28.04.2007., subota
.Ona ne voli poeziju :)
.
Umor je jako bio vidljiv na svim licima. Fajrunt se bližio, aktivnosti su zamirale, a naposljetku smo svi samo šutke sjedili i dovršavali pića.
Sjedila je blizu nas, umorna i divna. Š. je već davno digao ruke od nje, a ja ih nikad nisam ni pružao prema njoj. Zbog Š.? Zbog zasićenosti? Zbog njene naravi? Zbog godina? Ne znam...nisam siguran.
Nisam želio eksati piće. Nisam ga želio ni ostaviti. Niti sam ga želio ispijati u tišini...
"Voliš li ti poeziju?" upitao sam je. Moje pitanje preskočilo je preko Š. i uspravilo joj leđa. Valjda sam joj se prvi put dosad izravno obratio i iznenadila se. Namrštila se, ali znao sam da to ne mora značiti da je iznenađenje bilo neugodno.
"Ne volim naročito" reče gledajuć u strop kao da joj je dosadno. Tu njenu rečenicu shvatio sam kao: "Poezija? A što je to?"
"Šteta!" rekoh, gledajući je preko Š.-ovog ramena ravno u oči. Mislim da tako predatori gledaju svoj plijen....tako sam se i osjećao, kao predator - malo je falio da ne obližem usne...
"Ima jedna pjesma...ta je baš za tebe! Posve je za tebe!"
"Ma daj, neću sad slušat nikakve pjesme!" otrese se ona. Nije ni sanjala da je zadovoljstvo u tom trenutku bilo moje. Okrenuo sam se prema Š.
"Vidiš ti, moj Š., tako lijepa žena, a ne voli poeziju."
Š. je prihvatio igru pa se nadovezao: "E moj Ddadd, vremena su se promijenila, žene ti danas cijene neke druge kvalitete!"
"Ne vjerujem", rekoh. "Žena je nježna, žena je mila. Kako onda, tako i sad!"
Piće je bilo ispijeno pa smo ustajali. Tišina u lokalu davala mi je osjećaj kao sa sam nekom amfiteatru. Znao sam da će akustika biti savršena. Pogotovo zato što ću recitirati bez ikakve suvišne intonacije - samo suhe riječi iz hrapavog grla - samo njihov raspored i značenje...
"Kada kiša počne padati" - prolomio se iznenada moj glas. Vrlo jasan. Namignuo sam Š.-u a on se samo tiho nasmijao. Obukao sam jaknu.
"Ti ćeš duga na nebu biti..." - krenuli smo prema izlazu bez pozdrava.
"Bosa ćeš koračati" - pola puta do izlaza, ali nema šanse da nije čula...sad već idemo kroz vrata.
"Po stazama mojih misli!"
Nastavio sam opčinjenom Š.-u recitirati pjesmu. Srce Anđela. Pa još jednu, pa još jednu. Bilo mi je tri puta draže recitirati jednom dobričini koji u svakoj riječi nalazi ćar, nego praznoj ljepoti...premda mi je osjećaj govorio da sam na odlasku probio njenu ljušturu...ružnu ovojnicu koja ne da da njena fizička ljepota postane stvarna...
"Dobar si..." reče on kad smo ulazili u auto.
Sljedeće večeri pozdravila me srdačnije no ikad prije, sa osmijehom od kojeg je pucao ruž.
A oči su joj bile crne, duboke...blistave!
Vaš Ddadd :)
|
27.04.2007., petak
.Misija izvršena :D
.
Seka i šogor vozili parkom mog malog netjaka. Nakon vožnje na programu je bio ručak kod šogijeve mame. Umorili se njih troje i odlučili sa šogijevom mamom utanačiti detalje pa su je nazvali mobitelom. I ništa! Ne javlja se!
Probali su opet par puta, nemaju kuna na mobu i ne usude se zvati na fiksnu liniju. Odjednom se moja sestra dosjetila spasonosnog rješenja! Rješenje je bilo super, osim što je seka previdila jednu bitnu činjenicu.
Činjenicu da...
...da...
...to rješenje uključuje moju majku!
HAHAHAHAHAHAHA
Dakle, seka zvrcne na mob. Kako rekosmo, nema kuna na mobu, ona bi željela samo izreferirati upute koje glase otprilike ovako:
"Alo mama! Daj pliz nazovi drugu baku na fiksni telefon i reci joj da nas nazove na mobitel!"
