Život je čokolada (6)

srijeda , 20.01.2010.

Iako rat još nije bio završio, u Mjestu je bilo vrlo tiho i kao da nikada više nećemo čuti fijukanje granata.
Važno mi je bilo da je svanulo, pa sam prešla ugaženom stazicom preko travnjaka u smjeru Doma zdravlja. Mama se nudila da bude uz mene, jer nitko nije mogao ustvrditi točan datum. Moje neredovite menstruacije zbunile su i mene samu, pa mi je trebalo malo više vremena da shvatim da su grudi čvrste i nabrekle, da bih nabavila test za trudnoću i raščistila sa dilemom da je ta neredovitost ciklusa ipak malo oduljila.

Zora je svitala i bilo je svježe. Vrata na Hitnoj pomoći bila su zaključana, i na moje kucanje kroz pokretni prozorčić ukazala se čupava glava zgodne sestre plavuše:
„Što želite?“ – upitala me kao da radi na trafici.
„Ja bih rodila!“ – rekla sam.
Naravno, tek tada su svi poskočili i shvatili da ništa ne prodaju, nego pružaju prvu pomoć.
Dok su me pripremali za porod, tri puta je nestajalo struje i tri puta su palili svijeće.
„Ma, zaboga miloga, zašto ih gasite! Neka gore. Taman ću roditi u mraku!“ – dreknula sam, već ljuta na dijete koje, kao da se premišljalo da li da uopće izađe na ovaj ludi svijet.
U trenutku kad je primalja podigla moje dijete u zrak i rekla mi:
„Djevojčica!“, moja mama je sva usplahirena utrčala u ordinaciju, prišla mi i zagrlila me:
„Drago dijete, zar sama!“, milovala je moje znojno lice i ljubila me.
U tom trenutku sjetila sam se kako me milovala kada sam buncala u temperaturi, nakon cjelodnevnog igranja u snijegu sa mokrim čarapicama i rukavicama. Dok mi je milovala lice, opet sam bila mala Sandra, i nadala se da moje čedo nikada neće imati temperaturu.
„Neka malo odleži ovdje, pa ju možete odvesti doma, s obzirom da stanujete prijeko. Bolnica je puna ranjenih i bolje će joj biti doma. Za sada izgleda sve u redu. Porod je bio lagan i brz.“ – čula sam primalju kako razgovara sa mojom mamom.
„Mama, dat ću joj ime Nika. Pobijedila je kao boginja sve što je bilo protiv nje.“ – rekoh mami, dok mi je okupanog plavookog anđela spustila u naručje, nakon kupanja u mirisnoj kupki.
Držala sam ju na prsima, i vrhom nosa dirala njeno mekano čelo. Mrštila se crnim obrvicama, ali nije odustajala od potezanja bijele tekućine iz mojih prsa. Glavom mi proletješe slike stare zgrade i Ruskinje koja je imala svoj 'laboratorij' za sretnu budućnost; Zoran i njegove smrdljive noge one noći kada me želio uzeti protiv moje volje, dok je njegova ljubavnica spavala na malom kauču. A vani je ljeto mirisalo i mjesec je kolovoz kucao na vrata. A ja sam postala odgovorna za jedno čedo, koje se poput boginje izborilo za svoje mjesto na ovom svijetu. Bila sam spremna umrijeti istoga časa za nju.
Slaven je dojurio čim je saznao, ali isto tako i njegova žena. Dok je sjedio na rubu sofe i držao našu malu boginju u naručju, na kucanje na vratima moja majka je bez pitanja otvorila vrata, da bih ja uspjela samo vidjeti ruku koja je grubo odgurnula moju majku u stranu i krupna mlada žena, vukući za rukicu dijete ubauljala je u stan, sa pljuskom psovki iz usta, u kojima sam odmah zapazila pokvarene prednje zube.
„Kurvo, to ti je kopile. A ti! Diži se i pođi kući!“, vrištala je, dok je zbunjeni Slaven spuštao dijete u krevetić. Dohvatio je pomahnitalu ženu za lakat i izgurao ju na stubište. Meni je blagim migom dao znak da se smirim i nestao iza vrata.
Čula sam i moju majku, kako joj ispred vrata govori:“Pst...ššš...pusti ju, ženo luda, izgubit će mlijeko. Pusti ju neka bude majka, a vi svi idite s božjom pomoći svomu domu i ne vraćajte se. I ti, Slavene. Mi te ne trebamo.“
Uvijek smirena, i ovaj put zadržala sam dah i sjela na mjesto gdje je Slaven držao dijete u rukama.
Priznajem bilo me sram mame. Vani je zrak mirisao pred kišu i kroz otvorene prozore upuhivao svojim prstima njišući bijele zavjese. Od majke sam naučila da su prozori ogledalo kućanice, pa su stakla uvijek morala ljeskati kao površina bistrog potočića, a zavjese milovati oči svojom snježnom bjelinom. No, u ovim danima, kada me držala kao malo vode na dlanu, ona je to uradila umjesto mene. I zbilja, cijela kuća mirisala je na ljubav i čistoću, kao i čedo koje je došlo na ovaj okrutni svijet.
„Jao, mama, ali ja njega uopće ne volim. Tako smo različiti i on je tako seljak u duši. I mogu ti reći da ga se na tren uplašim. Ima nekako divlji pogled, pogled čovjeka koji ne razgovara, nego nameće svoje mišljenje.“ – govorila sam, dok sam jednom rukom masirala drugu, što me smirivalo. Majka je sjela pored mene i u ruci gnječila kuhinjsku krpu.
„Znam, dijete moje, uvalila si se. Bog da mi pomogne da nisam u pravu, ali mislim da će ti biti visoka cijena majčinstva.“
„Ali, mama, zar nije sve u životu dvosjekli mač. Ne postoji savršenstvo, pa ni u ljubavi ni u braku.“ – pokušavala sam sama sebi olakšati spoznaju da svaki dan doživim po neku neugodnost. Uplašila me pomisao da bi moja djevojčica mogla doživljavati slične gluposti odlazeći u školu i vraćajući se iz nje. (Vrtić sam preskočila.)
Moja prijateljica koja je radila pri Općini, rekla mi je, kada je došla sa skromnim (ratnim) darom i domaćom tortom, da bih mogla imati problema oko očinstva. Rekla mi je, naglašavajući da me ne želi plašiti, da bi moglo biti problema oko podataka koji se unose u rodni list, ako se Zoran i ja ne razvedemo prije nego obavim tu građansku dužnost. Prije rata, to su u bolnici radili automatski, prikupljali bi podatke i proslijedili ih u matični ured. No, kako sam ja moju djevojčicu rodila tako kako sam rodila, zamolili su me da sama odem do ureda i predam podatke.
Odmah sam nazvala Zorana i pitala ga da li bi bio problem da obavimo tu formalnost, na što je on hladno rekao:
„Nema problema, ti sve sredi i javi.“

Dio V
Dio IV
Dio III
Dio II
Dio I