komentiraj (25) * ispiši * #
Ima neka tajna veza
utorak , 22.07.2008.
"Ajoj! Pa, okasnit ću." - pomisli Marsela uspaničeno. Kad je pogledala na sat imala je još pola sata do dolaska na smjenu. Nije voljela kasniti, ali se toliko zanijela u slikanje da je izgubila osjećaj za vrijeme. Brzo dohvati mobitel i utipka Ramonin broj:
"Draga, nemoj se ljutiti. Iskrsnulo je nešto. Možda zakasnim desetak minuta." - usplahireno je govorila smišljajući laž.
"Ma, daj, ne budi luda. Nema problema, sve OK. Samo polako. Ja kuham kavu." - odgovori joj Ramona veselo, kao da nije provela cijeli dan na odjeljenju gdje su ležali najteži bolesnici.
"Valjda oguglamo nakon toliko godina." - pomisli Marsela i jurnu u kupatilo.
Dok je utrljavala mirisnu pjenu po svom tijelu, osjeti blag grč u trbuhu:
"Vidjet ću ga. Dežurni je do sutra u jutro." - pomisli sva ushićena i brzo pusti vodu da sapere pjenu s tijela. Dok je stajala ispred ogledala i ručnikom brisala tijelo, baci letimičan pogled iz profila i zaključi:
"Trebala bih jednu brzu dijetu, malo mi je trbuh napuhnut."
Znala je da je lijepa. Godinama se pacijenti zaljubljuju u nju, pa joj i nakon odlaska iz bolnice šalju pisma, cvijeće, darove. I nikada ni jedan nije bio onaj pravi.
"Nemojte do kasno buljiti u TV. Zaključajte vrata i ne otvarajte nikomu tko zvoni." - ponovila je kao i svaki put, pred odlazak na noćnu smjenu, svojim dvjema kćerkama.
Danas je to mnogo lakše, nego na početku. Bile su male, čak nisu niti u školu krenule kada su ona i Nenad odlučili da se razvedu. Mnogo joj je značila pomoć roditelja i njihova briga oko djece, kada je odlazila na noćnu smjenu.
Eh, kako je samo voljela svoju bolnicu. Najljepši trenutak je bio kada bi ugledala njegov auto na parkingu. Nije joj bilo teško raditi noću.
"Draga, hvala ti što se ne ljutiš." - brzo je rekla Ramoni, ulazeći u sestrinsku sobu. Miris kave se širio u zraku, pa ni vrućina nije bila tako strašna. "Ma, naručila mi jedna sliku i treba joj brzo. A i meni novac treba brzo." - nasmijala se, objašnjavajući Ramoni. "One moje dvije mogu potrošiti Ameriku. Uvijek- 'daj mama', 'imaš li, mama'...Tko bi novaca danas pripravio koliko se može potrošiti." - stavljala je torbu u kut, na ormarić i prihvatila veliku žutu šalicu iz Ramonine ruke. Na odjelu je bilo mirno, nije se čulo ničije jaukanje.
"Martić je umro danas popodne. Već su ga odnijeli. Ona baba pored prozora, Klarićka, ona je jako loše. Već smo joj pojačali dozu. I ima jedan novi, kažu da je gušterača." - raportirala joj je Ramona. "Sve ostalo je odrađeno. Nemaš ništa ti raditi." - reče joj i prebaci nogu preko noge.
"Da znaš da si dobra. Ono, baš dobra...mačka." - našali se Marsela.
Ramona se nasmija njenim grohotnim, zavodničkim smijehom i reče:
"A ja jadna mislila da sam dobra što sam sve obavila."
Nastavile su sa čavrljanjem još nekoliko minuta, a onda Marsela uze daljinski i uključi klima uređaj:
"Ja ću zatvoriti prozor. Ipak je još vrućina. Tek sad se kamen hladi."
"Ti kako hoćeš. Ja odoh. Sad će me onaj moj ljubomorko pitati s kim sam bila do sada. A ne može mrdnuti, mora bebu čuvati, baba otišla na more." - glasno i kao da želi skrenuti pažnju na sebe, objašnjavala je Ramona izlazeći na vrata, tako da su ju mogli čuti svi pacijenti.
Sa drugog kraja dugog bolničkog hodnika čula je glas:
"Sestro Marsela, molim vas da mi donesete onaj moj ledeni čaj iz frižidera oko deset i probudite me."
"Budem." - odvrati ona i od tog trenutka počne brojati minute i pogledavati na sat.
"Konačno." - sva usplahirena, kao srna, uze bocu sa napitkom i krenu prema liječničkoj sobi. Na odjeljenju je bilo tiho i mirno, a na drugom bloku Mirjana je gledala svoju seriju.
Ušla je tiho na prstima i legla pored njega. Kao usnuli dječak pogledao ju je svojim plavim očima i privukao u zagrljaj:
"Ljepotice, sanjao sam te. Donijela si mi hladno pivo umjesto ledenog čaja." - prisloni usne na njezine i zadrža ih u dugom poljupcu. Odgovarala mu je svakim djelićem svoga tijela:
"Cijeli dan živjela sam za ovaj trenutak. Sretna ti godišnjica. Četrnaesta. Ostarjeli smo zajedno. Volim te, tajno moja oženjena." - šaputala mu je uvijajući svoje tijelo u njegovom zagrljaju.
komentiraj (14) * ispiši * #
Katalozi
ponedjeljak , 21.07.2008.
„Hej, Mirjana, jesam li te probudila?“ – čula sam Jadrankin glas iz mobitela.
„Ne, nisi. Pa, znaš da ja stišam zvono i da me nitko ne može probuditi.“ – odgovorila sam joj držeći mobitel bradom na ramenu, dok sam utrljavala kremu oko očiju.
„E, pa, znaš, nikomu kao tebi.“ – ljubomorno je prokomentirala.
„Ma, ti sama ne znaš što hoćeš.“ – pomislila sam i odložila kutijicu s kremom na policu u kupatilu.
Jedan dan komentira da bi poludjela da mora sjediti doma, a kad mene čuje da sam se iz postelje digla u podne, onda i ona ne bi radila.
„Nego, čuj, kad možeš da se nađemo na kavi?“ – to sam čula, a ono prije što je mrmljala nisam uhvatila.
„Pa, za jedan sat, recimo.“ – na brzinu sam premotala koliko mi treba za lagano spremanje i dolazak do 'Mercatora'.
„Hej, ako ćeš sa autom, pokupi mene prvo.“ – rekla je.
„Neću, žao mi je. Zorana je otišla na fax sa autom.“ – rekla sam i odložila mobitel na stol.
„Mmm...kako je dobar ovaj prvi gutljaj.“ – pomislila sam kao i svako jutro kada mi topla kava klizne niz grlo. „A sad da vidimo o čemu 'Oprah' danas priča.“ – sjetila sam se da je u to doba kasnog jutra već krenula njena emisija i dohvatih daljinski.
