Sine, sretan ti rođendan

četvrtak , 03.07.2008.

Odsutna mislima, a preplavljena osjećajem sreće.
Konobar korača dugom kamenom stazom prema nama i u ruci nosi tri jelovnika, uokvirena luksuznom kožom.
Popodne je, a vreli vjetrić struji ispod drvene nadstrešnice.
Gledam ih obojicu i svu me opija osjećaj prolaznosti i tog trenutka. Znam da to starost, koja velikim koracima grabi prema nama, progovara u meni. Ne bojim se, samo mi je žao.
Sjetih se rečenice koju je kod jednog davnog uskrsnog ručka, rekla majka moje dobre prijateljice:
„Ne bojim se ja umrijeti, nego mi se žao rastati od djece.“
Meni je žao umrijeti, bilo kada i bilo gdje, upravo zbog ovakvih trenutaka, kada me opija ljepota gostovanja na ovom prekrasnom planetu. Iako je dašak vjetra bio vreo, uživala sam u njegovom igranju mojom kosom. Milovao mi je ramena, a ruka moga velikog muškarca klizila je po mom koljenu.
Moj mali muškarac slavio je dvadeset i prvi rođendan.
Nešto mi je dodirnulo nogu i ja pomislih da me moj veliki muškarac 'zavodi'. Za svaki slučaj pognula sam glavu i ugledala malu macu.
Dok su moja dva najdraža muškarca razgovarali o meču Ančić – Federer, ja sam pratila pogledom nestašno mače.
Skakutao je neumorno igrajući se sa leptirom. Nitko mu nije trebao. Imao je svoju igru i zaboravio da je sam, bez svoje majke. Podsjetilo me to na moga sina, kada je bio mali dječak i nikada nije trebao hrpu djece. Uvijek je bio dovoljan sam sebi. Iako su mnogi smatrali da je čudan jer nije kao sva ostala djeca da divlja i skače, ja sam osjećala njegovu posebnost i znala da će uvijek biti drugačiji od ostalih. Njega su zanimale mnogo kvalitetnije stvari od obične igre penjanja po granama u dvorištu zgrade ili divlje vožnje na biciklu.
Baš kao i ovo mače, koje je u svojoj samoći pronalazilo leptira ili hrpu mrava i igralo se s njima. Nedaleko od nas doskakutao je mali pas, zaustavio se i gledao nas. Onda je poskočio za muhom koja je srljala na vrh njegove njuškice. Poskakivao je po travi tražeći od nje igru.
Miris ergele nije baš bio ugodan u očekivanju ručka, ali sve je dobilo nijansu tolerancije, kada stazom prođe dreser brižno držeći na konju hendikepirano dijete. Majka s jedne strane, dreser s druge. Dijete je teško držalo glavu u uspravnom položaju i lice mu je kazivalo njegovu veliku radost tog trenutka.
Okruženi velikim prijateljima čovjeka, macom, psom i konjem, koji nikada ne dozvole da čovjek osjeti samoću ili tugu, nas troje dovršavali smo ukusni ručak, tu na kraju grada.
Dok smo zagrljeni u slavljeničkom raspoloženju, odlazili iz tog tihog kutka, osjećala sam sreću svih tih malih bića koji će dočekati neke nove goste.