Pregled posta

Život je čokolada (7)

Naravno, da smo se moja prijateljica i ja dale na brzu trku priprema papira i takozvanog 'mirenja' (koje smo naravno preskočili).
Sjedila sam u hladnom i mračnom hodniku Gradskoga suda, na širokoj staroj drvenoj klupi. Strop je bio zaobljen i jako visok, pa sam misli okupirala razmišljanjem kojem graditeljskom dobu bi mogao pripadati taj stil gradnje. Imala sam dojam da i klupa pripada tom vremenu zbog svoje raskošne širine, na kojoj bi se moglo i spavati, a meni su noge jedva dosezale patos, mada nisam bila niska rastom.
Tanja je bila predsjednica općinskog suda u našem Mjestu. Nekada smo išle skupa u školu, i kao rijetke od naše generacije, održale to prijateljstvo, iako smo se intelektualno vrlo razišle. No, Tanja je bila dobra duša i vrlo strpljiva. Nikada nije patila od kompleksa više vrijednosti. Ostala je jednostavna, a prije svega zaljubljena u svoga muža, svoju djecu i svoj brak.
O Tanji bih mogla napisati roman, pa sam čekajući ju u velikom hodniku suda, pročeprkala po našim uspomenama i sjetila se dana kada je sva uplakana pretrčala ulicu u našem kvartu iz bakine kuće i zajecala u mom zagrljaju:
„Sandra, možeš misliti. Nisam nikomu htjela reći, ali saznala sam tatinu adresu i nazvala ga, dok je baka bila u crkvi. Kad sam mu rekla da sam njegova kćerka, ispočetka je šutio, a onda mi rekao da on ima novi život, djecu i suprugu; da oni ne znaju za mene i da ga nikada ne nazovem. A ja sam sve ove godine krivila mamu i mislila da je ona kriva što nas je tata napustio i nisam vjerovala da je pijanica. On je obična propalica. Sandra, kako mi je to mogao reći! Ja sam njegovo dijete!“
Grlila sam ju i tješila, znajući koliko je patila odrastajući kod bake i gledajući moju sretnu kompletnu obitelj. Tek sada, kada gledam iz ovoga kuta, svjesna sam koliko je to prijateljstvo čvrsto kao stijena i kvalitetno. Dok smo bile mlade nismo zapravo ni ulazile u dubinu tog odnosa i njegovu kvalitetu.
„Sandra!“ – začuh kako me tiho doziva iza odškrinutih vrata njenog ureda i poziva kažiprstom.
„Je li došao?“ – upita me, dok smo sjedale na dvosjed u kutu velikog ureda, iz ne znam kojeg doba hladnog, bogatog društva.


„Kako je ovo preživjelo u ova ratna vremena!“ – komentirala sam, prelazeći rukom preko očuvanog štofa na tom starom namještaju.
„Pusti to, Sandra! Je li došao Zoran?“ – upita me svojim tihim glasom.
„Nije još. Valjda će svaki trenutak. Znaš, nekako mi se čini da si još tiša u ovoj zastrašujućoj ustanovi. I kako tebe uopće itko ozbiljno shvaća u sudnici.“ – našalila sam se zbog njene blagosti.
„Znaš, Sandra, nije dobro ako ne dođe. Dijete se rodilo s njim u braku i automatski će biti uknjiženo kao vaše, zajedničko. Morat ćeš poslije dokazivati i povlačiti se po sudu, ako to njemu bude cilj.“ – ozbiljnoga lica Tanja je podastirala zakonske činjenice.
Kada mi je pokazala rukom na veliki sat iznad njenog stola, shvatila sam da je to kraj njenog radnog vremena i da se Zoran neće pojaviti.
Jurila sam prema stanu kao pomahnitala, jer se nisam mogla osloboditi slike da je zaprijetio mojoj mami, koja je čuvala moje čedo; i da drži moje dijete u svojim kandžama, da bi me ucijenio sa novim planom.
Utrčala sam u stan kao ubačena bomba, a mama je doslovce iskočila iz fotelje, u kojoj je kunjala, a pored nje je, u kolijevci, kao anđeo spavala moja Nika.
„Oh, mama, nije došao. Mislila sam da je ovdje i da će vas povrijediti.“

