Prokleto ljeto

nedjelja , 31.01.2010.

Vraćao se tog vrelog dana na svom crnom biciklu prašnjavim putem s posla. Preko brežuljka, na kom se žutjela spržena trava, ugledao je bijeli dim koji je kuljao iz stroja parnoga vlaka, a zatim se ukazala kratka kompozicija od nekoliko drvenih vagona. Neki su se ljudi tim vlakom vraćali s posla iz grada, a on je eto, imao sreću da je našao dobar posao u susjednom selu, pa se na ovoj ljetnoj žezi nije morao truckati do grada. Nekoliko kržljavih mladića spuštalo se prašnjavim uskim putićem, koji je vodio prema rijeci. On je sišao s bicikla i skrio se u debelu hladovinu velikoga drveta u blizini željezničke postaje, pa iz džepa izvadio duhan i smotao jednu cigaretu. Imao je tako običaj sačekati ljude s vlaka, pa se ponuditi nekomu staviti tešku torbu na biciklu i dovesti je strmom ulicom u selo, koje se nalazilo na vrhu velikoga brda iznad rijeke.
A onda je ugledao nju.
Duga plava kosa bila je uredno smotana u pletenicu, pa svrnuta u 'punđu'. Tanka ljetna haljinica svijala se oko njenog tananog tijela kada bi ju kao zastavu zavijorio blagi ljetni povjetarac. U ruci je nosila smotak papira u kom se vjerojatno nalazilo nekoliko njenih odjevnih predmeta. Ni sam ne zna zašto je to pomislio. Koračala je u društvu njegove prijateljice i susjede, pa je prebacio nogu preko štange na biciklu i požurio da ih stigne:
„Zdravo, Marija. Je li vruće? Da ti povezem stvari?“ – ponudio se susjedi, vidjevši u njenim rukama veliku kožnatu torbu.
„Ama, Zdravko, Bog te poslao. Tko bi ovo izvukao na vrh sela. Vruće, brate danas. Smočili smo se u vlaku. Oni stari ne daju prozor otvoriti, a znoj smrdi na sve strane.“ – čavrljala je Marija kao i obično, a on je osjetio da mu je ruka zadrhtala dok je uzimao torbu, a pogledom prešao preko anđeoskoga lica djevojke koja je išla s Marijom.
„Auh, bogati, što je ovako teško u njoj?“ – našalio se Zdravko.
„Ma, pusti. Tetka nametala svega za Irenu, kao da mi nemamo što jesti. Uh, oprosti, da te upoznam, ovo je moja rođaka. Irena ovo je moj dobar prijatelj i susjed, Zdravko.“ – govorila je Marija.
Njena meka mala ruka kliznula je u njegovu, a on ju prinese usnama i poljubi:
„Moje poštovanje, mlada damo.“ - s profinjenim manirama obrati joj se Zdravko.
Bio je sretna kada je ugledao da je požurila oboriti pogled, a obrazi su joj ionako već bili rumeni od silne vrućine.
„Pa, gdje si do sada krila ovu ljepoticu?“ – okuražio se Zdravko, pa navrtao temu na lijepu djevojku.
„E, moj Zdravko, ona ti je buknula kao vatra preko zime, pa se iz djetešca pretvorila u labudicu. Jesi li vidio kako mi je krasna rođaka. A ima samo šesnaest godina.“
Marija je bila drug, pa na njegovo navaljivanje da ih ostavi same, štimala u večernjim druženjima mladih ili na odlasku na kupanje na njihovoj širokoj i velikoj rijeci, radila prigode da ostanu sami.
Ljubav je gorjela kao i ono sunce što je pržilo pijesak, pa su svi poskakivali i u dva-tri skoka pretrčavali od trave do rijeke.
Zavolio je Zdravko njenu nevinu mladost i njenu ljepotu; noću nije mogao spavati, nego pušio i šetao do Marijine kuće, pa ih iz prikrajka slušao kako se šale u sobi i kako joj Irena prepričava njihove trenutke.
Samo je jedno znao: bila je tu ljubav njegovog života i morao ju je oženiti.
Ljeto je letjelo nezaustavljivo i svaki protekli lijepi dan značio je približavanje njenoga odlaska.
Na rastanku mu je dala ružu i rekla kroz suze da svaku večer poljubi njene latice i zamišlja da ljubi njene usne.
Prvi ljetni pljusak, nakon dugog i suhog ljeta, donio je i naglo osvježenje i nagovijestio dolazak jeseni. Kraći dani i jutarnja rosa mirisali su na jesen.
Njeno mjesto bilo je daleko i nije mogao sebi priuštiti da često putuje i viđa svoju veliku ljubav.
Negdje, sljedećeg proljeća, dok se borio sa kišom i okretao kotače uz strmu ulicu prema selu na vrh brijega, s vlaka ga je sustigao Marinko i rekao:
„Prijatelju, kako ti i ona mala?“
„Ah, šuti, nikako. Skupo otići k njoj, a srce mi se kida svakog trenutka bez nje. Živim za sljedeće ljeto.“
„Zdravko, de siđi malo s bicikla. Moram ti nešto reći. Ona mala ti se udala. To mi je rekla strina. Sad evo putujem o'tamo. Dao ju stari za nekog starca. Kaže strina, ne spava nikako. Stari se polakomio za parama, i dao je. A ona je, meni se čini još dijete.“
Zdravku je nestalo tla pod nogama. Zateturao je i bicikl je pao.
Sljedećega ljeta gledali su ga ljudi s ulice, kako leži na travi ispred kuće, u hladovini staroga drveta, a na stolu drži čašu i u njoj uvelu ružu. S vremena na vrijeme otpije gutljaj vode, pa kaže:
„Jest lijepa ova voda. Dušu hrani.“