Sestre (istinita priča)

ponedjeljak , 22.02.2010.

Onoga dana kada je u ruke dobila taj dragocjeni papir, na kom je pisalo da je završila srednju medicinsku školu, značilo je preokret u njenom životu.
Nije znala da li je bio sretniji dan kada je uspješno maturirala ili kada su joj iz nizozemske dobrotvorne ustanove javili da je primljena na posao.
Po svršetku rata, mnoge europske zemlje došle su čistiti nered i učiti nas kako se radi.
Tako su se smjestili u jednu zgradu (u kojoj su prije rata bila smještena djeca bez roditelja), koja je nakon svršetka rata bilo samo još jedna zapuštana prazna zgrada.
Vrhunski kvalitetnim krevetima, ormarima, kupaonama, kompjutorima i svim sredstvima koja su potrebna za normalan život i razvoj jednog djeteta, opremili su zgradu i smjestili djecu koja su izgubila roditelje.
No, vremenom dom se punio i onom nesretnom djecom koja su imala oba roditelja, ali uvjeti za život s njima nisu zadovoljavali, što zbog roditeljskih alkoholičarskih i inih ovisnosti, a nešto zbog loših uvjeta.

Sanja je bila mlada i puna entuzijazma, da toj djeci pruži ljubav i lijepu riječ.

A njena sudbina bila je slična sudbini te djece, jer se njen otac nakon rastave s njenom majkom ponovno oženio i nastavio piti. Majka je spakirala kufer i nestala u Europi, da nitko nije znao gdje je ona.
Sanja je našla je lijep mali stan u privatnoj kući u centru grada i tiho živjela život, još uvijek uplašene mlade djevojke, no i te kako spremne za borbu. Zarađeni novac pažljivo je raspoređivala i obavezno jednu malu svoticu ostavljala u čizmu koja je bila u kutiji na ormaru.

Jednoga dana, došavši na posao primijetila je da im je stigla još jedna djevojčica. Imala je oko dvije godine.
Skinula je jaknu, okačila ju na vješalicu i stavila u službeni ormar, pa odmah krenula niz uski hodnik do uplakane djevojčice. Podigla ju je u naručje, pomilovala po kosi i nježno obrisala suze sa njenih ispucanih obraščića. Djevojčica je bila zapuštana i trebala je liječničku pomoć. No, Sanja je bila očarana s tim djetetom. Zanimljivo je bilo kako ju je dijete sa objema rukicama obgrlilo i naslonilo glavu na njeno rame.


U Sanjinom zagrljaju odmah je prestala plakati.
Strpljivo, uz priču o maloj princezi, dijete je uspjelo pojesti tanjur tople juhe i malo pire – krumpira, a nakon toga je zaspalo.
Sanja je žurno krenula do ureda, da u knjigama pronađe podatke roditelja koji su mogli ostaviti ovaku divnu djevojčicu.
Tlo joj se pod nogama zaljuljalo kad je u koloni 'ime oca' pročitala ime svoga oca.
A razlog oduzimanja djeteta je bilo stalno opijanje oca i majke i nebrige o djetetu.
Od toga dana maleno dijete je trčalo niz hodnik kada bi Sanja stizala na posao i ostajalo stisnuto u njenom zagrljaju, a onda je Sanja dobila dozvolu da ju vodi za vikend kod sebe.

(Nakon što se udala, Sanja jerodila svojoj sestrici prijateljicu za igranje.)