„Ma, šta da ti kažem. U firmi je ludnica. Gadi mi se. Uvijek jadan radnik plaća cijenu konkurencije. Ukinuli su mi ono bezbrižno radno mjesto, pa sad moram raditi plan za mjesec i ako ga ostvarim, mogu naplatiti minimalac.“ – kukala je Jadranka.
„Hm, pa već je i bilo vrijeme da počneš nešto raditi.“ – pomislila sam. Mislim, stvarno, da netko na poslu čita tisuće stranica knjiga jer nema što raditi, to me uvijek izluđivalo. A firma se razbacivala sa godišnjim sistematskim pregledom, nekakvim toplicama i slično. Čak i neka novčana podupiranja za privatna liječenja. Zbilja je firma zvučala kao utopija. A ha, dok im se nije razbilo o glavu, pa počeli rezati gluposti. Ne znam jesam li bila ljubomorna, ali ja sam svakih šest mjeseci plaćala privatni pregled kod ginekologa i mamografiju, jer je čekanje u državnoj bolnici pravo poniženje. A njima, koji ništa ne rade nego čitaju knjige i časopise, obave u privatnoj klinici sve za par sati, na račun privatne firme u kojoj imaju sreću da rade. Uz vrlo dobru plaću.
„Eh, došlo vrijeme da se nešto i radi.“ – malo sam ju bocnula. „ A što ja tu mogu učiniti?“
„Treba li ti kredit? Odmah ću ti reći: na ovoj ludoj inflaciji kamate su ka-ta-stro-fa, ali će ti inflacija progutati ratu vrlo brzo. Znaš, mirovine rastu, a rata ista.“ – pokušala je ispuniti svoj plan za mjesec.
„Znaš da imam već četiri kredita. I da nema šanse da sebi zakačim još jedno odricanje.“ – rekla sam joj kratko.
„OK. Ma, pretpostavljala sam. A znaš li koga ti?“ – vadila je posljednju kartu.
„Ne znam, možda Ivana, govorila je da bi mijenjala prozore. Javim ti.“ – pokušala sam joj pružiti slamku spasa.
Nakon još nekih neobveznih čavrljanja rekla je da žuri i ostavila u šalici neispijenu kavu.
* **
„Što radiš, spavaš li?“ – kroz pušački kašalj pitala me Božena.
„Ne, upravo pijem popodnevnu kavu i gledam seriju.“ – znala sam da me zove upravo radi kave.
„Ma, daj, piješ sama. Hajd' dođi, stigao novi katalog. Ima svašta.“ – uvijek je znala kako da me navuče na dolazak.
„Joj, čuj, ovaj mjesec imam svatove. Ne smijem trošiti na gluposti. Znaš kako to ide. Čeka me kuverta, a nisam još kupila sandale.“ – pokušala sam se oteti trošku.
„Hajde, hajde, dođi, znaš da tako zaradim koji novčić od prodaje. Dođi. Ima neka nova krema na sniženju.“ – bila je uporna.
„Ozbiljno ti kažem, ne smijem. Nakupi se toga, pa se onda samo kajem“ – bila sam odlučna.
„OK, onda, cure mi impulsi. Navrati.“ – završi naglo Božena.
***
Odjednom se sjetih da mi je u autu ostala vrećica s paradajzom i paprikama koje mi je Milica spremila iz svog vrta još jučer. Navukoh japanke i sjurih nekoliko katova niz stepenice.“ I uvijek taj 'Mercator' šalje one sa katalozima u poslijepodnevnim satima.“ – pomislila sam kad sam ugledala da iz svakog sandučića viri reklamni list. Alergična na 'Mercator', ipak sam povirila ima li štogod jeftinoga. I naravno, bila sam zasuta ponudama, ali ako imam njihovu glupu karticu. Naravno da nisam imala, a još kad mi je Božena rekla da se bodovi ne računaju ako plaćaš kreditnom karticom, to mi je stvarno bila kap u punoj čaši iz njihove big company.
***
Oprala sam svaku papriku i svaki paradajz dugo trljajući ispod mlaza vode sa obadvije ruke. Nekako mi se gadilo kad bih pomislila da je na njih neki zalutali psić digao nožicu i 'obilježio' svoj trag. Sa zadovoljstvom sam bacila reklamni list od 'Mercatora' (jedino što sam tamo voljela bio je besplatan parking, koji su svi kupci masno platili u masnim cijenama, i kavu u prekrasnom vrtu.) i krenula iz kuhinje.
U taj tren čulo se zvono na vratima.
Ispred vrata stajao je mladić sa ogromnom torbom na ramenu.
„Dobar dan, gospodična. Ja sam neuposlen, a već dvije godine je prošlo da sam završio povijest na Filozofskom. Nego ovako, izbijem koji novčić. Ima ovdje svašta. Mogu vam pokazati?“ – pristojno i tiho obraćao mi se mladić.
„Znate što. Dajte mi nešto, onako za tridesetak kuna. Eto, tek toliko kao nagrada što pošteno i teško zarađujete.“ – odgovorih mu već pune kape kataloga, ponuda kredita, reklamnih listića...
komentiraj (16) * ispiši * #
Vrištanje
nedjelja , 20.07.2008.
"Joj, slušaj Lenka, znam da te gnjavim, ali tako mi je teško. Morala sam te zovnuti da prošećemo. Gledaj, mogle bi sjesti i popiti sok tamo u onom vrtu kafića. Nema puno mladeži, neće nam smetati galama. A nije ni muzika glasna." - navila se Branka sa svojom pričom.
"Sjedi ti tu, a ja odoh na bankomat preko puta. Nemam dovoljno sitnoga." - reče i pretrča ulicu. Pa nije ju baš pretrčala, ali je pokušala. Njene široke i debele guzice toliko su privlačile pogled, da mi je bilo neugodno.
"Znaš, Branka, trebala bi nositi suknju. Sigurno bi ti bolje pristajala. A i vruće je za hlače." - pokušala sam joj bez uvrede dati do znanja da joj hlače grozno stoje. Noge su joj tolike potirale jedna drugu, da su joj se nogavice podizale i pravile ružan nabor točno između nogu.
"Ma, daj, Lenka, jebote, pusti me. O čemu ti? Baš me briga što mi bolje stoji." - uvrijeđeno je reagirala Branka.
"Onaj moj je došao pijan k'o stoka. Svu je mirovinu slistio u svojoj kavani. Nabio je u guzicu i onim svojim pijanicama. A da ti ne pričam o Marku i Danijeli. Ja se mučila i napravila dva pleha pite. Ja radila tijesto. I ostavila onom pijancu, kada dođe, da mi ne brunda da nije imao što jesti. A njih dvoje, molim te, dok sam ja drndala cijelu noć na dežuri a onaj stari konj pio mirovinu u kavančuri, doveli neke prijatelje. I hej...pojeli svu pitu. Dva pleha. A znaš li ti koliko sira u to ide. I jaja. A danas sve skupo. Rekla sam im, brate dragi, ne dovodite mi nikoga da puni guzice kod mene. Ja ne znam kako ću do kraja mjeseca. On je sve popio. Sad će se smiriti nekoliko dana, pa kad mu opet pa'ne na pamet, stavit će mi nož pod grlo dok mu ne izvadim ono zaštekane crkavice..." - nije Branka prestajala sa svojim kukanjem. I uzalud je meni govoriti da ga ostavi, ta - djeca su joj velika. Ja sam svoga pijanicu davno prekrižila i sad, umjesto da uživam moram slušati njene žalopojke. Još bi bilo dobro da je jedina. Sve one dođu meni jadati i kukati. A ja jedva čekala da dođem s posla, podignem umorne noge i odgledam svoju seriju.
