjiva na njegove vječite isprike za vikende, pa sam se spremila i zaputila u Grad. Uzela sam sobu u hotelu i pošla do njegove vojarne. Na licima njegovih kolega zamijetila sam zatečenost i kao da im je bilo na vrh jezika da mi kažu:
„Pa, on je otišao kući.“ Nego su mi ljubazno rekli da će „komandanta pronaći i obavestiti“, a ja mogu poći do hotela i odmoriti.
Nije se pojavio te noći, niti sljedećeg jutra, a ja sam se morala vratiti doma, jer se nisam htjela igrati sa svojim uposlenjem.
Nazvao je on mene nakon sedam dana, a ja ću te dane prevrnuti kao film natrag, nakon godinu dana i pohvatati 'konce' u propuštenoj priči.
Prijekor, osudu, neodobravanje, osjećala sam u pogledima susjeda kada se nije pojavio ni nakon prve granate. Struje je nestalo, telefoni su iskopčani, pa smo ih poslije dobili 'natrag', vode je nestajalo, pa je kasno noću dolazila, a ja sam se preplašena skutrila u svom stanu, strahujući da ne platim grijehe kao 'oficiruša'.
Dio I
komentiraj (10) * ispiši * #
Život je čokolada
četvrtak , 07.01.2010.
Niti u ovom trenutku ne mogu se sjetiti, da li mi je za nju rekla Lidija ili Marina. Svi u mojoj firmi su, čim bi čuli za nekoga čudotvorca, pojurili k meni da mi kažu novost i adresu.
Prvo što mi je rekla bilo je: „Znaš, ona je Ruskinja. A oni su ti u tajnosti, da svijet ne zna, otkrili mnogo toga. Vrijedi probati.“
Zgrada u kojoj je živjela, bila je oronula i imala prozore iza kojih sam imala dojam da nema niti života niti zraka. A tako sam nekako imala predodžbu i o dalekoj Rusiji.
Bilo mi je neugodno dok smo ulazili u haustor koji je vonjao p vlazi iz podruma. Zvono pored vrata je bilo u crnoj okrugloj plastici, sa crvenim gumbom u sredini. Zakričalo je kao ptičurina toliko jako, da sam se brecnula i pomislila da će sada svi stanari izaći i opomenuti da im je narušen mir.
Zoranovo lice je bilo bezvoljno i mračno. Protivio se takvim posjetima i pregledima već od prvoga dana.
Sa namještenim hladnim osmijehom, gospođa nam je osobno otvorila vrata i nakon mog kratkog predstavljanja, sklonila svoje ogromno tijelo iz vrata i rukom pokazala da možemo ući. Sumnjičavo sam promatrala njene diplome i nekakve certifikate na rodnom jeziku, dok je ona pažljivo čitala svako slovo priloženih nalaza.
„Tu se može mnogo toga uraditi.“ – krenula je 'ravno u sridu', što je odmah izazvalo moju sumnju.
To nam još nitko od naših liječnika nije rekao. Svi su se uvijek trudili da budu što pažljiviji u odabiru riječi, kako nam saopćiti za slabe izglede u dobre rezultate.
„Danas je petak. Vi ćete ponovno doći u srijedu. Do tada nema odnosa. Trebaju mi spermići stari pet dana. Onda ću vam reći, nakon uzimanja uzoraka, što i kako dalje.“ – krenula je sa uputama.
Zoran je šutio dok smo koračali prema našem automobilu na parkingu u hladovini ogromnog starog hrasta pored zgrade. Tih godina nije bilo mnogo automobila, pa se uvijek bilo lako parkirati. Otprilike: za neboder od dvadesetak katova, bilo je dovoljno dvadesetak parkirnih mjesta. U to vrijeme ljudi nisu morali gaziti po zelenim površinama da bi negdje ugurali svoga limenog ljubimca.
Kao i uvijek kada smo se vraćali sa takvih posjeta liječnicima ili kakvim travarima, Zoran bi šutio i pričao o svemu samo ne o našem problemu.
Od onoga dana kad sam se, sumnjičava zašto ne ostajem u drugom stanju, vratila od svoga liječnika i rekla da sam zdrava kao drijen i da mogu imati djecu, te da bi bilo poželjno da i on uradi pretrage, nakon vrlo loših nalaza, on me, nakon par dana šutnje zamolio:
„Molim te, Sandra, da moji nikada ne saznaju za to da ne mogu imati djecu. To bi staroga sahranilo, jer ima samo još mene za produženje svoje loze. Drago je poginuo, iza njega ostale Mila i Nela. Neka ne saznaju dok su živi.“
A to je značilo; godinama slušati novi i novi trač od moje svekrve, kako njen jadni Zoran živi sa 'jalovačom', i kako sam loša supruga,i kako su me sigurno uništili abortusi i mnogo drugih gadarija o meni.
To, što sam Zoranu došla nevina kao novorođenče, i što sam mu posvetila svaki svoj dah života; i to što njen sin nije imao niti 2% živih spermatozoida, bila je tajna koju je moj suprug želio čuvati, bez obzira što me nalazio doma natečenih očiju od plakanja ili kako sjedim na balkonu i pušim u rana jutra, iako sam morala ustati rano na posao.
Sada znam - bio je dobar, ali vrlo sebičan.
komentiraj (13) * ispiši * #
