Život je čokolada (4)

utorak , 12.01.2010.

Nakon toga čula sam samo 'tu – tu'.
Spustio mi je slušalicu.
„A sad mama.“ – pomislila sam sa zebnjom.
Ne znam da li zato što sam ovo već obavila, ali mi se činilo mnogo strašnije saopćiti majci, nego suprugu.
S njim sam, na kraju krajeva, znala da odavno ne štima i da smo imali tajne i prije nego sam ja počinila tu nemoralnu glupost. Nisam baš bila ushićena spoznajom da je moje tijelo oplođeno od čovjeka, prema komu ne osjećam ama baš ništa, pa ne znam ni o čemu smo to mi imali pričati, kada bi on kao slučajno naišao da mi donese cigarete ili čokoladu.
„Mama, molim te sjedi, imam ti nešto reći.“ – rekla sam, kad sam jednoga dana s posla prošetala do mame, jer je prethodnoga dana potpisano primirje.
Pogled moje majke bio je pogled od kog bih se ja sledila ako sam kriva i nikad joj nisam mogla slagati. Odgajala me strogo, i mene i sestru, i uvijek isticala da je kod žene najvažnije poštenje.
„Reci.“ – hladno je rekla, privukavši stolicu preko puta mene.
„Mama, ja sam prevarila Zorana.“ – ispalila sam, pa kud puklo da puklo.
„Ali, to nije sve? A?“ – čitala me kao otvorenu knjigu.
„I trudna sam.“
Ta rečenica je trebala biti rečenica koja će usrećiti sve nas, ali u ovaj tren moja majka je i dalje osjećala da ja ipak mogu samo reći sve goru od gore rečenicu.
„S kim?“ – pogleda zakovanog u moje oči, nastavila je ispitivati.
„Neki Vladin prijatelj.“ – protisnula sam kroz zube. Pa da skratim muke objema, nastavila sam:
„Mama, on je oženjen. Ima dvoje djece. Ja ga ne volim. On je sirova seljačina, ali se eto, dogodilo.“
„Gdje ćeš abortirati u ova luda vremena?“ – izgovorila je majka rečenicu, nakon kratke šutnje, dok sam ja rukom gladila uštirkani stolnjak na velikom stolu.
„Neću.“ – kratko i odlučno uzvratila sam.
„Ali, dijete, jesi li ti svjesna kakva su vremena. Pa, rat je. Ne možemo ni do susjednog grada. I samo dragi Bog zna kada je ovome kraj. Gdje ćeš roditi? Kako ćeš s djetetom?“ – redala je mama sliku za slikom, kao najcrnje prognoze.
„Ne znam, mama. Ne mogu sad misliti o tome.“
„Jesi li se čula sa Zoranom? Kako njemu misliš reći?“ – nastavila je majka sa raščišćavanjem situacije i dvojbi.
„Jesam. Samo mi je spustio slušalicu. Mama, sigurna sam da on ima drugu. Pa, prisjeti se samo vremena od kada je on otišao u Grad. Znaš da sam išla tamo i nije se pojavio. Ali, vjeruj mi, uopće nisam ljubomorna. Ma, baš me briga. Mama, četrdeseta mi kuca na vrata i ja ovo dijete neću ubiti. Rodit ću. A svakoga čuda tri dana dosta. Nego, ti to nekako reci tati, da se pripremi dok mi stomak nije 'iskočio'...“ – osjećala sam već da popušta napetost i da se mama raznježila na priču o djetetu.
„Lako ću ja za tatu. Nego, sve je to u nedoba. Bolnica nema ni za ranjenike. Kako će to sve ići. A jesi li ti sigurna?“ - još jednom je mama htjela biti sigurna u sve ono što ju je zaskočilo.
„Jesam. Kupila mi Lidija test i pokazalo je.“ – a ja sam dohvatila torbu s ruba stolice i iz nje izvukla test, koji je za mene bio fotografija moga djeteta.
Bila sam uplašena. I sama. Svakomu komu bih rekla, ostao bi zakovanih očiju u mene, a ja sam onda trebala tješiti i sebe i onu drugu stranu.
Slaven nije riječ rekao. Čovjek je najmanje želio biti otac u danima kada su oko njega ginuli njegovi borci, kada je slušao podbadanja svoje supruge koja je pripadala drugoj strani, kada nije znao ni kako nahraniti svojih dvoje pilića doma.
„Ne tražim od tebe ništa. Ovo je blagoslov. Ja želim biti majka. Pa, i rat će završiti. Imam posao. Imam stan. Ne treba mi nitko. Ako hoćeš, ne mora nitko ni znati.“ – govorila sam Slavenu, a da ni sama nisam znala želim li dijete bez imena oca.
„Vidjet ćemo.“ – samo je tiho procijedio kroz zube, jer mi zbilja nismo stigli ni osjećaje između nas formulirati, a već nas je zaskočilo roditeljstvo.
Slaven je otišao, jer se morao vratiti na liniju, a struje je opet nestalo. Privukla sam malu stolicu improviziranoj ratnoj peći i ubacila još jednu cjepanicu. U stanu jedina svjetlost bila je od plamičaka vatre. Navikla već na samoću i nestanke struje, nisam se uplašila kad sam začula kucanje.
„Eto!“ – uzviknuh, misleći da je Slaven nešto zaboravio.
Kad sam otvorila vrata, pred njima je s ručnom baterijom stajao Zoran i neka djevojka.
Samo je prošao pored mene i njoj dobacio:
„Uđi!“, na što je ona uputila upitni pogled prema meni. A on je u dva koraka prešao preko sobe i kroz prozor, na kome su bili postavljeni najloni, jer više nitko nije imao ništa stakleno na svojim domovima, doviknuo:
„Hajde gore!“, pozvavši svoga šofera.
Bila sam iznenađena kada sam vidjela značku na njegovoj uniformi, jer sam cijelo vrijeme mislila da je ostao u Gradu.

Dio III
Dio II
Dio I