Nisam više mogla slušati. Došlo mi bilo da povratim. Nisam ni ja sinoć dobro spavala, a nikoga ne gnjavim. Imam i ja svojih jada. Dijete mi se udaje i brine me kako će pijanac izdržati cijelu noć a da ne popije. A što ako joj pokvari veselje? A radi naroda red joj je i oca pozvati u svatove. I tako, misao na misao, nisam oka sklopila. A na poslu posla preko glave. Još me ona Anica davi sa svojim jadima. Uvijek kuka očekujući da ja radim i njeno iz sažaljenja. A ja joj nisam stigla reći da je svanulo kad me san savladao i samo sam malo uspjela zaspati.
U taj tren, dok sam držala glavu naslonjenu o dlan šake i blijedo buljila pored Brankine glave, ugledah kako dvojica mladića istrčaše iz banke. Zaštitar je stajao kao policajac u nekom filmu, raširenih nogu i ruku prekriženih na prsima, a jedan od njih udario ga je s nečim po glavi i ovaj pade kao pokošen.
"Gledaj...!" - rekoh joj, ali ona nije zašutjela.
"...i tako stalno. Ja nekako skucam za ručka, nitko ne pita jesam li se umorila, ima li novaca za hranu...svi gledaju samo sebi...nigdje mene u svemu tome...." - nije Branka usta zatvarala.
Mladići sa crnim vrećama od smeća sjuriše se u auto parkiran tik pred banku sa upaljena četiri žmigavca i uz škripu nestadoše kao leteći tanjur.
Čak s ove strane ulice ugledala sam kako se pored glave zaštitara banke stvorila lokva crvene guste krvi. Zatim je jedna žena istrčala nekontrolirano vrišteći: "U pomoć!!! U pomoć!"
Htjela sam ja potrčati, pomoći unesrećenom čovjeku.
Ali me noge nisu htjele nositi. Kao zaleđena slika sjedila sam i osjetila potrebu da vrištim zajedno sa onom ženom: zbog Brankine priče, zbog Aničinog kukanja, zbog nesretnog čovjeka i neprospavane noći...zbog ružnih Brankinih guzica i njene pite...vrištalo je u meni sve. A ja sam i dalje sjedila ukočeno, dok je Branka čuvši ženu kako vrišti otrčala, hvatala se za glavu, vrtjela u krug i vrištala zajedno sa onom ženom.
"Blago njima." - nemoćno sam pomislila.
komentiraj (26) * ispiši * #
Horoskop
petak , 18.07.2008.
Hladno je. Do kostiju. Čak mi se čini da uopće nemam prstiju na nogama. Cirkulacija mi se zaustavila, pa sam pomislila da su mi čizmice manje za broj. I koji me vrag tjera da u kupovinu božićnih darova krenem bez auta.
U posljednje vrijeme odlučila sam biti u pokretu što više. Zimska hrana me činila teškom samoj sebi, pa sam se osjećala kao krmača koju tove za božićni ručak.
Mada mi se bunda činila kao da u njoj ima sto kila, a čizme kao metalne kugle oko nogu, bila sam uporna ustrajati u ideji da se krećem. Bez lifta, bez auta.
Uostalom, dok bih pronašla mjesto za parkirati auto, mogla sam kupiti polovicu darova.
Nisam ja bila od onih koji kupuju brda darova, ali ono osnovno, za uži dio obitelji čak mi je predstavljao zadovoljstvo. Kada bih ugledala neki dar, zamišljala bih radosno lice onoga komu je namijenjeno. Stari kažu " i caru je dar drag". Pa, tako, volim ostavljati darove ispod bora i gledati radosna lica mojih voljenih.
Kad sam se zgrijala u velikom prodajnom centru, čak i oznojila u jednom trenu, pomislila sam da bih mogla poći do Darie na kavu. Maleni je sigurno zaspao, pa ćemo moći u miru obaviti trač party.
"Kuc kuc..."- šalila sam se lagano lupkajući kažiprstom po ulaznim vratima. Nisam htjela zvoniti, da ga ne probudim ako je zaspao. A i moja luda Daria nikada nije zaključavala vrata. Uvijek se zezala: "Ma, što mi mogu odnijeti!" Dok jednoga dana nije uzela torbu s vješalice i shvatila da u njoj nema novčanika. Pa i ono malo u novčaniku, bilo je silno vrijedno, kada ga već nije bilo. A tek hrpa dokumenata, proglašenje nevažećim, vađenje novih...to je koštalo više i od nemalo novca u novčaniku.
I mada je imala to gorko iskustvo, da shvati da joj je netko u pol bijela dana stajao tu, u njenom malom carstvu, ona i dalje ne koristi ključ u vratima.
"Hajde, hajde, ulazi...spava." - šaputala je i odmah krenula prema kuhalu, u koje je usula vodu za kavu.
"Oprosti, nisam ti javila da ću doći. Odjednom mi je došlo slabo u centru. Znaš, prvo su mi odumrli prsti od studeni, a onda sam se tako preznojila. Griju, brate, za poludit'. I znaš što je najbolje na kraju: kad sam tako sparušena izašla na buru. Osjetila sam kako me svojim ledenim rukama obgrlila oko struka. Garant ću dobiti upalu kanalića..." - navila sam se s pričom, kao i uvijek već s vrata.
"Hej, pogledaj, imam novi "Horoskop", za prosinac. Daj, čitaj. Pročitaj prvo moj." - šaputala je Daria, dok je u kutu sofe spavao mali anđelak.
"Ma, daj, pusti te gluposti , molim te. Ne mogu shvatiti kako sam bila glupa i kako sam samo silno kao djevojčica vjerovala u to." - ljutito sam komentirala ta sranja o zvijezdama.
"Što ti je odjednom?" - začuđeno me pogledala Daria preko šanka.
"Što, što mi je!! Sjećaš se kako sam gutala svako slovo o budućnosti pred sedam godina. Bili smo ludo zaljubljeni, sve je mirisalo na svatove i dječicu. I ovo sranje od novina je samo govorilo o zaljubljenim vodolijama i vjenčanju. Hej...to je bilo pred sedam godina. A on je još oženjen, još je tamo u svom kraljevstvu. I što bih ja trebala, povjerovati da će mi ove novinetine reći što će sutra biti." - kroz zube sam šaputala i imala osjećaj da ću probuditi dijete.
Daria je stavila dvije zelene šalice na šank i privukla stolicu s druge strane. Dohvatila je kutiju s cigaretama i strastveno pripalila jednu. Ispustila je dim i nasmiješila se:
"Hoćeš da ti ja pročitam?" - bila je uporna.
