"Joj, slušaj Lenka, znam da te gnjavim, ali tako mi je teško. Morala sam te zovnuti da prošećemo. Gledaj, mogle bi sjesti i popiti sok tamo u onom vrtu kafića. Nema puno mladeži, neće nam smetati galama. A nije ni muzika glasna." - navila se Branka sa svojom pričom.
"Sjedi ti tu, a ja odoh na bankomat preko puta. Nemam dovoljno sitnoga." - reče i pretrča ulicu. Pa nije ju baš pretrčala, ali je pokušala. Njene široke i debele guzice toliko su privlačile pogled, da mi je bilo neugodno.
"Znaš, Branka, trebala bi nositi suknju. Sigurno bi ti bolje pristajala. A i vruće je za hlače." - pokušala sam joj bez uvrede dati do znanja da joj hlače grozno stoje. Noge su joj tolike potirale jedna drugu, da su joj se nogavice podizale i pravile ružan nabor točno između nogu.
"Ma, daj, Lenka, jebote, pusti me. O čemu ti? Baš me briga što mi bolje stoji." - uvrijeđeno je reagirala Branka.
"Onaj moj je došao pijan k'o stoka. Svu je mirovinu slistio u svojoj kavani. Nabio je u guzicu i onim svojim pijanicama. A da ti ne pričam o Marku i Danijeli. Ja se mučila i napravila dva pleha pite. Ja radila tijesto. I ostavila onom pijancu, kada dođe, da mi ne brunda da nije imao što jesti. A njih dvoje, molim te, dok sam ja drndala cijelu noć na dežuri a onaj stari konj pio mirovinu u kavančuri, doveli neke prijatelje. I hej...pojeli svu pitu. Dva pleha. A znaš li ti koliko sira u to ide. I jaja. A danas sve skupo. Rekla sam im, brate dragi, ne dovodite mi nikoga da puni guzice kod mene. Ja ne znam kako ću do kraja mjeseca. On je sve popio. Sad će se smiriti nekoliko dana, pa kad mu opet pa'ne na pamet, stavit će mi nož pod grlo dok mu ne izvadim ono zaštekane crkavice..." - nije Branka prestajala sa svojim kukanjem. I uzalud je meni govoriti da ga ostavi, ta - djeca su joj velika. Ja sam svoga pijanicu davno prekrižila i sad, umjesto da uživam moram slušati njene žalopojke. Još bi bilo dobro da je jedina. Sve one dođu meni jadati i kukati. A ja jedva čekala da dođem s posla, podignem umorne noge i odgledam svoju seriju.
Nisam više mogla slušati. Došlo mi bilo da povratim. Nisam ni ja sinoć dobro spavala, a nikoga ne gnjavim. Imam i ja svojih jada. Dijete mi se udaje i brine me kako će pijanac izdržati cijelu noć a da ne popije. A što ako joj pokvari veselje? A radi naroda red joj je i oca pozvati u svatove. I tako, misao na misao, nisam oka sklopila. A na poslu posla preko glave. Još me ona Anica davi sa svojim jadima. Uvijek kuka očekujući da ja radim i njeno iz sažaljenja. A ja joj nisam stigla reći da je svanulo kad me san savladao i samo sam malo uspjela zaspati.
U taj tren, dok sam držala glavu naslonjenu o dlan šake i blijedo buljila pored Brankine glave, ugledah kako dvojica mladića istrčaše iz banke. Zaštitar je stajao kao policajac u nekom filmu, raširenih nogu i ruku prekriženih na prsima, a jedan od njih udario ga je s nečim po glavi i ovaj pade kao pokošen.
"Gledaj...!" - rekoh joj, ali ona nije zašutjela.
"...i tako stalno. Ja nekako skucam za ručka, nitko ne pita jesam li se umorila, ima li novaca za hranu...svi gledaju samo sebi...nigdje mene u svemu tome...." - nije Branka usta zatvarala.
Mladići sa crnim vrećama od smeća sjuriše se u auto parkiran tik pred banku sa upaljena četiri žmigavca i uz škripu nestadoše kao leteći tanjur.
Čak s ove strane ulice ugledala sam kako se pored glave zaštitara banke stvorila lokva crvene guste krvi. Zatim je jedna žena istrčala nekontrolirano vrišteći: "U pomoć!!! U pomoć!"
Htjela sam ja potrčati, pomoći unesrećenom čovjeku.
Ali me noge nisu htjele nositi. Kao zaleđena slika sjedila sam i osjetila potrebu da vrištim zajedno sa onom ženom: zbog Brankine priče, zbog Aničinog kukanja, zbog nesretnog čovjeka i neprospavane noći...zbog ružnih Brankinih guzica i njene pite...vrištalo je u meni sve. A ja sam i dalje sjedila ukočeno, dok je Branka čuvši ženu kako vrišti otrčala, hvatala se za glavu, vrtjela u krug i vrištala zajedno sa onom ženom.
"Blago njima." - nemoćno sam pomislila.
Post je objavljen 20.07.2008. u 20:07 sati.