Samo je Sandra bila iskrena i podržala me.
"Znaš, zaljubila sam se kao konj." - rekla sam joj zabrinuto. "Znam. Vidi se to iz aviona. Imaš bolno zaljubljen pogled." - rekla mi je.
"I ? Tko je?" - gledala me ispitivačkim pogledom.
"Oženjen." - odgovorila sam kratko.
"Pa što! Uzmi što ti život stavlja na put." - kratko je odgovorila.
Bilo je to pred deset godina, dok smo žurno ulazile kroz pokretna vrata prodajnog centra, da se zgrijemo i sklonimo od pomahnitale bure. Još je samo dodala: "Na kraju uvijek boli.", ali ju nisam smjela upitati što joj to znači.
Ja sam bila djevojka, a ona već dugo udovica. Njen Marko poginuo je na zagrebačkom autoputu. I zato što se sa one svoje dvije male princeze borila kroz život sama i bila šibana kojekakvim tračevima, samo me ona i mogla podržati u mojoj sebičnosti.
Ljubiša je odlučio da će se razvesti, jer smo se ludo zaljubili.
Moja mama, koja je brata i mene, mukotrpno odgajala bez tate skoro cijeli život, bila je šokirana.
"Pa, dobro, dijete drago, narod se zbog vjere poklao, popalio, poubijao, a ti ćeš za njega?" - gledala me strogim očima.
"Mama, molim te, volimo se i ako se ne udam za njega, neću nikada ni za koga. Uostalom, trideset mi je. Ta neću se zaljubljivati kao šiparica u svakog tko naiđe." - molila sam ju, a tresla sam se kao prut od straha, jer mama je imala željeznu ruku.
"Slušaj, dovedi ga da ja s njim popričam. Prvo, to njegovo prezime je, brate, ruku na srce, baš ono pravo njihovo. Kako ćeš čekati da budeš negdje prozvana kao u doktora ili u općini. Kad dođe do vjenčanja, to će biti skromno, obiteljski i zadrži svoje prezime. Možete živjeti u stanu, nećemo ga više iznajmljivati. A brat neka ostane sa mnom u kući na drugom katu."
Sve je to moja mama, onako strogo i po planu odradila s nama. Ljubiša je prihvatio sve njene uvjete i kao malo dijete kimao glavom na znak odobravanja.
Jednoga dana, početkom prošloga ljeta mama je došla s novcem da se renovira stan. Ljubiša se dodvoravao njenom diktatorskom držanju i ponudio da što više sam odradi, kako bi uštedjeli novac.
Tih dana su počeli naši problemi.
Ionako nismo bili od velikog druženja, uglavnom smo bili sami, ali je on tih dana, dok sam ja sa Sanjom, našom sedmogodišnjom kćerkom bila u maminoj kući, postao čudan.
Komunikacija nam je bila minimalna i ja sam se uplašila da mu je mamine diktature bilo na vrh glave. Ali, tvrdoglava, previše ponosna i koristeći nadmoćnu situaciju da je on u mojem, nisam htjela započinjati normalan razgovor.
Kada bi noću s druge smjene dolazio kasno iza pola noći, ja bih ga čekala vrišteći "gdje si do sada?!"
Znala sam da je njegova bivša radila sve moguće da bi nam zagorčavala život, pa ga je tako zvala u svako doba zbog djeteta, ali je on pretjerao trčeći na svaki njen zvižduk. Njegovi roditelji me nikada nisu prihvatili i stajali su na njenu stranu, primajući ju k sebi kad bi god htjela.
Jednu noć nisam ga pustila u kuću. Spavao je u autu na parkingu. Sljedeće jutro sam mu izbacila stvari u stubište ispred vrata i gledala ga kako kupi komad po komad i nosi u auto.
Uspaničeno sam tražila mamin savjet.
Pozvala me k sebi na selo u kuću, jer nije htjela da se miješa u tom trenutku svojim dolaskom na 'naš' teritorij.
"Slušaj. Ovako. Sad moraš ostati malo pri svome i ne popuštati. Ako mu je stalo do djeteta i tebe, dovući će guzicu. Ali, neka malo pati. Ne javljaj se na telefon niti na zvono na vratima. Kad bude vrijeme, reći ću ti."
I tako, nije htjela da ga spominjem sljedeći mjesec. Već sam se uplašila da ću ga izgubiti, jer je neko vrijeme utihnuo i prestao me zvati.
A onda mi je rekla da ja njega pozovem, dok smo u stanu pile kavu.Došao je prije nego sam spustila slušalicu. Plakao je kao dijete i molio nas obadvije da mu oprostimo glupo ponašanje.
"Slušaj, zete. Ja sam krv propišala dok sam ju othranila. I eto, oprostila sam ti što si ju zavukao i nije znala da si oženjen. OK. A sad slušaj: ako hoćeš da budeš sretan čovjek, uzmi ovo što imaš i dobro čuvaj. Za ovakve uvjete da si u svome bez kune kredita, netko bi dao sve. Moja Sonja i to vaše dijete trebaju ti biti na prvom mjestu. Kako ćeš to tamo s onom rješavati, tvoj problem, ali Sonju ne smiješ isključivati. Jer ju tako ne poštuješ. To je tvoj izbor bio onog dana kad si napustio tu ženu. I slušaj, zete, zaboga! Kad ste kao dvoje mladih ljudi prošetali do parka? Kad ste sjeli u auto i otišli do plaže? Okreni ploču da se ne bi kajao, jer koliko vidim, vi se stvarno volite."
On je ustao i zagrlio moju mamu. Samo je kratko rekao:"U pravu ste."
Od toga dana moj život je bio nova epizoda. Svakog trenutka osjećali smo se kao da smo tek na početku.
Ljubiša nikada ništa nije uradio a da nismo zajedno razgovarali i odlučivali. Čak su i njegovi roditelji prihvatili poziv za roštiljadu na balkonu. A njegova Milica je kao drska tinejdžerica pristala da dolazi u posjet kod nas.
Srce mi je radosno kucalo dok bih ju gledala u Sanjinoj sobi, kako joj češlja kosu i razgovara s njom.
Post je objavljen 05.07.2008. u 05:07 sati.