"Hm...ti si uporna." - potegla sam gutljaj vrele kave.
"Slušaj....vodolija sa ovnom je najgora kombinacija. Za one koji se nalaze u nedozvoljenoj vezi, zvijezde kažu da ne trebaju kovati nikakve planove o vjenčanjima, jer nebo nije naklonjeno takvim planovima...." - a onda me pogledala preko novina.
"Da prestanem?"
komentiraj (14) * ispiši * #
Susjeda
četvrtak , 17.07.2008.
"Majku mu, evo je opet!" - reče Darko, dok je naglo odvojio pivsku bocu sa svoga ružnoga lica. Mislim da se nije obrijao već pet - šest dana. I nije mi jasno, kakav to šef odjeljenja trpi takvu medicinsku braću. Znao sam da ga ništa ne može izluditi kao to kad mu kažem da je medicinski brat.
"Znaš pederu, ćaća ti je medicinski brat." - ljutito bi uzvraćao. Na to bi se svi oko našeg drvenog stola nasmijali, a njegovo bi lice sličilo paradajzu.
Skupljali smo se tu kada bi jara malo splasnula, pa bi sišli iz svojih sparnih stanova da se rashladimo pivom kod Drage. Bili smo mu zahvalni što je sklepao te drvene klupe i stol. Znali smo mi da on vodu na svoj mlin, jer je živio još od nas nekoliko pivopija. Veliki trgovački centri, koji su se otvarali kao gljive poslije kiše, progutale su ga kao ajkula srdelu. Malo mi je bilo i drago, jer je u ratu zaradio i svoga mercedesa i svako novo aluminijsko krilo prozora. Taj stari vuk nabavljao je robu samo on zna kako dok su granate kao kiša padale po gradu. I uz put nam obvezno naplatio porez, koji nikamo nije uplaćivao.
Eh, da se vratim na Darkovo uzdisanje. Svi smo pratili njegov uspaljeni pogled. Do koju sekundu prije bile su to tužne, obješene oči, a onda su tako bljesnule kao da je prošla Sarkozyeva manekenka.
Da. Imali smo svi što vidjeti.
Koračala je dugim samouvjerenim korakom, sa torbom prebačenom preko ruke. I uvijek bi nastupio tajac dok ona ne nestane iza ugla zgrade.
"Tko li nju troši!" - sirovo i onako kako to Darko samo zna, prokomentirao je našu susjedu.
"Ma, idi, konju jedan." - ljutito sam reagirao. "Što ti znaš o ženama! Okreni se k sebi. Prvo se obrij." - eksplodirao sam.
I istog trena bio ljut na sebe.
Uvijek sam bio momak iz sjene i slušao njihove prljave komentare. Sada sam planuo iz potrebe da zaštitim ženu o kojoj nitko od nas ništa nije znao.
Odjednom sam, pred tri godine, dok sam se vratio s odmora iz Pule, saznao da imam novu susjedu.
Kao što je i normalno, iz početka s rezervom, pa s nepovjerenjem, uzvraćao sam 'dobar dan'.
Vraćao me njen lik negdje u mladost, u kafiće moje mladosti, ali sam uvijek ostajao zbunjen. Nisam se mogao sjetiti.
"Šta je, majmune, da se nisi zatreskao! Da ti ne šeće gola ispred nosa!" - nastavio je Darko s gadarijama.
Ustao sam i otišao doma. Sjeo sam na balkon i osjetio da mi lice gori od bijesa.
"Sreća da sam se suzdržao da ne udarim budalu." - pomislio sam u sebi.
Vratit će se ona za sat - dva. Pa će izaći na balkon da zalije svoje prelijepo cvijeće. I reći će mi: 'dobar dan'. A meni je i to dovoljno.
Majka se brine što se ne ženim i sve onako, kao slučajno, kada pijemo popodnevnu kavu, priča što je novo saznala o njoj. Sviđa joj se. Kaže da ne bi imala ništa protiv da joj bude snaha.
E, moja majko, nije lako osvojiti takvu ženu.
Zaboravio sam kako se to radi.
Neću navaljivati.
Za sada joj samo ljubazno uzvraćam pozdrave. Možda to kod ovakvih samozatajnih žena pali bolje nego poziv na večeru.
komentiraj (22) * ispiši * #
Vreli dan
utorak , 15.07.2008.
Vruće je.
Sa one strane stana pozatvarala sam rebrenice, jer sunce bijesno prži već sa svojim izlaskom.
Ovdje na balkonu i nije tako strašno, dok se jara sa asfalta ne podigne.
Svakoga jutra ispratim kamionete sa svježim kruhom i pecivima, pa onda dođu novine i cigarete.
Znam svaki kamion napamet, čim mu ugledam reklamu preko bijelog lima. Istovar punih paketa, utovar praznih plastičnih ambalaža od prethodnog dana. Cijeli grad se budi zajedno sa suncem, pa kako se zagrijava zrak, tako i ulica postaje mravinjak sa svojim mravima - ljudima.
U jednom kutu balkona, svako jutro ugledam hrpicu mrava, pa sam ih jednoga jutra promatrala kroz svoje naočale i zaključila da me podsjećaju na moju ulicu. Svi negdje žure, nitko se ni s kim ne sudara, svi su zauzeti i bez riječi. A sve izgleda savršeno organizirano.
Vruće mi je. Ne znam jesu li to 'valunzi' ili moja zabrinjavajuća kilaža.
Znam, pretjerala sam. Ubijam se. Ali, ne mogu protiv sebe.
Svaki put kada zinem na hranu, pomislim da ne smijem. A onda istovremeno pomislim: zašto da ne, to mi je sve.
Sad će. Samo što nije. Prepoznat ću ja zvuk auta. Oblik mi ništa ne govori. Meni su svi isti. Ali kada zazuji onako poznato, pa se parkira na sred ulice, znam da dolazi on. Čedo bakino.
Plave okice, plava kosica, četiri bijela zubića raspoređena po dva gore i dva dolje.
Kad mi se nasmiješi već iz hodnika razoruža me i zaboravim na svu nepravdu njegove majke.
Da li je bitno volim li ju ili ne.
Da li je bitno jesam li ja njoj draga ili ne.
Važno je jedno: ja sam njoj rodila muža, ona meni unuka.
Podarila mi je u mojim, ne tako kasnim, godinama osjećaj da još jednom u naručju kao držim svoga Bojana. Još jednom prolazim davno prošlo vrijeme iz dana u dan puna ljubavi i učim ga mnogim stvarima:
"Kaži baki, kako kaže koza...a sad kaži baki tko je dao gol...a kako kaže maca kad je ljuta..."
Ne mogu se oteti osjećaju da u naručju opet držim moga Bojana.
Ovaj put čini mi se da imam priliku nadoknaditi propušteno, pa mu dati malo više svoga vremena.
Dajem mu ga svim svojim bićem, puna iskrene ljubavi.
Dajem ga njegovom djetetu u nadi da ću izbrisati slike koje me muče.