U taj tren je ušao Slaven, tiho na prstima, pun ljubavi i pogleda mekog kao pamuk, došetao do kolijevke.
„Moja princeza.“ – šaputao je, a onda pošao staviti vodu za kavu na štednjak u kuhinju, puštajući mamu i mene da završimo razgovor. Meni se sviđala ta njegova osobina što nije puno pričao, a mojoj mami se on nikada nije svidio. Uvijek bi kolutala očima kada on ode i govorila:
„Hm, kao vuk. Nećeš nikada znati što misli. Ta, tamo su odakle je on noževima prali prozore. To su okorjeli...uh, da ne lajem.“
Ušao je Slaven sa tacom na kojoj su bile šalice sa crnom kavom i postavio na niski stolić ispred nas.
„I? Je li sve gotovo?“ _ upitao je šapatom.
„Nije došao.“ – rekla sam.
„I, što to znači?“ – hladno je upitao.
„O, zaboga, Slavene. Već sam ti objasnila. Znači da je to naše dijete. Nadam se da ga je nešto spriječilo i da mi samo izvlači živce na žice.“ – planula sam, a njih oboje su pokazivali rukom prema dolje, što je značilo da ću probuditi dijete sa svojom histerijom. Na haljini mi se ukaza bijela fleka i to je značilo da trebam podojiti svoje čedo, a ona je kao mala kraljica uzdignutih obrvica spavala i meškoljila se u svojim snovima.
„Gledajte, ona se smješka!“ – uzviknula sam, na što je ona ljuto zaplakala.
Iskoristila sam trenutak i samo njene rumene usnice prislonila na svoje dojke, puna hrane, za moju kraljevnu.
„O, Bože, umrla bih za nju.“ – prošaptala sam, dok su mi se suze slijevale niz lice. Majka mi je samo dodala čašu sa limunadom, znajući za paničnu žeđ pri dojenju, i kažiprstom obrisala moju suzu.

„Slušaj, Slavene. Uopće nije bitno. Što god bude. Ovo je moje dijete. Ti ju nisi planirao ni želio. Sa njim nikada ne bih više mogla biti do kraja života, jer me dugo varao. Neću da se nerviram.“ – pokušavala sam biti optimistična.
Kratko kucanje na vratima, i dok smo svi troje okrenuli glavu prema vratima, bahato, vojnički, ušao je Zoran.
Scena koju je vidio bila je, sigurno, nešto što je najmanje želio i očekivao vidjeti.
Zbilja idilična scena.
„Oho, sretna familija.“ – progrmio je svojim dubokim glasom. A cijela prostorija zasmrdjela je po alkoholu.

„E, ovako, dragi moji. Svi ste tu. I to malo kopile. Imate rok petnaest dana da napustite ovaj stan. To kopile je dokaz tvog izvanbračnog ponašanja, pa će ga svaki sud dodijeliti meni. Uostalom, rekli su da ne mogu imati dva stana. I daj te papirine da potpišem pa da mi se gubite iz života. Možeš uzeti samo ono što ti je mamica kupila.“ – govorio je povišenim tonom, dok smo ga gledali u strahu, samo da ne podivlja i povrijedi nekoga od nas.
„I reci toj svojoj da požuri. Ženim se sa Snježanom, pa mi rješenje treba hitno.“ – a onda je izmarširao iz stana.
Nekoliko trenutaka smo šutjeli, a onda mi mama reče:
„Bit će sve u redu. Kuća je velika. Ima mjesta za sve. Samo ti čuvaj mlijeko.“ – i ustade iz fotelje, a ja primijetih kako je na tren izgubila ravnotežu i zanijela se koračajući. Znala sam da plače, i da ne želi da to vidim.
„Slavene, molim te, ne razvodi se. Neka te tamo. Malu možeš uvijek vidjeti.“ – rekla sam Slavenu, dok sam dijete podigla na rame da podrigne nakon što se slasno najela.
„Sandra, ne mogu više tamo. Željan sam se naspavati. Ta žena je poludjela. Dane i noći ona nabraja, proklinje. Žao mi je djece što to slušaju.“ – provalilo je u Slavenu ono o čemu nikada ne razgovaramo.

Dio VI
Dio V
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I

Post je objavljen 22.01.2010. u 15:40 sati.