Visok, plav, vrata debelog kao u izbacivača, plavih očiju, pametan....to je moj muškarac.
Volim ga.
On mene obožava.
A lutali smo tako godinama, skoro se ramenima dodirivali, a da se nismo prepoznali.
Jednom sam čula jednoga starca kako je rekao: "Cura momka traži dvadeset godina, a i momak curu." Htjela sam reći tom mudrom starcu, da se ta granica u ovo moderno doba, neovisnih, samouvjerenih žena, pomakla na trideset.
A onda je proteklo još jedno desetljeće.
Dobronamjerne susjede moje naivne mame, znale su nam itekako zagorčati život svojim komentarima: "Nije joj dobro što je tako tvrdoglava i bira. Izbirač nađe otirač."
Onda bi me mama onako umornu i slomljenu s posla dočekala: "Daj, dijete drago, prestani im tražiti mane. Gledaj drugu stranu, možda oni imaju i nešto dobro."
Moram priznati, da sam svakim rođendanom bila sve zahtjevnija. Nisam mogla tolerirati ljude u tim godinama koji ne znaju držati pribor za jelo. Ili ako 'srče' juhu, a gosti restorana za susjednim stolom okretali bi se i s podsmijehom ispratili njegovu žlicu do usta. Ako nije 'srkao' juhu, ugledala bih mu zub sa početnim karijesom i izgubila apetit.
Razvedeni, stari momci, oženjeni, udovci. Bio je to repertoar za curu u mojim godinama.
Biološki sat alarmantno je zvonio, kad mi je moj vrlo drag i dobar prijatelj (a znala sam da je sve te godine bio zaljubljen u mene), rekao da njegov prijatelj Marin uporno želi da izađemo zajedno na večeru.
Dok je prilazio našem stolu, znala sam da u tom trenutku stiže moj princ na konju. Sve je na njemu govorilo da će kolone na mojoj listi nedostataka ostati prazne.
Smiješno je bilo spoznati da smo išli u istu osnovnu školu, rasli u susjednim blokovima zgrada, kupali se na istim mjestima, a da nam se ramena nisu dodirnula. Koračali smo stazama života, tražili se, bili sami.
Nakon stidljivih prvih izlazaka, napravili smo mali korak do njegovog stana gdje me čekao sa serviranom večerom uz svijeće. Kada mi je predložio da noćim prvi put i ujutro od njega krenem na posao, pravdala sam se da nemam rublje za preodjenuti se u jutro. Došao je iz spavaće sobe i nosio upakiran pamučni komplet gaćica i grudnjaka.
Tepao mi je ljubeći me noću, bio budan da ja ne bih okasnila na posao. Strašila me pomisao da ću se probuditi i shvatiti da se ovo događa samo drugima.
A onda je rekao da bismo trebali planirati skromno vjenčanje i bebu.
Skamenila sam se od straha. Nikomu nisam smjela reći onu drugu stranu medalje. Krila sam ga kao ljubavnika za kog nitko ne smije znati.
Bojala sam se da će ga tko prepoznati i ismijati moj konačni izbor nakon toliko godina.
Sjetila sam se onih zločestih susjeda da probirač nađe otirač.
Marin je bio diplomirani inženjer, a nije radio. Bila sam sumnjičava u njegovu priču o stranačkoj neopredjeljenosti, političkoj nepodobnosti. Pomislila bih: ' znaš li ti čovječe, uopće, kako se traži posao!'
Ponekada bi sa svojim ocem zaradio koji novčić bojanjem stubišta ili stanova.
A ja sam bila izbirljiva i tražila robu sa originalnom markicom. Torba bi morala biti od poznatog dizajnera. Obuća je imala posebno mjesto u mom životu.
A Marin nije radio.
Da ne dužim.
Danas imamo trogodišnjeg sina Marka i volimo ljetovati u našem kombiju, kojeg je Marin renovirao u pokretnu kućicu sa ležajevima.
Ovoga ljeta idemo kružiti po Istri. Nas tri plavooka s velikim M.
Post je objavljen 08.07.2008. u 08:07 sati.