Od tri moja draga medaljona, nekako mi se srce raskrvari kad pomislim kako mi je Bojan prerano sazrijevao u okrutnosti ratnih vremena, nestašici hrane i svega što život traži.
Do jutra bi radio u kafiću, gdje su se skupljali narkomani, a onda nakon kratkoga sna odlazio na nastavu.
Kada su me pozvali na razgovor da mi ukažu da maloljetnik ne može raditi i ići u školu, rekla sam: "Dajte nam vi kruh, pa neka sjedi kući!", zalupila vrata i otišla. Nikada me više nisu zovnuli. Da li su shvatili bezizlaznost moje male obitelji ili su odustali, ne znam.
Znam da sam ga brižna i puna straha čekala ispred zgrade do sitnih sati, a onda bismo uz vruće kifle čavrljali. Pričao bi mi o zagušenim školjkama u toaletu od hrpe narkomanskih igala. Premrla od straha, stiskala sam njegovu mladu mušku ruku i govorila:
"Nemoj me, molim te, unesrećiti. Budi pametan. Tvoja braća i ja te trebamo."
"Ne budi luda, majko. Ne bih ti to nikada uradio." - odgovarao bi mi sa smiješkom.
Danas je uspješan poslovan čovjek. Kupio je stan. Ima novi auto.
Istina, ona, izabranica i nije baš od tople riječi, mada zna kako sam ga krvavo othranila.
Ali, nema veze.
Prešutjet će baka.
Neka meni kuća bude puna.
Neka oni dođu na bakin mirišljavi ručak.
Neka moje malo čedo napravi prve korake, tu u domu, gdje je stasao njegov otac.
komentiraj (23) * ispiši * #
Želim biti....
ponedjeljak , 14.07.2008.
Zovem se Kristijana Bakić i želim biti upravo kao ona, Marjana Kos, mamina prijateljica.
U njoj vidim sva svoja htijenja, osobnosti kojima težim i karakter koji ruši planine.
Od kada sam spoznala svijet kakav me očekuje do kraja život - ozbiljan i odgovoran, pokušavala sam utjecati na mamu i promijeniti ju. Oprostila sam joj što se sve ove godine od kada nas je tata napustio, ponašala slabom i lomljivom kao nekvalitetno tanko staklo. Oprostila sam joj i noći kada me kao šestogodišnjakinju ostavljala u sobi hotela i tražila utjehu u zagrljaju pokvarenih muškaraca.
Još tada sam joj govorila da ih ja bolje poznajem nego ona. Još tada sam joj govorila da ju samo žele iskoristiti i da će ju svi oni ostaviti.
Najviše sam se u takvim noćima bojala da će joj netko nanijeti zlo i da ju nikada više neću vidjeti. Na mobitel mi se nije javljala i ja sam se tada borila sa odlaskom na policiju da im kažem da je moju mamu netko ubio.
Danas joj sve opraštam. I shvatila sam: nikada ju neću promijeniti. Uvijek će biti slaba mama koja se ponaša poput nemoćnog djeteta.
Ista je baka. Baka nikada za svih svojih sedamdeset godina nije uspjela ljudima oko sebe dati do znanja da su pretjerali u gledanju s visine njenu malu skromnu ličnost.
Ja sam ista moj tata.
Jaka sam.
Bezobrazna i drska prema ljudima oko sebe.
Ne volim pričati. Uglavnom šutim.
I kao nožem, očima režem ljudske poglede oko sebe.
Još u meni vide alkoholičara i zalutalu mladu djevojku koja je otkrila dobru kombinaciju maminih lijekova za smirenje sa žesticom.
Toliko puta sam joj ukrala tablete, koje je ostavljala svuda oko sebe, od kupatila i kuhinje do zidne vitrine u hodniku. Pila ih je kao slatkiše i nikada nije znala da joj je nestao tek otvoreni paketić.
Donosili su me doma u sitne jutarnje sate kao krepanu mačku koja nije mogla stati na svoje noge.
Pušila sam cigaretu za cigaretom i uništila tek kupljenu sofu već treći dan.
Ona je urlala na mene zbog štete, a nije vidjela štetu koju je nanijela mom mladom biću, tako pogodnom za uništenje ako ga se ne prigrli i kaže da je život okrutan i nemilosrdan, ako se ne poštuju nepisana pravila koja svi mrzimo.
Vraćamo se iz Trsta sa maminom prijateljicom i ja, sa zadnjeg sjedišta upijam svaki njen samouvjereni pokret, svaku izgovorenu rečenicu.
Rekla mi je: "Bravo, ti si moja kraljica. Ponosim se s tobom." Mama to nikada nije rekla.
Moja mama je kao slomljena lutka sjedila pored nje i divila se njenoj aroganciji i što ljude baca sebi pod noge.
Govorila joj: "Gledaj samo kako te papci gledaju, baš si lafica."
Sve je to mogla i moja mama, ali nije.
Njena parola je bila: "Ma, bit će valjda sve dobro."
Moja mama joj priča kako sam počela čitati knjige i ojačala svoj karakter. Prestala piti i pušiti. Redovito upisala treću godinu na Filozofskom faksu. Bile su to salve pohvala iz usta moje mame i na kraju sve pokvari:
"Da, moja Kristijana je sazrela."
Nešto u meni vrišti da joj uhvatim glavu i protresem, pa joj kažem da je glupa i ništa ne razumije.
Duga plava kosa tete Marjane lepršala joj je kao zastava, dok je na otvoreni prozor pored nje ulazio jak vjetar. Uhvatila je prekrasnu brončanu boju i njene duge noge ispod kratke suknje, svjetlucaju, dok ona prebacuje desnu nogu s papučice gasa na kočnicu.
Upijala sam svaki njen pokret i rekla: "Tako bih voljela znati voziti."
"Ja ću te naučiti. Vodit ću te na parking kod vojarne. Tamo sam naučila mog Ivana da vozi. Ah, to je bilo ludo. Imao je temperaturu i kad sam ga učila i kada je položio. Od prve. Kad ga Toni i ja pitamo: tko te naučio voziti, on bi odgovorio:
'Učio sam od najboljih.' Uvijek je promatrao Tonija kako vozi i poslije ga oponašao."
Smijala se dok nam je to pričala, a ja sam već po tisućiti put poželjela biti na mjestu njenog Ivana. Uvijek sam mislila da je on najsretnije dijete.
Dok je s lakoćom vozila, baci mi pogled u retrovizoru, nasmiješi mi se i reče: "Pokazat ćeš mi što čitaš. Pa kad upadnem u krizu da se znam vaditi."
Smijala se.
Nisam ju ozbiljno shvatila.
Takva žena ne može upasti u krizu.
Takva žena kroji ljude oko sebe kako njoj pašu.
Ja sam to postigla.
Šutim.
Ne pričam puno.
Iritiram ljude oko sebe.
Mučim ih.
Jer ništa ne znaju.
A ona, mamina prijateljica, sve razumije.
Znaju samo ponavljati kakva sam bila.
Nitko kao ova bomba - žena ne vidi samo ono danas.
Jer to je najvažnije i meni i njoj.
