Život je čokolada (5)

nedjelja , 17.01.2010.

„Imaš li šta za pojesti?“ – upitao me sa zapovjednim tonom.
„Nemam.“ – odgovorila sam hladno. A u sebi pomislila:“Taman ću vas, eto, i gozbiti.“
„Ovo je Snježana.“ – pokazao mi je rukom prema mladoj djevojci. „Ona je sestra u našoj jedinici.“ –dodao je.
Kad je šofer ušao u stan, ja sam pružajući mu čašu vode, uhvatila pogled između Zorana i te mlade djevojke, i odmah mi je sve bilo jasno.
„Mi ćemo spavati ovdje. Ona će spavati ovdje pored vatre, jer ne može spavati u hladnom. Ti i ja ćemo u spavaću, a ti Mladene možeš tamo u gostinjsku.“ – raspoređivao nas je kao harambaša, a da nitko nije micao s mjesta. Osjećala sam nelagodu tih dvoje nepoznatih ljudi.
„Ne mogu ni ja u studenom spavati. Ja ovdje spavam.“ – rekla sam pokazujući na mali kauč koji sam donijela od roditelja i improvizirala, uz malu peć, prostoriju u kojoj sam živjela i spavala.
Vani je snijeg škripao pod nogama, a studen prodirala kroz armirane najlone.
„Ona je imala tešku nesreću i ne smije na hladnoću. I sad smo imali udes. Auto nam se sav slupao. Gume su nam katastrofa.“ – dodao je i izuvao čizme, pa krenuo u sobu. U tom trenu postala sam svjesna bliskosti sa čovjekom koji je u naš dom očigledno doveo svoju ljubavnicu i s kojim me u tom trenutku zbližio smrad njegovih nogu. Da još imam nekakvo pravo nad njim, preplavio me osjećaj kada je rekao da ćemo on i ja spavati u spavaćoj sobi, i da joj imam pravo reći da joj ja neću stavljati posteljinu, nego da se prigrne dekom, koja se smotana nalazila u kutu kauča.
Trenutak kada me upitala može li poći u kupaonu i kada je otvorila torbu, a ja unutra ugledala njegove i njene stvari skupa, raspalio je bijes u meni, kao vjetar koji se sukne hladan i zao u prostoriju u kojoj se čuva svaka trunčica toplote. Nakon silnih uvjeravanja da ja neću leći pored njega, a on je to opravdavao da mora razgovarati sa mnom, spoznala sam da je tom čovjeku ego toliko povrijeđen, da bi bio u stanju oprostiti i prijevaru i dijete u mom trbuhu začeto od drugoga čovjeka.
Sklupčala sam se u kutu našeg bračnog kreveta, i otpuhnula bijesno kroz nos:
„Ti si uvijek bio kreten. Ona ne može spavati u hladnom, a ja trudnica mogu. Ma, bravo!“
Njegove jake ruke obujmile su moje nabrekle grudi trudnice i bilo mi je jasno da me taj čovjek želi imati: i u tom trenutku u krevetu, i uopće u svom životu.
Galama koju sam digla, vrištanje i šaketanje slabašnim rukama po njegovom licu, nisu bili dovoljni da se mladoj 'sestrici' iz njegovog saniteta ne smuči i ne ostavi ga za sva vremena.
„Trudna sam, čovječe! Pusti me! Što ti, zapravo, želiš?! Zašto si došao?!“ – siktala sam i bila sigurna da cijelo susjedstvo čuje svaku riječ i već se pitala, kako ću sutra pogledati tim ljudima u oči kad ih sretnem u stubištu.
Sutradan se njegov vozač vratio sa nekakvom krntijom od terenca i svi su se, kao tri propalice, pokupili, nakon 'redaljke' u mojoj kupaoni i otišli. Nisam ga pitala kamo idu, niti me zanimalo. Odahnula sam kada sam zaključala vrata iza njih.
„Mi ćemo se još čuti. Neka te u stanu, ja sam dobio drugi.“ – velikodušno i posjednički mi se obratio. Ne znam zašto, ali mi je već tada smrdjelo na prijetnju i komplikacije.
Zar je moglo biti gore: trudna s oženjenim čovjekom nakon toliko godina; spremna postati majkom po svaku cijenu jer sam osjećala da je to posljednji vlak; ugled moje majke koja je sestru i mene tako strogo odgajala i uvijek kroz Mjesto išla uzdignute glave; čovjek čiji sam prsten još uvijek imala na ruci radio mi je probleme i prešutno davao do znanja da bi mi sve oprostio; trbuh koji je rastao i bolnica koja je sličila prije na ambulantu za pružanje prve pomoći.
Proljeće je bilo vruće i mirisalo, a ja sam, jednoga dana, sjedeći s majkom u dvorištu naše obiteljske kuće, prelazeći rukom preko ogromnoga trbuha, rekla:
„Mama, što misliš ako se rodi u srpnju da se zove Julija?“
„A ako bude sin?“ – uzvratila mi je majka, čupkajući suhe latice sa buketa ruža u velikoj kristalnoj vazi.
„Neće biti sin. Osjećam da ću roditi sebi prijateljicu, kao što si ti rodila Ines i mene, za sebe. Zar nismo uvijek bile dobar trio. Iako, znaš što, ja neću biti tako stroga kao ti nama.“ – dodala sam u šali, milujući njenu ruku spuštanu jednu preko druge na stolu.
„I nadam se da ona tebi neće uraditi ono što si ti meni.“ – dodala je, a mene je kao paranje nožem zaboljela tuga u njenom glasu.
„Mama, ali ja ću biti majka. Ništa više nije važno.“ – pokušavala sam ublažiti situaciju u koju sam nas uvalila.
Slavenova žena radila je strašne scene, pa mi ni danas nije jasno kako to dijete nije odustalo od svoga postanka, nakon toliko stresa i straha koji sam pretrpjela. Vukla je svojih dvoje dječice, dozivala me ispod balkona pogrdnim imenima, bacala kamenčiće po mojim prozorima.
Slaven se još uvijek nije mogao zbrojiti sam sa sobom, pa je tako koristio svaki trenutak obići me i vidjeti trebam li što, a isto tako želio je biti uz svoju djecu.


Kao da mi je netko zabio kandže u leđa, probudila me oštra bol. Pridržavajući se rukom o naslon kreveta, dohvatila sam torbicu sa sitnicama i sama krenula do hitne pomoći.

Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I