Susjeda

četvrtak , 17.07.2008.

"Majku mu, evo je opet!" - reče Darko, dok je naglo odvojio pivsku bocu sa svoga ružnoga lica. Mislim da se nije obrijao već pet - šest dana. I nije mi jasno, kakav to šef odjeljenja trpi takvu medicinsku braću. Znao sam da ga ništa ne može izluditi kao to kad mu kažem da je medicinski brat.
"Znaš pederu, ćaća ti je medicinski brat." - ljutito bi uzvraćao. Na to bi se svi oko našeg drvenog stola nasmijali, a njegovo bi lice sličilo paradajzu.
Skupljali smo se tu kada bi jara malo splasnula, pa bi sišli iz svojih sparnih stanova da se rashladimo pivom kod Drage. Bili smo mu zahvalni što je sklepao te drvene klupe i stol. Znali smo mi da on vodu na svoj mlin, jer je živio još od nas nekoliko pivopija. Veliki trgovački centri, koji su se otvarali kao gljive poslije kiše, progutale su ga kao ajkula srdelu. Malo mi je bilo i drago, jer je u ratu zaradio i svoga mercedesa i svako novo aluminijsko krilo prozora. Taj stari vuk nabavljao je robu samo on zna kako dok su granate kao kiša padale po gradu. I uz put nam obvezno naplatio porez, koji nikamo nije uplaćivao.
Eh, da se vratim na Darkovo uzdisanje. Svi smo pratili njegov uspaljeni pogled. Do koju sekundu prije bile su to tužne, obješene oči, a onda su tako bljesnule kao da je prošla Sarkozyeva manekenka.
Da. Imali smo svi što vidjeti.
Koračala je dugim samouvjerenim korakom, sa torbom prebačenom preko ruke. I uvijek bi nastupio tajac dok ona ne nestane iza ugla zgrade.
"Tko li nju troši!" - sirovo i onako kako to Darko samo zna, prokomentirao je našu susjedu.
"Ma, idi, konju jedan." - ljutito sam reagirao. "Što ti znaš o ženama! Okreni se k sebi. Prvo se obrij." - eksplodirao sam.
I istog trena bio ljut na sebe.
Uvijek sam bio momak iz sjene i slušao njihove prljave komentare. Sada sam planuo iz potrebe da zaštitim ženu o kojoj nitko od nas ništa nije znao.
Odjednom sam, pred tri godine, dok sam se vratio s odmora iz Pule, saznao da imam novu susjedu.
Kao što je i normalno, iz početka s rezervom, pa s nepovjerenjem, uzvraćao sam 'dobar dan'.
Vraćao me njen lik negdje u mladost, u kafiće moje mladosti, ali sam uvijek ostajao zbunjen. Nisam se mogao sjetiti.
"Šta je, majmune, da se nisi zatreskao! Da ti ne šeće gola ispred nosa!" - nastavio je Darko s gadarijama.
Ustao sam i otišao doma. Sjeo sam na balkon i osjetio da mi lice gori od bijesa.
"Sreća da sam se suzdržao da ne udarim budalu." - pomislio sam u sebi.
Vratit će se ona za sat - dva. Pa će izaći na balkon da zalije svoje prelijepo cvijeće. I reći će mi: 'dobar dan'. A meni je i to dovoljno.
Majka se brine što se ne ženim i sve onako, kao slučajno, kada pijemo popodnevnu kavu, priča što je novo saznala o njoj. Sviđa joj se. Kaže da ne bi imala ništa protiv da joj bude snaha.
E, moja majko, nije lako osvojiti takvu ženu.
Zaboravio sam kako se to radi.
Neću navaljivati.
Za sada joj samo ljubazno uzvraćam pozdrave. Možda to kod ovakvih samozatajnih žena pali bolje nego poziv na večeru.