Danas sam na pravom putu.
komentiraj (23) * ispiši * #
Ne moram znati
subota , 12.07.2008.
Posjekotina na nozi
Kažeš poskliznula se na rub stijene
Novi parfem
Kažeš zbog mene
Da vidiš hoću li te prepoznati
Danas čudan pogled imaš
Kažeš tužna si zbog mene
Nemir u meni
Ljubavi moja
Vječni nemir da te gubim
Ne volim kad se mijenjaš
Kao mjesec svoj oblik
Nestalna si kao valovi na stijenama
Što pljuskaju i izazivaju
Nemoj ništa reći
Ne moram znati
Samo šuti
Volim te
komentiraj (17) * ispiši * #
KROZ VRIJEME (nitko više nije isti)
petak , 11.07.2008.
1978.
Ustreptala srednjoškolka sa hrpom ambicija i neostvarenih snova.
Djevojka iz provincije koja se rodila nekoliko desetljeća prije vremena.
Oglas u školi mirisao je na njene planove za budućnost. No, velika prepreka je bio njen otac, koji je još uvijek živio u srednjem stoljeću. Želi kćerku koja će ići u školu i vraćati se ravno za stol sa hrpom knjiga. A ona, opsjednuta da prenese gledateljima u teatru emocije likova u velikim predstavama.
„Tata, molim te da mi daš dozvolu da se prijavim za predstavu, koju će uređivati poznati redatelj iz Slovenije, koji služi vojni rok u našem gradu.“ Nakon strogog razgovora i dobivenog jamstva u školi da ništa nije amoralno, konačno je dobila očevo odobrenje, a potom kostim i tiskani tekst.
U vremenu bratstva i jedinstva, sve je izgledalo tako čedno i nevino, pa su i mladi vojaci bili presretni da se makar na kratko izvuku iz kamenih zidina vojne discipline. Prema djevojkama su se lijepo ponašali, što su morali i obećati prije samoga početka priprema velike predstave, koja je trebala konkurirati predstavama iz drugih vojarni, do konačnog proglašenja pobjednika na saveznom nivou.
Jedan vojak ju je posebno dojmio i bila je počašćena kada ju je pozvao na pauzi da ju upozna sa suprugom i roditeljima. Uvijek je prema njemu osjećala posebno poštovanje, a nije znala da li je to samo zbog njegovog autoritativnog basa.
1980.
Iako je vrelo sunce na početku prvih ljetnih dana otapalo asfalt na ulicama grada, ona je jurila do Sonje u ljetnim platnenim čizmicama i lepršavoj crvenoj kratkoj haljini, koja je otkrivala njena potamnjela koljena. Nije imala vremena za odlazak na plažu, pa je tijelo mazala uljem za sunčanje i tako koristila hodanje ulicom za sunčanje makar nekih dijelova tijela.
„Marela!“ – začula je dozivanje svoga imena. Bas je prepoznala, ali ne i krupnog muškarca s brkovima u civilu.
„Ti? Nikada te ne bih prepoznala. Ah, pa da. Ti si iz ovoga grada.“ – zbunjena je pričala više nego je željela.
„Otkuda ti u mom gradu?“ – upitao je on, dok su se rukovali i spustio je prijateljski poljubac na njeno lice.
„Studiram ovdje.“ – odgovorila je sva sretna što ga vidi ponovno.
„Imaš li vremena da odemo na piće?“ – upitao je.
„Ali, kratko. Žurim na učenje. Sad su ispiti u jeku.“ – govorila je, a već bila preplašena da će izgubiti dragocjeno vrijeme.
Nakon kratkog razgovora, ponudio je svoju pomoć, ako ga bilo kada zatreba.
2007.
„Hej, vidiš onoga brku. On je služio vojni rok u mom gradu.“ – ushićeno je rekla svojoj kćerki, dok je skretala prema parkingu ispred zgrade.
„Pa, znam ga. On je bio na televiziji. Radi u kazalištu, a brat mu je onaj poznati tajkun koji je bankrotirao.“ – vrlo dobro informirana o velikim facama grada, reče joj dvadesetogodišnja kćerka.
„Ma, znaš što. Idem napraviti krug, pa da mu se javim. On je na početku rata otišao na Novi Zeland. Izgleda da se vratio.“ – još uvijek nesigurna da li je damski zaustaviti auto i javljati se nekomu iz prošlog stoljeća.
„Imaš jednu mogućnost da pogađaš.“ – govorila mu je dok je, smiješeći se, koračala prema njemu.
„Ah, Slavonko, tko bi tebe zaboravio. Zar si ostala u ovom gradu? Što ima s tobom?“ – postavljao je hladno pitanja, koja su ostavljala suh okus u njenim ustima, kao nakon mnogo popijenog vina.
„Morala sam stati da ti se javim. Još uvijek mi je toplo oko srca kad se sjetim srednje škole. Da, tu sam. Mnogo toga se dogodilo. Rat i to. A ti?“ – upitala je radi reda, i već se gorko kajala što nije produžila do parkinga i sačuvala onu toplu uspomenu.
„Evo, pravim ovu zgradu ovdje. Ja se vratio, a žena i djeca neće. Radim i u kazalištu. To sigurno znaš.“ – već bahato i prepotentno naglašavao je svoje ime i svoju moć.
Tako bi mu rado rekla da im je ime već odavno 'poznati' brat ukaljao i da bi ljepše bilo kada bi malen ispod zvijezda hodao.
„Pa, navrati na piće. Ja sam uvijek ovdje.“ – dodao je, kada mu je hladno pružila ruku i rekla:
„Žurim. Ćaos“
komentiraj (20) * ispiši * #
Divljakuša
četvrtak , 10.07.2008.
I danas se sjećam ironije
Na tvom licu
(znam da ćeš poreći)
Da glumiš dobro,
Znam
( ne poriči)
Noćas se moja suza
Za sreću udala
Daj mi samo malo vremena
Da glumiš dobro,
Znam
Žena na koljenima?
Želiš me takvu?
Nepokorna
Divlja
Samosvoja
Gledam te
Na drugom kraju sobe
I znam da ćeš uvijek biti tu
Nisam nikada željela
Ništa više
Daj mi samo malo vremena
komentiraj (19) * ispiši * #
Kombi sa ugrađenim ležajevima
utorak , 08.07.2008.
Visok, plav, vrata debelog kao u izbacivača, plavih očiju, pametan....to je moj muškarac.
Volim ga.
On mene obožava.
A lutali smo tako godinama, skoro se ramenima dodirivali, a da se nismo prepoznali.
Jednom sam čula jednoga starca kako je rekao: "Cura momka traži dvadeset godina, a i momak curu." Htjela sam reći tom mudrom starcu, da se ta granica u ovo moderno doba, neovisnih, samouvjerenih žena, pomakla na trideset.
A onda je proteklo još jedno desetljeće.
Dobronamjerne susjede moje naivne mame, znale su nam itekako zagorčati život svojim komentarima: "Nije joj dobro što je tako tvrdoglava i bira. Izbirač nađe otirač."
