Niti u ovom trenutku ne mogu se sjetiti, da li mi je za nju rekla Lidija ili Marina. Svi u mojoj firmi su, čim bi čuli za nekoga čudotvorca, pojurili k meni da mi kažu novost i adresu.
Prvo što mi je rekla bilo je: „Znaš, ona je Ruskinja. A oni su ti u tajnosti, da svijet ne zna, otkrili mnogo toga. Vrijedi probati.“
Zgrada u kojoj je živjela, bila je oronula i imala prozore iza kojih sam imala dojam da nema niti života niti zraka. A tako sam nekako imala predodžbu i o dalekoj Rusiji.
Bilo mi je neugodno dok smo ulazili u haustor koji je vonjao p vlazi iz podruma. Zvono pored vrata je bilo u crnoj okrugloj plastici, sa crvenim gumbom u sredini. Zakričalo je kao ptičurina toliko jako, da sam se brecnula i pomislila da će sada svi stanari izaći i opomenuti da im je narušen mir.
Zoranovo lice je bilo bezvoljno i mračno. Protivio se takvim posjetima i pregledima već od prvoga dana.
Sa namještenim hladnim osmijehom, gospođa nam je osobno otvorila vrata i nakon mog kratkog predstavljanja, sklonila svoje ogromno tijelo iz vrata i rukom pokazala da možemo ući. Sumnjičavo sam promatrala njene diplome i nekakve certifikate na rodnom jeziku, dok je ona pažljivo čitala svako slovo priloženih nalaza.
„Tu se može mnogo toga uraditi.“ – krenula je 'ravno u sridu', što je odmah izazvalo moju sumnju.
To nam još nitko od naših liječnika nije rekao. Svi su se uvijek trudili da budu što pažljiviji u odabiru riječi, kako nam saopćiti za slabe izglede u dobre rezultate.
„Danas je petak. Vi ćete ponovno doći u srijedu. Do tada nema odnosa. Trebaju mi spermići stari pet dana. Onda ću vam reći, nakon uzimanja uzoraka, što i kako dalje.“ – krenula je sa uputama.
Zoran je šutio dok smo koračali prema našem automobilu na parkingu u hladovini ogromnog starog hrasta pored zgrade. Tih godina nije bilo mnogo automobila, pa se uvijek bilo lako parkirati. Otprilike: za neboder od dvadesetak katova, bilo je dovoljno dvadesetak parkirnih mjesta. U to vrijeme ljudi nisu morali gaziti po zelenim površinama da bi negdje ugurali svoga limenog ljubimca.
Kao i uvijek kada smo se vraćali sa takvih posjeta liječnicima ili kakvim travarima, Zoran bi šutio i pričao o svemu samo ne o našem problemu.
Od onoga dana kad sam se, sumnjičava zašto ne ostajem u drugom stanju, vratila od svoga liječnika i rekla da sam zdrava kao drijen i da mogu imati djecu, te da bi bilo poželjno da i on uradi pretrage, nakon vrlo loših nalaza, on me, nakon par dana šutnje zamolio:
„Molim te, Sandra, da moji nikada ne saznaju za to da ne mogu imati djecu. To bi staroga sahranilo, jer ima samo još mene za produženje svoje loze. Drago je poginuo, iza njega ostale Mila i Nela. Neka ne saznaju dok su živi.“
A to je značilo; godinama slušati novi i novi trač od moje svekrve, kako njen jadni Zoran živi sa 'jalovačom', i kako sam loša supruga,i kako su me sigurno uništili abortusi i mnogo drugih gadarija o meni.
To, što sam Zoranu došla nevina kao novorođenče, i što sam mu posvetila svaki svoj dah života; i to što njen sin nije imao niti 2% živih spermatozoida, bila je tajna koju je moj suprug želio čuvati, bez obzira što me nalazio doma natečenih očiju od plakanja ili kako sjedim na balkonu i pušim u rana jutra, iako sam morala ustati rano na posao.
Sada znam - bio je dobar, ali vrlo sebičan.
Post je objavljen 07.01.2010. u 21:12 sati.