To bi bio idealni scenarij koji dopušta mala odstupanja i seki se to učinilo izvedivo pa je hrabro nazvala.
"MoOliiiIm" javi se majka.
"Mama bok, daj pliz..."
"O, pa to ste vi! Supeer!"
"Mama, nemam kuna, slušaj me, daj pliz nazovi drugu baku na fiksni telefon...."
U taj čas u maminoj kući zazvonio je fiksni telefon, ko kec na batinu, kako bi rekla moja majka :D
"Čekaj malo zlato, netko me zove, samo tren..." prekine je majka pa se javi.
"Molim..." čula je seka s druge strane i u taj čas, na njen očaj, nestade kuna, nestade veze i nestade smisla. I ostade samo besmisao! Osim besmisla ostao je i tračak onog što umire posljednje - nade! Nade da ce majka nazvati nakon što shvati da seke više nema na mobitelu...
Čekali su njih troje i pravili krugove parkom. Čekali su. Čekali... Čekali! A onda je zazvonio mob. I bila je majka!
"To!" ciknuše seka i šogi u isti glas i seka se javi. A majka joj sva važna priopći:
"Bok zlato! Nazvala sam drugu baku kako si mi rekla. I javila mi se, ali nisam znala što da joj kažem!"
Vaš Ddadd
|
26.04.2007., četvrtak
.Zanimljiva knjiga :D
.
Došao sam noćas kući u 4 u jutro. Sile prirode su me zvale da posjetim najmanju prostoriju u stanu pa sam se ko furija svukao, presvukao, zgrabio s mračne police knjigu i krenuo meditirati.
Upalio sam svijetlo i zavalio se u 'fotelju' i pogledao što sam to uzeo. Štogod bilo meni će bit zanimljivo...
Pisalo je:
Dr. Jovan Pavlović
REGULISANJE TRŽIŠTA I CIJENE ELEKTRIČNE ENERGIJE
Ne znam jel znate, na Zirodent zubnoj pasti u uputama piše upozorenje da djeca mlađa od 6 godina smiju s tom pastom prati zube samo uz nadzor odraslih!
Vaš Ddadd :) :D
|
25.04.2007., srijeda
.Život...po njemu se pišu filmovi...patetični :)
.
Tuga je jučer rekla mom srcu da nema kamo pa sam je pustio k sebi...da se malo odmori.
SMS poruke moje bivše koje su me dočekale na mobitelu iskrene su i patetične. Tuga je već sjela u dnevni boravak, udobno se zavalila u fotelju i počela ispijat pivu. A onda je zvonio portafon. Bila je to ona. Bivša.
Izašli smo u kvartovski birc, moj osmijeh bio je iskren, njen je bio reakcija na moj. Puknuo sam je lako kažiprstom po nosu.
"Zašto si sad tako pažljiv prema meni" upitala je.
"Kako sam to sad pažljiv? Već smo se našli ovdje kad si bila s prijateljicom i pozvala me da siđem. Bio sam isti ko sad." rekoh.
"Ali, tada me nisi puknuo po nosu!" nasmijala se.
Gledao sam je, iz srca Ddaddovog prije će otić sva krv no ljubav...
"Ne volim što si tužna. Puknuo sam te da te razvedrim." rekoh.
Pričali smo. Ugodno i lijepo, vrijeme je teklo bezobrazno brzo. U jednom trenutku ona se uspravi, kao da se nečeg sjetila:
"Bila sam prošli vikend prvi put u životu na natjecanju u orijentacijskom trčanju!"
"I? Kako je bilo?" upitam.
"Osvojila sam prvo mjesto!" ona će u jedno dahu, uzbuđeno.
Nasmiješio sam se. Prvi put pa prvo mjesto...to je moja curica :)
"Imala sam puno sreće" nastavi ona.
"Sve prepisuje Usudu" - nasmiješio sam se opet...i to je moja curica...
"Bila je u konkurenciji i državna reprezentativka, ali se preračunala i nije se vratila na vrijeme...imala je bolji rezultat od mene i da se vratila ona bi pobijedila. Ja sam se bojala da se neću znati vratiti pa sam se vratila 25 minuta ranije - totalno sam krivo procijenila!"
Znam ja da je to bila početnička sreća. Svijestan sam toga, jednako kao što sam svijestan i toga da je ona jako pametna dama koja je ispravno procijenila svoje mogućnosti. A znati svoje mogućnosti je više od pola puta do pobjede...
"Imam medalju ovdje, želiš li je vidjeti?" upitala me je. Iznenadila se kad sam rekao da želim.
