Snijeg (za moju strinu)

subota , 27.02.2010.

Čuo sam snijeg kako pada.
I škripanje pod muškim čizmama debelih rebrastih đonova, koji su dobri da se ne posklizne.
Kolica nisu mogla ići, jer se snijeg bio dobro uhvatio za tlo.
Nosili su ju.
I ja sam htio. Prišao sam jednom od njih i dodirnuo mu rame. Iznenađeno me pogledao, ali se šutke maknuo i ustupio mi svoje mjesto.
Osjetio sam istovremeno slabost i njenu težinu.


Ali, neka, mogu to moje staračke ruke. Ta, posljednji put ju dodirujem.
Znači, došlo je vrijeme. Kao da sam postao svjestan tek tada.
A nisam ni tada.
Ta, tko može biti svjestan agonije posljednjeg dodira, pogleda, suze.
Nitko. Jer se svatko nada: neće valjda sada.
Bila je moja kraljica. Pedeset i dvije godine.
Vozio sam ju u najskupljem autu, kada su u gradu još mnogi maštali i o 'fići'.
Kupovao sam joj bunde i vodio na ljetovanja na sve naše otoke i uz cijelu obalu.
Tražili smo lijek, a istovremeno pokušavali uživati.
Pleli smo godine, križali ih i nestajali u njima.

Leži mirna i ne treba joj niti ogledalo da popravi frizuru. Odlazi i pušta pahulje da joj budu posljednja haljina.

Netko je zakašljao. I zaparao tišinu u kojoj je šuškao snijeg.
Crvene ruže postadoše bijele umotane u roj pahuljica.

Tišina.
Kud god da krenem, sudaram se s njom: u hodniku, u krevetu, pred ogledalom u kupaoni.
I očekujem njenu ruku da se dohvati za moju.

A sutra mi je osamdeseti rođendan.