Hladno je. Do kostiju. Čak mi se čini da uopće nemam prstiju na nogama. Cirkulacija mi se zaustavila, pa sam pomislila da su mi čizmice manje za broj. I koji me vrag tjera da u kupovinu božićnih darova krenem bez auta.
U posljednje vrijeme odlučila sam biti u pokretu što više. Zimska hrana me činila teškom samoj sebi, pa sam se osjećala kao krmača koju tove za božićni ručak.
Mada mi se bunda činila kao da u njoj ima sto kila, a čizme kao metalne kugle oko nogu, bila sam uporna ustrajati u ideji da se krećem. Bez lifta, bez auta.
Uostalom, dok bih pronašla mjesto za parkirati auto, mogla sam kupiti polovicu darova.
Nisam ja bila od onih koji kupuju brda darova, ali ono osnovno, za uži dio obitelji čak mi je predstavljao zadovoljstvo. Kada bih ugledala neki dar, zamišljala bih radosno lice onoga komu je namijenjeno. Stari kažu " i caru je dar drag". Pa, tako, volim ostavljati darove ispod bora i gledati radosna lica mojih voljenih.
Kad sam se zgrijala u velikom prodajnom centru, čak i oznojila u jednom trenu, pomislila sam da bih mogla poći do Darie na kavu. Maleni je sigurno zaspao, pa ćemo moći u miru obaviti trač party.
"Kuc kuc..."- šalila sam se lagano lupkajući kažiprstom po ulaznim vratima. Nisam htjela zvoniti, da ga ne probudim ako je zaspao. A i moja luda Daria nikada nije zaključavala vrata. Uvijek se zezala: "Ma, što mi mogu odnijeti!" Dok jednoga dana nije uzela torbu s vješalice i shvatila da u njoj nema novčanika. Pa i ono malo u novčaniku, bilo je silno vrijedno, kada ga već nije bilo. A tek hrpa dokumenata, proglašenje nevažećim, vađenje novih...to je koštalo više i od nemalo novca u novčaniku.
I mada je imala to gorko iskustvo, da shvati da joj je netko u pol bijela dana stajao tu, u njenom malom carstvu, ona i dalje ne koristi ključ u vratima.
"Hajde, hajde, ulazi...spava." - šaputala je i odmah krenula prema kuhalu, u koje je usula vodu za kavu.
"Oprosti, nisam ti javila da ću doći. Odjednom mi je došlo slabo u centru. Znaš, prvo su mi odumrli prsti od studeni, a onda sam se tako preznojila. Griju, brate, za poludit'. I znaš što je najbolje na kraju: kad sam tako sparušena izašla na buru. Osjetila sam kako me svojim ledenim rukama obgrlila oko struka. Garant ću dobiti upalu kanalića..." - navila sam se s pričom, kao i uvijek već s vrata.
"Hej, pogledaj, imam novi "Horoskop", za prosinac. Daj, čitaj. Pročitaj prvo moj." - šaputala je Daria, dok je u kutu sofe spavao mali anđelak.
"Ma, daj, pusti te gluposti , molim te. Ne mogu shvatiti kako sam bila glupa i kako sam samo silno kao djevojčica vjerovala u to." - ljutito sam komentirala ta sranja o zvijezdama.
"Što ti je odjednom?" - začuđeno me pogledala Daria preko šanka.
"Što, što mi je!! Sjećaš se kako sam gutala svako slovo o budućnosti pred sedam godina. Bili smo ludo zaljubljeni, sve je mirisalo na svatove i dječicu. I ovo sranje od novina je samo govorilo o zaljubljenim vodolijama i vjenčanju. Hej...to je bilo pred sedam godina. A on je još oženjen, još je tamo u svom kraljevstvu. I što bih ja trebala, povjerovati da će mi ove novinetine reći što će sutra biti." - kroz zube sam šaputala i imala osjećaj da ću probuditi dijete.
Daria je stavila dvije zelene šalice na šank i privukla stolicu s druge strane. Dohvatila je kutiju s cigaretama i strastveno pripalila jednu. Ispustila je dim i nasmiješila se:
"Hoćeš da ti ja pročitam?" - bila je uporna.
"Hm...ti si uporna." - potegla sam gutljaj vrele kave.
"Slušaj....vodolija sa ovnom je najgora kombinacija. Za one koji se nalaze u nedozvoljenoj vezi, zvijezde kažu da ne trebaju kovati nikakve planove o vjenčanjima, jer nebo nije naklonjeno takvim planovima...." - a onda me pogledala preko novina.
"Da prestanem?"
Post je objavljen 18.07.2008. u 18:07 sati.