Vruće je.
Sa one strane stana pozatvarala sam rebrenice, jer sunce bijesno prži već sa svojim izlaskom.
Ovdje na balkonu i nije tako strašno, dok se jara sa asfalta ne podigne.
Svakoga jutra ispratim kamionete sa svježim kruhom i pecivima, pa onda dođu novine i cigarete.
Znam svaki kamion napamet, čim mu ugledam reklamu preko bijelog lima. Istovar punih paketa, utovar praznih plastičnih ambalaža od prethodnog dana. Cijeli grad se budi zajedno sa suncem, pa kako se zagrijava zrak, tako i ulica postaje mravinjak sa svojim mravima - ljudima.
U jednom kutu balkona, svako jutro ugledam hrpicu mrava, pa sam ih jednoga jutra promatrala kroz svoje naočale i zaključila da me podsjećaju na moju ulicu. Svi negdje žure, nitko se ni s kim ne sudara, svi su zauzeti i bez riječi. A sve izgleda savršeno organizirano.
Vruće mi je. Ne znam jesu li to 'valunzi' ili moja zabrinjavajuća kilaža.
Znam, pretjerala sam. Ubijam se. Ali, ne mogu protiv sebe.
Svaki put kada zinem na hranu, pomislim da ne smijem. A onda istovremeno pomislim: zašto da ne, to mi je sve.
Sad će. Samo što nije. Prepoznat ću ja zvuk auta. Oblik mi ništa ne govori. Meni su svi isti. Ali kada zazuji onako poznato, pa se parkira na sred ulice, znam da dolazi on. Čedo bakino.
Plave okice, plava kosica, četiri bijela zubića raspoređena po dva gore i dva dolje.
Kad mi se nasmiješi već iz hodnika razoruža me i zaboravim na svu nepravdu njegove majke.
Da li je bitno volim li ju ili ne.
Da li je bitno jesam li ja njoj draga ili ne.
Važno je jedno: ja sam njoj rodila muža, ona meni unuka.
Podarila mi je u mojim, ne tako kasnim, godinama osjećaj da još jednom u naručju kao držim svoga Bojana. Još jednom prolazim davno prošlo vrijeme iz dana u dan puna ljubavi i učim ga mnogim stvarima:
"Kaži baki, kako kaže koza...a sad kaži baki tko je dao gol...a kako kaže maca kad je ljuta..."
Ne mogu se oteti osjećaju da u naručju opet držim moga Bojana.
Ovaj put čini mi se da imam priliku nadoknaditi propušteno, pa mu dati malo više svoga vremena.
Dajem mu ga svim svojim bićem, puna iskrene ljubavi.
Dajem ga njegovom djetetu u nadi da ću izbrisati slike koje me muče.
Od tri moja draga medaljona, nekako mi se srce raskrvari kad pomislim kako mi je Bojan prerano sazrijevao u okrutnosti ratnih vremena, nestašici hrane i svega što život traži.
Do jutra bi radio u kafiću, gdje su se skupljali narkomani, a onda nakon kratkoga sna odlazio na nastavu.
Kada su me pozvali na razgovor da mi ukažu da maloljetnik ne može raditi i ići u školu, rekla sam: "Dajte nam vi kruh, pa neka sjedi kući!", zalupila vrata i otišla. Nikada me više nisu zovnuli. Da li su shvatili bezizlaznost moje male obitelji ili su odustali, ne znam.
Znam da sam ga brižna i puna straha čekala ispred zgrade do sitnih sati, a onda bismo uz vruće kifle čavrljali. Pričao bi mi o zagušenim školjkama u toaletu od hrpe narkomanskih igala. Premrla od straha, stiskala sam njegovu mladu mušku ruku i govorila:
"Nemoj me, molim te, unesrećiti. Budi pametan. Tvoja braća i ja te trebamo."
"Ne budi luda, majko. Ne bih ti to nikada uradio." - odgovarao bi mi sa smiješkom.
Danas je uspješan poslovan čovjek. Kupio je stan. Ima novi auto.
Istina, ona, izabranica i nije baš od tople riječi, mada zna kako sam ga krvavo othranila.
Ali, nema veze.
Prešutjet će baka.
Neka meni kuća bude puna.
Neka oni dođu na bakin mirišljavi ručak.
Neka moje malo čedo napravi prve korake, tu u domu, gdje je stasao njegov otac.
Post je objavljen 15.07.2008. u 15:07 sati.