KROZ VRIJEME (nitko više nije isti)

petak , 11.07.2008.

1978.
Ustreptala srednjoškolka sa hrpom ambicija i neostvarenih snova.
Djevojka iz provincije koja se rodila nekoliko desetljeća prije vremena.
Oglas u školi mirisao je na njene planove za budućnost. No, velika prepreka je bio njen otac, koji je još uvijek živio u srednjem stoljeću. Želi kćerku koja će ići u školu i vraćati se ravno za stol sa hrpom knjiga. A ona, opsjednuta da prenese gledateljima u teatru emocije likova u velikim predstavama.
„Tata, molim te da mi daš dozvolu da se prijavim za predstavu, koju će uređivati poznati redatelj iz Slovenije, koji služi vojni rok u našem gradu.“ Nakon strogog razgovora i dobivenog jamstva u školi da ništa nije amoralno, konačno je dobila očevo odobrenje, a potom kostim i tiskani tekst.
U vremenu bratstva i jedinstva, sve je izgledalo tako čedno i nevino, pa su i mladi vojaci bili presretni da se makar na kratko izvuku iz kamenih zidina vojne discipline. Prema djevojkama su se lijepo ponašali, što su morali i obećati prije samoga početka priprema velike predstave, koja je trebala konkurirati predstavama iz drugih vojarni, do konačnog proglašenja pobjednika na saveznom nivou.
Jedan vojak ju je posebno dojmio i bila je počašćena kada ju je pozvao na pauzi da ju upozna sa suprugom i roditeljima. Uvijek je prema njemu osjećala posebno poštovanje, a nije znala da li je to samo zbog njegovog autoritativnog basa.
1980.
Iako je vrelo sunce na početku prvih ljetnih dana otapalo asfalt na ulicama grada, ona je jurila do Sonje u ljetnim platnenim čizmicama i lepršavoj crvenoj kratkoj haljini, koja je otkrivala njena potamnjela koljena. Nije imala vremena za odlazak na plažu, pa je tijelo mazala uljem za sunčanje i tako koristila hodanje ulicom za sunčanje makar nekih dijelova tijela.
„Marela!“ – začula je dozivanje svoga imena. Bas je prepoznala, ali ne i krupnog muškarca s brkovima u civilu.
„Ti? Nikada te ne bih prepoznala. Ah, pa da. Ti si iz ovoga grada.“ – zbunjena je pričala više nego je željela.
„Otkuda ti u mom gradu?“ – upitao je on, dok su se rukovali i spustio je prijateljski poljubac na njeno lice.
„Studiram ovdje.“ – odgovorila je sva sretna što ga vidi ponovno.
„Imaš li vremena da odemo na piće?“ – upitao je.
„Ali, kratko. Žurim na učenje. Sad su ispiti u jeku.“ – govorila je, a već bila preplašena da će izgubiti dragocjeno vrijeme.
Nakon kratkog razgovora, ponudio je svoju pomoć, ako ga bilo kada zatreba.
2007.
„Hej, vidiš onoga brku. On je služio vojni rok u mom gradu.“ – ushićeno je rekla svojoj kćerki, dok je skretala prema parkingu ispred zgrade.
„Pa, znam ga. On je bio na televiziji. Radi u kazalištu, a brat mu je onaj poznati tajkun koji je bankrotirao.“ – vrlo dobro informirana o velikim facama grada, reče joj dvadesetogodišnja kćerka.
„Ma, znaš što. Idem napraviti krug, pa da mu se javim. On je na početku rata otišao na Novi Zeland. Izgleda da se vratio.“ – još uvijek nesigurna da li je damski zaustaviti auto i javljati se nekomu iz prošlog stoljeća.
„Imaš jednu mogućnost da pogađaš.“ – govorila mu je dok je, smiješeći se, koračala prema njemu.
„Ah, Slavonko, tko bi tebe zaboravio. Zar si ostala u ovom gradu? Što ima s tobom?“ – postavljao je hladno pitanja, koja su ostavljala suh okus u njenim ustima, kao nakon mnogo popijenog vina.
„Morala sam stati da ti se javim. Još uvijek mi je toplo oko srca kad se sjetim srednje škole. Da, tu sam. Mnogo toga se dogodilo. Rat i to. A ti?“ – upitala je radi reda, i već se gorko kajala što nije produžila do parkinga i sačuvala onu toplu uspomenu.
„Evo, pravim ovu zgradu ovdje. Ja se vratio, a žena i djeca neće. Radim i u kazalištu. To sigurno znaš.“ – već bahato i prepotentno naglašavao je svoje ime i svoju moć.
Tako bi mu rado rekla da im je ime već odavno 'poznati' brat ukaljao i da bi ljepše bilo kada bi malen ispod zvijezda hodao.
„Pa, navrati na piće. Ja sam uvijek ovdje.“ – dodao je, kada mu je hladno pružila ruku i rekla:
„Žurim. Ćaos“