Onda bi me mama onako umornu i slomljenu s posla dočekala: "Daj, dijete drago, prestani im tražiti mane. Gledaj drugu stranu, možda oni imaju i nešto dobro."
Moram priznati, da sam svakim rođendanom bila sve zahtjevnija. Nisam mogla tolerirati ljude u tim godinama koji ne znaju držati pribor za jelo. Ili ako 'srče' juhu, a gosti restorana za susjednim stolom okretali bi se i s podsmijehom ispratili njegovu žlicu do usta. Ako nije 'srkao' juhu, ugledala bih mu zub sa početnim karijesom i izgubila apetit.
Razvedeni, stari momci, oženjeni, udovci. Bio je to repertoar za curu u mojim godinama.
Biološki sat alarmantno je zvonio, kad mi je moj vrlo drag i dobar prijatelj (a znala sam da je sve te godine bio zaljubljen u mene), rekao da njegov prijatelj Marin uporno želi da izađemo zajedno na večeru.
Dok je prilazio našem stolu, znala sam da u tom trenutku stiže moj princ na konju. Sve je na njemu govorilo da će kolone na mojoj listi nedostataka ostati prazne.
Smiješno je bilo spoznati da smo išli u istu osnovnu školu, rasli u susjednim blokovima zgrada, kupali se na istim mjestima, a da nam se ramena nisu dodirnula. Koračali smo stazama života, tražili se, bili sami.
Nakon stidljivih prvih izlazaka, napravili smo mali korak do njegovog stana gdje me čekao sa serviranom večerom uz svijeće. Kada mi je predložio da noćim prvi put i ujutro od njega krenem na posao, pravdala sam se da nemam rublje za preodjenuti se u jutro. Došao je iz spavaće sobe i nosio upakiran pamučni komplet gaćica i grudnjaka.
Tepao mi je ljubeći me noću, bio budan da ja ne bih okasnila na posao. Strašila me pomisao da ću se probuditi i shvatiti da se ovo događa samo drugima.
A onda je rekao da bismo trebali planirati skromno vjenčanje i bebu.
Skamenila sam se od straha. Nikomu nisam smjela reći onu drugu stranu medalje. Krila sam ga kao ljubavnika za kog nitko ne smije znati.
Bojala sam se da će ga tko prepoznati i ismijati moj konačni izbor nakon toliko godina.
Sjetila sam se onih zločestih susjeda da probirač nađe otirač.
Marin je bio diplomirani inženjer, a nije radio. Bila sam sumnjičava u njegovu priču o stranačkoj neopredjeljenosti, političkoj nepodobnosti. Pomislila bih: ' znaš li ti čovječe, uopće, kako se traži posao!'
Ponekada bi sa svojim ocem zaradio koji novčić bojanjem stubišta ili stanova.
A ja sam bila izbirljiva i tražila robu sa originalnom markicom. Torba bi morala biti od poznatog dizajnera. Obuća je imala posebno mjesto u mom životu.
A Marin nije radio.
Da ne dužim.
Danas imamo trogodišnjeg sina Marka i volimo ljetovati u našem kombiju, kojeg je Marin renovirao u pokretnu kućicu sa ležajevima.
Ovoga ljeta idemo kružiti po Istri. Nas tri plavooka s velikim M.
komentiraj (22) * ispiši * #
Novčić
nedjelja , 06.07.2008.
Slomio me pogled
Tvoj što po vodi lutao je
Znala sam da su ti misli
Nevine poput novorođenčeta
A ipak nemir me milovao
Po ramenima drhtavim
(Ili je to bila
duboka hladovina borova)
Šutio si
A ja sam novčić za misli davala
Ostala bez oružja
Usana nijemih
Riječi pobjegle
Kukavice
Možda je bolje tako
Gledajući tvoje noge u kristalnoj vodi mora
Poželjela ti prebirati po prstima
Kao tastaturi klavira pa najljepšu
Ljubavnu melodiju skladati
Klizeći
Prema tvojim usnama
Na dugom putu tvoga tijela
Dijete je pored nas vrištalo
Igrajući se s morem
Pa sam maštom obljubila tvoje tijelo
Umorno
Nenaspavano
I novčić za misao davala
Da je to samo pogled umoran
A ne griža savjesti
komentiraj (26) * ispiši * #
Mama, hvala ti
subota , 05.07.2008.
Samo je Sandra bila iskrena i podržala me.
"Znaš, zaljubila sam se kao konj." - rekla sam joj zabrinuto. "Znam. Vidi se to iz aviona. Imaš bolno zaljubljen pogled." - rekla mi je.
"I ? Tko je?" - gledala me ispitivačkim pogledom.
"Oženjen." - odgovorila sam kratko.
"Pa što! Uzmi što ti život stavlja na put." - kratko je odgovorila.
Bilo je to pred deset godina, dok smo žurno ulazile kroz pokretna vrata prodajnog centra, da se zgrijemo i sklonimo od pomahnitale bure. Još je samo dodala: "Na kraju uvijek boli.", ali ju nisam smjela upitati što joj to znači.
Ja sam bila djevojka, a ona već dugo udovica. Njen Marko poginuo je na zagrebačkom autoputu. I zato što se sa one svoje dvije male princeze borila kroz život sama i bila šibana kojekakvim tračevima, samo me ona i mogla podržati u mojoj sebičnosti.
Ljubiša je odlučio da će se razvesti, jer smo se ludo zaljubili.
Moja mama, koja je brata i mene, mukotrpno odgajala bez tate skoro cijeli život, bila je šokirana.
"Pa, dobro, dijete drago, narod se zbog vjere poklao, popalio, poubijao, a ti ćeš za njega?" - gledala me strogim očima.
"Mama, molim te, volimo se i ako se ne udam za njega, neću nikada ni za koga. Uostalom, trideset mi je. Ta neću se zaljubljivati kao šiparica u svakog tko naiđe." - molila sam ju, a tresla sam se kao prut od straha, jer mama je imala željeznu ruku.
"Slušaj, dovedi ga da ja s njim popričam. Prvo, to njegovo prezime je, brate, ruku na srce, baš ono pravo njihovo. Kako ćeš čekati da budeš negdje prozvana kao u doktora ili u općini. Kad dođe do vjenčanja, to će biti skromno, obiteljski i zadrži svoje prezime. Možete živjeti u stanu, nećemo ga više iznajmljivati. A brat neka ostane sa mnom u kući na drugom katu."
Sve je to moja mama, onako strogo i po planu odradila s nama. Ljubiša je prihvatio sve njene uvjete i kao malo dijete kimao glavom na znak odobravanja.
Jednoga dana, početkom prošloga ljeta mama je došla s novcem da se renovira stan. Ljubiša se dodvoravao njenom diktatorskom držanju i ponudio da što više sam odradi, kako bi uštedjeli novac.
Tih dana su počeli naši problemi.
Ionako nismo bili od velikog druženja, uglavnom smo bili sami, ali je on tih dana, dok sam ja sa Sanjom, našom sedmogodišnjom kćerkom bila u maminoj kući, postao čudan.