Medalja je bila prelijepa, srce mi je tuklo nekim blesavim ponosom - kad ja osvojim turnir u bilijaru srce mi ne tuče, niti sam ponosan. A vidi sad...ona osvoji medalju, a meni zafali kisika!
"Lijepa je!" rekao sam joj nasmiješeno. Ustali smo, bilo je vrijeme da se krene.
"Sljedeću medalju koju osvojim poklonit ću tebi." rekla je dok sam je pratio do stanice.
"Ne, imam ja dovoljno svojih - to su tvoje medalje, čuvaj ih!" - bio sam skroz odlučan da je spriječim u tom bedastom naumu.
"Znaš, bila sam u toj šumi, bilo mi je teško i mislila sam da sam se izgubila i da se nikad neću znati vratiti. Onda sam se sjetila tebe i kako sam mislila da nikad neću naučiti programirati i kako si mi ti dao snage i pomogao mi! I vratila sam se i osvojila sam medalju. Ova mi je prva pa ću je ostaviti sebi, ali sljedeću ti želim dati!"
"Patetiko, ime ti je Ddaddov život!" pomislio sam dok sam davao nekakvo gunđavo pristajanje.
Kad sam krenuo kući pomislio sam kako se večeras nalazim sa prijateljicama i Tuga je ustala iz naslonjača.
"Hej, kuda ćeš!" upitao sam je. Nisam želio da ode pa sam je ponudio kavom i brižno posjeo u fotelju. Uključio sam televizor i pustio njenu omiljenu seriju. Tuga se zadovoljno ušuškala i počela se od srca smijati nekom gegu iz serije. Znao sam da zadovoljna i da će ostati tu i praviti mi društvo dok ću raditi.
A kad padne noć...kad krenem u život, svatko će na svoju stranu.
Vaš Ddadd :)
|
24.04.2007., utorak
.Fight Club by Ddadd :D
.
Najdraži moji...fikcija...nadam se :-)
Postoje divlja i čudna razdoblja mog života kad se svakog jutra probudim slomljen, kad neke stvari u mojoj sobi nisu onakve kakve bi trebale biti, ili pak nisu ondje gdje bi trebale biti, i kad mi neki ljudi kažu da su me vidjeli u sedam u jutro tog i tog dana, a ja sam tog jutra spavao do pol deset...sto posto!
Postoje i još čudniji događaji. Jedan takav zbio se malo prije. Razmišljao sam dal' da to što se desilo napišem amo, i skoro pa nisam, ali znate kako je, obećao sam i sebi i vama da je ovaj blog svetinja i da neće biti cenzure! Što ću željeti napisati - to ću napisati...pa tko živ tko mrtav :D
Da ne duljim, trenirao sam noćas bilijar i izbila je lagana tučnjava. Redari su u trenu izbacili aktere van i sve se činilo OK ali par minuta poslije banula je interventna policija. Snažni momci u civilu.
"Svi odložite štapove, odložite sve što imate, okrenite se prema stolovima, ruke na stol da ih vidimo" - vikali su policajci, njih desetak. Skoro sve ih poznajem, ista ekipa legitimirala me je par dana ranije u raciji na jednom drugom mjestu...
Moj stol je najdalji u prostoriji. Policajci su grubi, viču na jadne goste da drže ruke na bilijarskom stolu, pretresaju ih i mašu naglim pokretima, a prema meni se zaputio tip što mi je poznat od ranije. Nešto stariji od mene, markantan, visok i nabildan. Vrlo upečatljiv. Bio je mi poznat i u prvoj raciji, a još poznatiji mi je sad...
"Ja Vas znam..." - on će mi tiho. Obratio mi se sa smjernim poštovanjem koje nisam očekivao od takvog grmalja. "...Vi ste TOP!"
Malo me smeo, pojma nemam što je to TOP.
"Nikome neću reći" tiho će on. "Znam da Vam je neugodno jer sam Vas prepoznao, Vi ste TOP a sad ću saznati Vaše ime i prezime jer nažalost moram uzeti Vašu osobnu!"
"Tamo mi je osobna" rekoh ja pokazujući na novčanik koji je bio daleko od stola.
"Onda ništa, samo stojte ovdje" reče on.
Stajao sam. Gledao sam kako su policajci pristojni, ali ipak prilično brutalni prema ostalima. Ispituju ih, prepipavaju, svi moraju stajati ukočeno sa rukama na stolovima...a ja ništa od toga ne moram! Stojim najnormalnije kraj svog policajca i čekam isto što čeka i on. Ko da smo kolege...baš!
