Želim biti....

ponedjeljak , 14.07.2008.

Zovem se Kristijana Bakić i želim biti upravo kao ona, Marjana Kos, mamina prijateljica.
U njoj vidim sva svoja htijenja, osobnosti kojima težim i karakter koji ruši planine.
Od kada sam spoznala svijet kakav me očekuje do kraja život - ozbiljan i odgovoran, pokušavala sam utjecati na mamu i promijeniti ju. Oprostila sam joj što se sve ove godine od kada nas je tata napustio, ponašala slabom i lomljivom kao nekvalitetno tanko staklo. Oprostila sam joj i noći kada me kao šestogodišnjakinju ostavljala u sobi hotela i tražila utjehu u zagrljaju pokvarenih muškaraca.
Još tada sam joj govorila da ih ja bolje poznajem nego ona. Još tada sam joj govorila da ju samo žele iskoristiti i da će ju svi oni ostaviti.
Najviše sam se u takvim noćima bojala da će joj netko nanijeti zlo i da ju nikada više neću vidjeti. Na mobitel mi se nije javljala i ja sam se tada borila sa odlaskom na policiju da im kažem da je moju mamu netko ubio.
Danas joj sve opraštam. I shvatila sam: nikada ju neću promijeniti. Uvijek će biti slaba mama koja se ponaša poput nemoćnog djeteta.
Ista je baka. Baka nikada za svih svojih sedamdeset godina nije uspjela ljudima oko sebe dati do znanja da su pretjerali u gledanju s visine njenu malu skromnu ličnost.
Ja sam ista moj tata.
Jaka sam.
Bezobrazna i drska prema ljudima oko sebe.
Ne volim pričati. Uglavnom šutim.
I kao nožem, očima režem ljudske poglede oko sebe.

Još u meni vide alkoholičara i zalutalu mladu djevojku koja je otkrila dobru kombinaciju maminih lijekova za smirenje sa žesticom.
Toliko puta sam joj ukrala tablete, koje je ostavljala svuda oko sebe, od kupatila i kuhinje do zidne vitrine u hodniku. Pila ih je kao slatkiše i nikada nije znala da joj je nestao tek otvoreni paketić.
Donosili su me doma u sitne jutarnje sate kao krepanu mačku koja nije mogla stati na svoje noge.
Pušila sam cigaretu za cigaretom i uništila tek kupljenu sofu već treći dan.
Ona je urlala na mene zbog štete, a nije vidjela štetu koju je nanijela mom mladom biću, tako pogodnom za uništenje ako ga se ne prigrli i kaže da je život okrutan i nemilosrdan, ako se ne poštuju nepisana pravila koja svi mrzimo.

Vraćamo se iz Trsta sa maminom prijateljicom i ja, sa zadnjeg sjedišta upijam svaki njen samouvjereni pokret, svaku izgovorenu rečenicu.
Rekla mi je: "Bravo, ti si moja kraljica. Ponosim se s tobom." Mama to nikada nije rekla.
Moja mama je kao slomljena lutka sjedila pored nje i divila se njenoj aroganciji i što ljude baca sebi pod noge.
Govorila joj: "Gledaj samo kako te papci gledaju, baš si lafica."
Sve je to mogla i moja mama, ali nije.
Njena parola je bila: "Ma, bit će valjda sve dobro."
Moja mama joj priča kako sam počela čitati knjige i ojačala svoj karakter. Prestala piti i pušiti. Redovito upisala treću godinu na Filozofskom faksu. Bile su to salve pohvala iz usta moje mame i na kraju sve pokvari:
"Da, moja Kristijana je sazrela."
Nešto u meni vrišti da joj uhvatim glavu i protresem, pa joj kažem da je glupa i ništa ne razumije.

Duga plava kosa tete Marjane lepršala joj je kao zastava, dok je na otvoreni prozor pored nje ulazio jak vjetar. Uhvatila je prekrasnu brončanu boju i njene duge noge ispod kratke suknje, svjetlucaju, dok ona prebacuje desnu nogu s papučice gasa na kočnicu.
Upijala sam svaki njen pokret i rekla: "Tako bih voljela znati voziti."
"Ja ću te naučiti. Vodit ću te na parking kod vojarne. Tamo sam naučila mog Ivana da vozi. Ah, to je bilo ludo. Imao je temperaturu i kad sam ga učila i kada je položio. Od prve. Kad ga Toni i ja pitamo: tko te naučio voziti, on bi odgovorio:
'Učio sam od najboljih.' Uvijek je promatrao Tonija kako vozi i poslije ga oponašao."
Smijala se dok nam je to pričala, a ja sam već po tisućiti put poželjela biti na mjestu njenog Ivana. Uvijek sam mislila da je on najsretnije dijete.
Dok je s lakoćom vozila, baci mi pogled u retrovizoru, nasmiješi mi se i reče: "Pokazat ćeš mi što čitaš. Pa kad upadnem u krizu da se znam vaditi."
Smijala se.

Nisam ju ozbiljno shvatila.
Takva žena ne može upasti u krizu.
Takva žena kroji ljude oko sebe kako njoj pašu.
Ja sam to postigla.
Šutim.
Ne pričam puno.
Iritiram ljude oko sebe.
Mučim ih.
Jer ništa ne znaju.
A ona, mamina prijateljica, sve razumije.

Znaju samo ponavljati kakva sam bila.
Nitko kao ova bomba - žena ne vidi samo ono danas.
Jer to je najvažnije i meni i njoj.
Danas sam na pravom putu.