Snijeg (za moju strinu)

subota , 27.02.2010.

Čuo sam snijeg kako pada.
I škripanje pod muškim čizmama debelih rebrastih đonova, koji su dobri da se ne posklizne.
Kolica nisu mogla ići, jer se snijeg bio dobro uhvatio za tlo.
Nosili su ju.
I ja sam htio. Prišao sam jednom od njih i dodirnuo mu rame. Iznenađeno me pogledao, ali se šutke maknuo i ustupio mi svoje mjesto.
Osjetio sam istovremeno slabost i njenu težinu.


Ali, neka, mogu to moje staračke ruke. Ta, posljednji put ju dodirujem.
Znači, došlo je vrijeme. Kao da sam postao svjestan tek tada.
A nisam ni tada.
Ta, tko može biti svjestan agonije posljednjeg dodira, pogleda, suze.
Nitko. Jer se svatko nada: neće valjda sada.
Bila je moja kraljica. Pedeset i dvije godine.
Vozio sam ju u najskupljem autu, kada su u gradu još mnogi maštali i o 'fići'.
Kupovao sam joj bunde i vodio na ljetovanja na sve naše otoke i uz cijelu obalu.
Tražili smo lijek, a istovremeno pokušavali uživati.
Pleli smo godine, križali ih i nestajali u njima.

Leži mirna i ne treba joj niti ogledalo da popravi frizuru. Odlazi i pušta pahulje da joj budu posljednja haljina.

Netko je zakašljao. I zaparao tišinu u kojoj je šuškao snijeg.
Crvene ruže postadoše bijele umotane u roj pahuljica.

Tišina.
Kud god da krenem, sudaram se s njom: u hodniku, u krevetu, pred ogledalom u kupaoni.
I očekujem njenu ruku da se dohvati za moju.

A sutra mi je osamdeseti rođendan.

Sestre (istinita priča)

ponedjeljak , 22.02.2010.

Onoga dana kada je u ruke dobila taj dragocjeni papir, na kom je pisalo da je završila srednju medicinsku školu, značilo je preokret u njenom životu.
Nije znala da li je bio sretniji dan kada je uspješno maturirala ili kada su joj iz nizozemske dobrotvorne ustanove javili da je primljena na posao.
Po svršetku rata, mnoge europske zemlje došle su čistiti nered i učiti nas kako se radi.
Tako su se smjestili u jednu zgradu (u kojoj su prije rata bila smještena djeca bez roditelja), koja je nakon svršetka rata bilo samo još jedna zapuštana prazna zgrada.
Vrhunski kvalitetnim krevetima, ormarima, kupaonama, kompjutorima i svim sredstvima koja su potrebna za normalan život i razvoj jednog djeteta, opremili su zgradu i smjestili djecu koja su izgubila roditelje.
No, vremenom dom se punio i onom nesretnom djecom koja su imala oba roditelja, ali uvjeti za život s njima nisu zadovoljavali, što zbog roditeljskih alkoholičarskih i inih ovisnosti, a nešto zbog loših uvjeta.

Sanja je bila mlada i puna entuzijazma, da toj djeci pruži ljubav i lijepu riječ.

A njena sudbina bila je slična sudbini te djece, jer se njen otac nakon rastave s njenom majkom ponovno oženio i nastavio piti. Majka je spakirala kufer i nestala u Europi, da nitko nije znao gdje je ona.
Sanja je našla je lijep mali stan u privatnoj kući u centru grada i tiho živjela život, još uvijek uplašene mlade djevojke, no i te kako spremne za borbu. Zarađeni novac pažljivo je raspoređivala i obavezno jednu malu svoticu ostavljala u čizmu koja je bila u kutiji na ormaru.

Jednoga dana, došavši na posao primijetila je da im je stigla još jedna djevojčica. Imala je oko dvije godine.
Skinula je jaknu, okačila ju na vješalicu i stavila u službeni ormar, pa odmah krenula niz uski hodnik do uplakane djevojčice. Podigla ju je u naručje, pomilovala po kosi i nježno obrisala suze sa njenih ispucanih obraščića. Djevojčica je bila zapuštana i trebala je liječničku pomoć. No, Sanja je bila očarana s tim djetetom. Zanimljivo je bilo kako ju je dijete sa objema rukicama obgrlilo i naslonilo glavu na njeno rame.


U Sanjinom zagrljaju odmah je prestala plakati.
Strpljivo, uz priču o maloj princezi, dijete je uspjelo pojesti tanjur tople juhe i malo pire – krumpira, a nakon toga je zaspalo.
Sanja je žurno krenula do ureda, da u knjigama pronađe podatke roditelja koji su mogli ostaviti ovaku divnu djevojčicu.
Tlo joj se pod nogama zaljuljalo kad je u koloni 'ime oca' pročitala ime svoga oca.
A razlog oduzimanja djeteta je bilo stalno opijanje oca i majke i nebrige o djetetu.
Od toga dana maleno dijete je trčalo niz hodnik kada bi Sanja stizala na posao i ostajalo stisnuto u njenom zagrljaju, a onda je Sanja dobila dozvolu da ju vodi za vikend kod sebe.

(Nakon što se udala, Sanja jerodila svojoj sestrici prijateljicu za igranje.)

Jutro

nedjelja , 14.02.2010.