"Prva gardijska...Bosna..." on će najednom, pa tiho nastavi: "Svi smo mislili da Ste mrtvi i jako mi je drago da Vas vidim, morao sam Vam to reći, puno sam naučio od Vas...jako jako puno - daleko više nego od Gurke."
Gurka! Ne znam ništa o Gurkama ali na te njegove riječi pred očima mi je blicnula vrlo oštra slika oniskog tamnoputog vižljastog tipa prilično okrugle glave i kosih orlovskih očiju što drži kukri nož. Britanske elitne postrojbe, više služe kao egzotično sredstvo zaplašivanja protivnika no što su efikasni, ali nesumnjivo su dobri ratnici.
"Otkud ja to sve znam?!" zapitao sam se. Jeste da sam ovih dana bolestan, ali znoj ispod pazuha izbijao je naglo zbog sasvim drugih razloga...
"Žao mi je što nas niste ostali Vi podučavati" - mljeo je ovaj ko navijen - "ništa od Gurke mi danas ne koristi, a svaka Vaša riječ pokazala se zlata vrijednom..."
"Smijem li sjesti, malo sam bolestan" upitam, a policajac me na to nježno pogleda, pun razumijevanja.
Privukao nam je jednu stolicu koja mu je bila u blizini i ja sam sjeo. Sjedio sam tako i promatrao ostale kako prestrašeno i ukočeno stoje nad svojim stolovima, dlanovima još uvijek oslonjeni na površinu stola. I osjetih se poseban!
"Mogu li pitati, gdje ste nestali?" upita me grmalj molećivim glasom.
Pogledao sam ga milostivo, kao, "dobar si prema meni pa ću ti odgovoriti..."
"Otišao sam na daleko tajniju poziciju" šapnuo sam mu zavjerenički, a policajčeve su se usnice toliko stisnule da su pobijelile. Više me ništa nije pitao.
Baš je bilo znimljivo sjediti za visokoim stolcem i lurkati naokolo dok apsolutno svi u prostoriji, uključujući i policajce, stoje. Zažalio sam što me je grmalj zamijenio s nekim, bilo bi baš fora da sam zaista bio neki mistični instruktor borbe u Prvoj gardijskoj...to bi baš bilo jako fora, bio bih faca!
Kad sam izlazio iz bilijarnice, i kad me je 'moj učenik' vojnički pozdravio, i dok sam mu nehajno odmahnuo, malo me je ipak počelo kopkati to što se odkad sam se vratio u zamračeni Zagreb nikako ne mogu sjetiti baš ničega iz prvih šest mjeseci rata, ni gdje sam bio, niti što sam tada radio...ali da sam bio TOP instruktor u Hrvatskoj vojsci sjećao bih se toga...ma sigurno bih se sjećao toga! Nema šanse da bih tako nešto zaboravio....
Zar ne najdraži moji?
;)
Vaš Ddadd :)
|
23.04.2007., ponedjeljak
.Naravno da mi je žao :D
.
Nešto mi već tri dana ide tu i tam krv na nos. Lipti i nikako da stane. Čini se da alergija uzima maha.
Okeco me zvao da fotkamo ali nisam se osjećao najsigurniji u prirodi, ako mi prokulja krv u nekoj šumi kilometrima od auta i ovog puta skroz odbije stati...što bih ja tada?
Onda sam primio mail. Od Okeca, naravno...
Pazi ovo ....
Jastreb u lovu na vrapca (50 metara od mene),
rovka,
žuna,
vjeverica,
slavuj,
bjelouška,
pačići (tri legla, tek izlegli, barem dva tjedna stari),
gljiva,
djetlić,
golubovi šumski,
neidentificirana ptica,
miš,
kornjače ...
Mail je završio sa:
sve sam vidio preko vikenda ...
moze ti biti zao ...
I bilo mi je žao, jedan ludi zlobni fotograf me provocira...pa sam odlučio uzvratiti istom mjerom:
Uh, naravno da mi je žao...umjesto da fotkam s tobom, meni lipti krv na nos pa dva komada moraju dolazit po mene i tješit me na sve mile i nemile načine...grozno!
Odgovor još čekam...utihnuo mi je nekako moj Okeco :D
Vaš Ddadd :)
|
21.04.2007., subota
.Teški uzdah :)
.