Komunikacija nam je bila minimalna i ja sam se uplašila da mu je mamine diktature bilo na vrh glave. Ali, tvrdoglava, previše ponosna i koristeći nadmoćnu situaciju da je on u mojem, nisam htjela započinjati normalan razgovor.
Kada bi noću s druge smjene dolazio kasno iza pola noći, ja bih ga čekala vrišteći "gdje si do sada?!"
Znala sam da je njegova bivša radila sve moguće da bi nam zagorčavala život, pa ga je tako zvala u svako doba zbog djeteta, ali je on pretjerao trčeći na svaki njen zvižduk. Njegovi roditelji me nikada nisu prihvatili i stajali su na njenu stranu, primajući ju k sebi kad bi god htjela.
Jednu noć nisam ga pustila u kuću. Spavao je u autu na parkingu. Sljedeće jutro sam mu izbacila stvari u stubište ispred vrata i gledala ga kako kupi komad po komad i nosi u auto.
Uspaničeno sam tražila mamin savjet.
Pozvala me k sebi na selo u kuću, jer nije htjela da se miješa u tom trenutku svojim dolaskom na 'naš' teritorij.
"Slušaj. Ovako. Sad moraš ostati malo pri svome i ne popuštati. Ako mu je stalo do djeteta i tebe, dovući će guzicu. Ali, neka malo pati. Ne javljaj se na telefon niti na zvono na vratima. Kad bude vrijeme, reći ću ti."
I tako, nije htjela da ga spominjem sljedeći mjesec. Već sam se uplašila da ću ga izgubiti, jer je neko vrijeme utihnuo i prestao me zvati.
A onda mi je rekla da ja njega pozovem, dok smo u stanu pile kavu.Došao je prije nego sam spustila slušalicu. Plakao je kao dijete i molio nas obadvije da mu oprostimo glupo ponašanje.
"Slušaj, zete. Ja sam krv propišala dok sam ju othranila. I eto, oprostila sam ti što si ju zavukao i nije znala da si oženjen. OK. A sad slušaj: ako hoćeš da budeš sretan čovjek, uzmi ovo što imaš i dobro čuvaj. Za ovakve uvjete da si u svome bez kune kredita, netko bi dao sve. Moja Sonja i to vaše dijete trebaju ti biti na prvom mjestu. Kako ćeš to tamo s onom rješavati, tvoj problem, ali Sonju ne smiješ isključivati. Jer ju tako ne poštuješ. To je tvoj izbor bio onog dana kad si napustio tu ženu. I slušaj, zete, zaboga! Kad ste kao dvoje mladih ljudi prošetali do parka? Kad ste sjeli u auto i otišli do plaže? Okreni ploču da se ne bi kajao, jer koliko vidim, vi se stvarno volite."
On je ustao i zagrlio moju mamu. Samo je kratko rekao:"U pravu ste."
Od toga dana moj život je bio nova epizoda. Svakog trenutka osjećali smo se kao da smo tek na početku.
Ljubiša nikada ništa nije uradio a da nismo zajedno razgovarali i odlučivali. Čak su i njegovi roditelji prihvatili poziv za roštiljadu na balkonu. A njegova Milica je kao drska tinejdžerica pristala da dolazi u posjet kod nas.
Srce mi je radosno kucalo dok bih ju gledala u Sanjinoj sobi, kako joj češlja kosu i razgovara s njom.
komentiraj (19) * ispiši * #
Sine, sretan ti rođendan
četvrtak , 03.07.2008.
Odsutna mislima, a preplavljena osjećajem sreće.
Konobar korača dugom kamenom stazom prema nama i u ruci nosi tri jelovnika, uokvirena luksuznom kožom.
Popodne je, a vreli vjetrić struji ispod drvene nadstrešnice.
Gledam ih obojicu i svu me opija osjećaj prolaznosti i tog trenutka. Znam da to starost, koja velikim koracima grabi prema nama, progovara u meni. Ne bojim se, samo mi je žao.
Sjetih se rečenice koju je kod jednog davnog uskrsnog ručka, rekla majka moje dobre prijateljice:
„Ne bojim se ja umrijeti, nego mi se žao rastati od djece.“
Meni je žao umrijeti, bilo kada i bilo gdje, upravo zbog ovakvih trenutaka, kada me opija ljepota gostovanja na ovom prekrasnom planetu. Iako je dašak vjetra bio vreo, uživala sam u njegovom igranju mojom kosom. Milovao mi je ramena, a ruka moga velikog muškarca klizila je po mom koljenu.
Moj mali muškarac slavio je dvadeset i prvi rođendan.
Nešto mi je dodirnulo nogu i ja pomislih da me moj veliki muškarac 'zavodi'. Za svaki slučaj pognula sam glavu i ugledala malu macu.
Dok su moja dva najdraža muškarca razgovarali o meču Ančić – Federer, ja sam pratila pogledom nestašno mače.
Skakutao je neumorno igrajući se sa leptirom. Nitko mu nije trebao. Imao je svoju igru i zaboravio da je sam, bez svoje majke. Podsjetilo me to na moga sina, kada je bio mali dječak i nikada nije trebao hrpu djece. Uvijek je bio dovoljan sam sebi. Iako su mnogi smatrali da je čudan jer nije kao sva ostala djeca da divlja i skače, ja sam osjećala njegovu posebnost i znala da će uvijek biti drugačiji od ostalih. Njega su zanimale mnogo kvalitetnije stvari od obične igre penjanja po granama u dvorištu zgrade ili divlje vožnje na biciklu.
Baš kao i ovo mače, koje je u svojoj samoći pronalazilo leptira ili hrpu mrava i igralo se s njima. Nedaleko od nas doskakutao je mali pas, zaustavio se i gledao nas. Onda je poskočio za muhom koja je srljala na vrh njegove njuškice. Poskakivao je po travi tražeći od nje igru.
Miris ergele nije baš bio ugodan u očekivanju ručka, ali sve je dobilo nijansu tolerancije, kada stazom prođe dreser brižno držeći na konju hendikepirano dijete. Majka s jedne strane, dreser s druge. Dijete je teško držalo glavu u uspravnom položaju i lice mu je kazivalo njegovu veliku radost tog trenutka.
Okruženi velikim prijateljima čovjeka, macom, psom i konjem, koji nikada ne dozvole da čovjek osjeti samoću ili tugu, nas troje dovršavali smo ukusni ručak, tu na kraju grada.
Dok smo zagrljeni u slavljeničkom raspoloženju, odlazili iz tog tihog kutka, osjećala sam sreću svih tih malih bića koji će dočekati neke nove goste.
komentiraj (18) * ispiši * #
Da ti leđa okrenem?
srijeda , 02.07.2008.
Ja bih ruku
u džep da ti stavim
prste da mi griješ
Ja bih lice
da zagnjurim
u kosu tvoju
i mirišem sol u njoj
Ja bih usnama
da po tijelu
ti putujem
i grickam zubima
tragove ostavljam
Ja bih leđa da ti okrenem.....
....za ruke tvoje
oko moga struka
(Kako samo volim
kad mi se s leđa prikradaš)
komentiraj (12) * ispiši * #
