Katalozi

ponedjeljak , 21.07.2008.

„Hej, Mirjana, jesam li te probudila?“ – čula sam Jadrankin glas iz mobitela.
„Ne, nisi. Pa, znaš da ja stišam zvono i da me nitko ne može probuditi.“ – odgovorila sam joj držeći mobitel bradom na ramenu, dok sam utrljavala kremu oko očiju.
„E, pa, znaš, nikomu kao tebi.“ – ljubomorno je prokomentirala.
„Ma, ti sama ne znaš što hoćeš.“ – pomislila sam i odložila kutijicu s kremom na policu u kupatilu.
Jedan dan komentira da bi poludjela da mora sjediti doma, a kad mene čuje da sam se iz postelje digla u podne, onda i ona ne bi radila.
„Nego, čuj, kad možeš da se nađemo na kavi?“ – to sam čula, a ono prije što je mrmljala nisam uhvatila.
„Pa, za jedan sat, recimo.“ – na brzinu sam premotala koliko mi treba za lagano spremanje i dolazak do 'Mercatora'.
„Hej, ako ćeš sa autom, pokupi mene prvo.“ – rekla je.
„Neću, žao mi je. Zorana je otišla na fax sa autom.“ – rekla sam i odložila mobitel na stol.
„Mmm...kako je dobar ovaj prvi gutljaj.“ – pomislila sam kao i svako jutro kada mi topla kava klizne niz grlo. „A sad da vidimo o čemu 'Oprah' danas priča.“ – sjetila sam se da je u to doba kasnog jutra već krenula njena emisija i dohvatih daljinski.

„Ma, šta da ti kažem. U firmi je ludnica. Gadi mi se. Uvijek jadan radnik plaća cijenu konkurencije. Ukinuli su mi ono bezbrižno radno mjesto, pa sad moram raditi plan za mjesec i ako ga ostvarim, mogu naplatiti minimalac.“ – kukala je Jadranka.
„Hm, pa već je i bilo vrijeme da počneš nešto raditi.“ – pomislila sam. Mislim, stvarno, da netko na poslu čita tisuće stranica knjiga jer nema što raditi, to me uvijek izluđivalo. A firma se razbacivala sa godišnjim sistematskim pregledom, nekakvim toplicama i slično. Čak i neka novčana podupiranja za privatna liječenja. Zbilja je firma zvučala kao utopija. A ha, dok im se nije razbilo o glavu, pa počeli rezati gluposti. Ne znam jesam li bila ljubomorna, ali ja sam svakih šest mjeseci plaćala privatni pregled kod ginekologa i mamografiju, jer je čekanje u državnoj bolnici pravo poniženje. A njima, koji ništa ne rade nego čitaju knjige i časopise, obave u privatnoj klinici sve za par sati, na račun privatne firme u kojoj imaju sreću da rade. Uz vrlo dobru plaću.
„Eh, došlo vrijeme da se nešto i radi.“ – malo sam ju bocnula. „ A što ja tu mogu učiniti?“
„Treba li ti kredit? Odmah ću ti reći: na ovoj ludoj inflaciji kamate su ka-ta-stro-fa, ali će ti inflacija progutati ratu vrlo brzo. Znaš, mirovine rastu, a rata ista.“ – pokušala je ispuniti svoj plan za mjesec.
„Znaš da imam već četiri kredita. I da nema šanse da sebi zakačim još jedno odricanje.“ – rekla sam joj kratko.
„OK. Ma, pretpostavljala sam. A znaš li koga ti?“ – vadila je posljednju kartu.
„Ne znam, možda Ivana, govorila je da bi mijenjala prozore. Javim ti.“ – pokušala sam joj pružiti slamku spasa.
Nakon još nekih neobveznih čavrljanja rekla je da žuri i ostavila u šalici neispijenu kavu.
* **
„Što radiš, spavaš li?“ – kroz pušački kašalj pitala me Božena.
„Ne, upravo pijem popodnevnu kavu i gledam seriju.“ – znala sam da me zove upravo radi kave.
„Ma, daj, piješ sama. Hajd' dođi, stigao novi katalog. Ima svašta.“ – uvijek je znala kako da me navuče na dolazak.
„Joj, čuj, ovaj mjesec imam svatove. Ne smijem trošiti na gluposti. Znaš kako to ide. Čeka me kuverta, a nisam još kupila sandale.“ – pokušala sam se oteti trošku.
„Hajde, hajde, dođi, znaš da tako zaradim koji novčić od prodaje. Dođi. Ima neka nova krema na sniženju.“ – bila je uporna.
„Ozbiljno ti kažem, ne smijem. Nakupi se toga, pa se onda samo kajem“ – bila sam odlučna.
„OK, onda, cure mi impulsi. Navrati.“ – završi naglo Božena.
***
Odjednom se sjetih da mi je u autu ostala vrećica s paradajzom i paprikama koje mi je Milica spremila iz svog vrta još jučer. Navukoh japanke i sjurih nekoliko katova niz stepenice.“ I uvijek taj 'Mercator' šalje one sa katalozima u poslijepodnevnim satima.“ – pomislila sam kad sam ugledala da iz svakog sandučića viri reklamni list. Alergična na 'Mercator', ipak sam povirila ima li štogod jeftinoga. I naravno, bila sam zasuta ponudama, ali ako imam njihovu glupu karticu. Naravno da nisam imala, a još kad mi je Božena rekla da se bodovi ne računaju ako plaćaš kreditnom karticom, to mi je stvarno bila kap u punoj čaši iz njihove big company.
***
Oprala sam svaku papriku i svaki paradajz dugo trljajući ispod mlaza vode sa obadvije ruke. Nekako mi se gadilo kad bih pomislila da je na njih neki zalutali psić digao nožicu i 'obilježio' svoj trag. Sa zadovoljstvom sam bacila reklamni list od 'Mercatora' (jedino što sam tamo voljela bio je besplatan parking, koji su svi kupci masno platili u masnim cijenama, i kavu u prekrasnom vrtu.) i krenula iz kuhinje.
U taj tren čulo se zvono na vratima.
Ispred vrata stajao je mladić sa ogromnom torbom na ramenu.
„Dobar dan, gospodična. Ja sam neuposlen, a već dvije godine je prošlo da sam završio povijest na Filozofskom. Nego ovako, izbijem koji novčić. Ima ovdje svašta. Mogu vam pokazati?“ – pristojno i tiho obraćao mi se mladić.
„Znate što. Dajte mi nešto, onako za tridesetak kuna. Eto, tek toliko kao nagrada što pošteno i teško zarađujete.“ – odgovorih mu već pune kape kataloga, ponuda kredita, reklamnih listića...