U to vrijeme slušala sam o djevojkama iz naše generacije kako ih muževi zlostavljaju, opijaju se, ne daju im da se uposle, ne daju im novac nego kad im treba nešto za kupiti vade novčanice iz džepa i prebrojavaju do sitniša točno koliko im treba.
Ja sam radila i bila sretna. Uzela sam svoj život kao nešto dobro. Voljela sam uređivati naš stan, voljela sam kuhati ono što Zoran voli i pokušavala u naš dom bez djece unijeti toplinu i ugodnu atmosferu, tako da s radošću dolazi doma.
I tako je prošlo deset godina, do onog trenutka kada smo izlazili u našoj „stodvadesetosmici“ s parkinga ispred zgrade u kojoj je živjela doktorica Ruskinja i koja je samouvjereno tvrdila da ćemo nakon njenog tretmana imati djecu.
Već u ponedjeljak, kada smo pošli na spavanje, Zoran se motao oko mene u kuhinji i štipkao me za guzu.
„Zorane, ne igraj se, znaš da ne smijemo ništa raditi.“
Poslušno kao tužni psić otišao je sam u krevet i dok sam se ja istuširala, on je već spavao.
No, u utorak, dok mi se u san uvukla debela Ruskinja i prema mojim raširenim nogama pružala neke alatke kakve sam viđala u tatinoj garaži, trgnula sam se i osjetila kako mi Zoran rukama širi noge i mazi me u međunožju.
„Budalo, što radiš? Pa ujutro idemo, ne smijemo ništa raditi!“ – uzviknula sam i poskočila u postelji.
„Ja ne mogu izdržati. Dođi mi. Tako te želim.“ – dahtao je moj muž pohotno i nadvio svoje snažno tijelo nad mene.
Kao što sam se u svemu priklanjala njegovim željama, idući linijom manjeg otpora, pristala sam na vođenje ljubavi, a on me nikada više nije upitao kad ćemo poći k Ruskinji.
Toliko o debeloj doktorici, koja mi, istini za volju, i nije ulijevala neku nadu niti povjerenje.
Na sve strane pričalo se o ratu. Mnogi od nas nisu vjerovali u to, no Zoran mi je često zabrinut dolazio iz vojarne i govorio:
„Nije dobro.“
Nije me htio plašiti, ali kada mi je rekao da ga prebacuju 'u prekomandu', ja sam rekla da ja ne idem nikuda. Na poslu su nam rekli da imamo radnu obvezu i svi koji odu ostat će bez posla, u slučaju početka rata.
Tako smo se nas dvoje razdvojili.
On je u Gradu imao stan na korištenje, a ja sam mogla ostati u našem, jer ni oni u vojsci nisu znali točno kad će krenuti s tenkovima.
Govorila sam mu da bi se on trebao maknuti i da on tamo ne pripada, no režim koji je kolao njegovim venama još od Vojne gimnazije, pa poslije i akademije, nalagao mu je da radi svoj posao.
U Gradu je bio godinu dana, a ja sam u našem malom Mjestu uredno odlazila na posao i živjela sama. Telefonski pozivi postali su hladni, mi smo se pretvorili u dva stranca koja nemaju o čemu pričati, dok je njegova majka navijala da taj brak ne uspije i njen sin konačno nađe ženu koja će mu roditi djecu.
„Ma, ne znam što se prikačio za nju kao da je jedina.“ – komentirala je u frizerskom salonu i navijala da i ostanemo razdvojeni, ne pomišljajući da su svi oko nje tako fini da neće da povrijede njenu majčinsku slijepu ljubav i bace joj istinu u lice.
Postala sam malo sumnjiva na njegove vječite isprike za vikende, pa sam se spremila i zaputila u Grad. Uzela sam sobu u hotelu i pošla do njegove vojarne. Na licima njegovih kolega zamijetila sam zatečenost i kao da im je bilo na vrh jezika da mi kažu:
„Pa, on je otišao kući.“ Nego su mi ljubazno rekli da će „komandanta pronaći i obavestiti“, a ja mogu poći do hotela i odmoriti.
Nije se pojavio te noći, niti sljedećeg jutra, a ja sam se morala vratiti doma, jer se nisam htjela igrati sa svojim uposlenjem.
Nazvao je on mene nakon sedam dana, a ja ću te dane prevrnuti kao film natrag, nakon godinu dana i pohvatati 'konce' u propuštenoj priči.
Prijekor, osudu, neodobravanje, osjećala sam u pogledima susjeda kada se nije pojavio ni nakon prve granate. Struje je nestalo, telefoni su iskopčani, pa smo ih poslije dobili 'natrag', vode je nestajalo, pa je kasno noću dolazila, a ja sam se preplašena skutrila u svom stanu, strahujući da ne platim grijehe kao 'oficiruša'.
Dio I
Post je objavljen 08.01.2010. u 20:30 sati.