Lilo je kao iz kabla. I onda je primijetila još jednu veliku kap na stropu. Kapnula je ravno na djetetovo jastuče. Skočila je do izbe i uzela još jedan škaf, pa ga stavila na krevetić, a jastuk sklonila.
Kuća je bila studena, ali je malenoj navukla vunene rukavice, pa se dalo podnositi.
A on?
Tko zna gdje je on!
Sve joj je dodijalo. Sinoć si je od bijesa, kada ju je pijan silom obljubio u krevetu, svojim prstima iščupala s glave debeo pramen kose. Nije čak ni bol osjetila.
Netko je kucao na niski prozor na kom je napuklo staklo pa je vidjela kako se skliznula kap vode.
Nije se uplašila. Na sve je bila ravnodušna. I na njegove grube i jake udarce, na razbijanje po kući.
Otvorila je vrata, a u ruci joj ostade kvaka, koja je već odavno spadala i bila rasklimana.
Ugledala je susjeda Jozu:
„Daro, ubili su ti Martina. Bio je u trećem selu. Svađao se sa svojim pijanicama, i netko od njih mu je presudio. Našli su ga u kanalu.“
Dalje nije ništa čula. Uzela je malenu za ruku, pošla na ulicu, rekla joj da sjedne pod strehu jedne kuće i ...nestala.
Kad je svanulo Boris je krenuo odvezati kravu u staji, a onda mu se učinilo da je ugledao nešto između drvenih tabli ograde na svom imanju.
Kiša je taman prestala padati, a sunce je radosno granulo, razgrćući svojim zrakama guste crne oblake, koji su se razbijali i dizali visoko. Po rubovima okolnih brda dizala se gusta magla vlage i sve je bilo mnogo veselije, nakon duge kišne noći.
Kad je Boris ugledao da uz njegov plot spava mala Martina, skočio je do nje i objema rukama ju podigao pa unio u kuću.
„Maro, Maro...dođi...malena je opet sama. Vidi...sva je mokra. Kao da je spavala pod golim nebom.“
On i njegova Mara često su bili svjedokom burnih noći vike, krikova, plača ovog malenog nedužnog djeteta i njene majke.
Njih su dvoje već grabili u petu deceniju, a njihova lica su bila dobro izbrazdana od teškog rada u polju. Ako je godina bila milostiva pa dala urod i oni bi lakše preživjeli zimu.
Kad se već do mraka Dara nije pojavila po dijete, Boris je pošao do njihove kuće i zatekao vrata otvorena, a u kući nikoga nije bilo.
Poslije je u trgovini saznao strašnu istinu, pa su on i Mara odlučili da se brinu o djetetu. U mjesnom uredu su to jedva dočekali i samo obavijestili socijalnu službu o tragediji i da je dijete zbrinuto. Bilo je to vrijeme kada je bilo bitno da se nad djetetom netko smiluje, jer su domovi ionako bili pretrpani.
Malena Martina je bila sretna. I kada je stasala za odlazak na daljnje školovanje u grad, još je osjećala jezu na sjećanje, kada je nemoćno gledala za majkom koja je nestala u gustom mokrom mraku.
Tetu Maru je počela zvati majkom, jer kada bi noću plakala i dozivala majku, njena topla ruka milovala je njeno čelo i tiho šaputala, a ona bi se prestala plašiti i ponovno mirno usnula.
Znala je ona da je tati teško odvajati dinar za njenu školu, pa je dala sve od sebe da bude najbolja u odjelu, a do kraja školovanja i najbolja u svojoj generaciji. On je ponosno uzdignute glave odlazio iz škole, kada bi navratio da uplati ono što bi trebalo dati u školu i nikada nije dozvolio da ona bude obilježena, pa da drugi daju za nju.
Kada je s Davorom trebala prvi put poći na selo da ga upozna sa svojim dobročiniteljima, osjetila je blagu nelagodu na bijedu koju će zateći ulaskom u njihov skromni dom, ali on ju je uzeo za ruku , pa kao da je čitao njene misli rekao:
„Ne boj se, sve će biti u redu.“
Njen dobri tata skočio je odmah i donio bocu stare rakije, da nazdrave i da ih on blagoslovi za budući život.
A onda ju je pozvao u drugu sobu i rekao:
„Dijete moje, trebala bi poći do majke. Nemoj se više ljutiti. Godinama poručuje da dođeš da te vidi.“
„Nemoj me, molim te siliti. Ne želim da je vidim. Ona je nitko. Vi ste moji roditelji.“ – rekla mu je, pa ga obujmila rukama i naslonila glavu na njegova prsa. I uvijek se dobro osjećala kada bi ju potapšao po leđima i poljubio u kosu.
Nakon godinu i pol, Davor ju je doveo taksijem iz rodilišta. U naručju je nosio njihovog sina prvorođenca, a doma ih je dočekala majka Mara i tata Boris. Kuća je mirisala na skuhanu kavu i pečeni kolač posut vanila šećerom.
Dok je te noći, nakon dječjeg plača ustala i prvi puta ga podojila svojim mlijekom, gladila je crni pramen na njegovom čelu i pomislila da bi umrla da mu se što dogodi.
A onda je pomislila na svoju majku.
Da li ona umire od bola za njom. Ta nije ju vidjela osamnaest godina.
„Davore, Davore...probudi se.“
„Što je, draga, što se dogodilo.“ – skočio je uplašeno iz kreveta.“ Koliko je sati?“
„Sad će pet. Hajde, odjeni se i vozi me mojoj majci da vidi našega sina.“ – šaputala je sva uzbuđena.