Majka je jučer poželjela pomoći u uređenju mog dvorišta. Uzela je srp i zamahnula po nekoj žilavoj travi. Osjetila je kako se lupila srpom po gornjem dijelu tenisice, ali nije osjetila nikakvu bol pa je nastavila kupusati busen. Uto je spazila kako joj iz tenisice kulja krv...
To mi je pričala mrtva hladna kad sam je ugledao onako smiješnu, desne noge umotane u bijelu najlonsku vrećicu. Pričala je to istim tonom kao što priča da je bio veliki red u prodavaonici i nisam izdržao, počeo sam umirati od smijeha! Kad je nastavila kako je čim je vidjela krv pregledala nogu, vidjela neku malu rupicu, umotala nogu u ručnik, ušla u auto, krenula u bolnicu i da je dok je stigla u bolnicu iz nje izliptala valjda kanta krvi - a nastavila je to tonom otprilike kao da priča: ...onda sam umotala cvijeće u vlažan papir, ušla u auto, otpeljala to Seki, uzela vazu, napunila je vodom... - dakle, kad mi je to tako ispričala ja sam se već morao držati za trbuh od smijanja, zarazio sam čitavu kuću i svi smo se blesavo smijali slušajući kako majka priča.
U bolnici joj je doktor našao venu koju je presjekla (iliti: ...pa sam odmotala papir u kojem je bilo cvijeće...), zašio je i tamponirao (...a u ladici sam našla škare i prerezala donje vrškove cvijeća, tako dulje draje, znaš?) i za kraj zavio u zavoje (I tek sam tad stavila cvijeće u vazu...).
Opći delirij je to bio, kažem vam ja :D
Danas je išla na previjanje. Nakon toga skočila je u dućan pa sam kod auta ugledao samo tatu.
"Gdje je majka?" upitam.
"U dućanu" veli on.
"A, dobro, nisu je zadržali u bolnici!" našalim se ja.
Stari je na to teško uzdahnuo, ko da mu je nešto krivo.
"Nisu!" - rekao je pri zadršetku uzdaha...
vaš Ddadd
|
19.04.2007., četvrtak
.Nemrem ja bez biznisa...ni u ljubavi :D
.
"Hoćete li se udati za mene?" upitao sam ih sinoć.
"Može, ali samo ako ne potpišemo predbračni ugovor" reče jedna od njih smijući se. Nije važno što misli druga, njih dvije gotovo uvijek isto misle.
"Na tatu si...baš!" - ustvrdio sam zlobno. Naime, ne voli ona tatin način. Čovjek je vrlo uspješan biznismen, ali ona je romantična...
Malo se namrštila na to pa sam neprimjetno požurio, dok se još nije predomislila:
"Dobro...onda neće biti predbračnog."
Sad moram kupiti dva zaručnička prstena...svi troškovi su mi dupli - baš sam se uvalio, FAK!
vaš Ddadd:D
|
18.04.2007., srijeda
.Hoću harem :D
.
Najdraži moji, proveo sam veliki dio noći s dvije lijepe mlade dame. Kad sam ih prije nekoliko tjedana upoznao iznenadila me njihova sinergija, neki sklad koji vlada među njima, bilo je očito da su veoma dugo jako dobre prijateljice i ta neka neraskidiva veza među njima vidljiva je u svakom njihovom pokretu, u svakoj situaciji, čak i kad se žestoko svađaju :-)
Budući da su obje izrazito mile i dobre potrudio sam se malo češće biti u njihovom društvu. Ispočetka je to išlo malo ukočeno, a sad su me počele pozivati u svoju blizinu same...ne moram se truditi da ih opet vidim, jednostavno se zna da ćemo se vidjeti.
Prvo sam mislio kako bi mi moglo smetati što su vječno skupa. Kao, svidi mi se jedna i što sad? Ne želim niti ih razdvajati, niti uvrijediti onu drugu, a bogme niti ofirati jednoj u prisustvu druge. Nisam egzibicionist :D
Ubrzo sam shvatio da ih u stvari i ne mogu razdvojiti! Ja sam se zapravo zaljubio u njih dvije istovremeno i to samo dok su skupa! Bio sam i s jednom i s drugom više puta nasamo i to jednostavno nije to! Nešto fali! Drage su one i tada, lijepo je meni s njima i tako, ali uvijek nešto fali, kao da gledam film bez muzike, Van Gogha bez boje, čarobno jelo bez kruha...
Dao sam im da pročitaju Krona. Izrecitirao sam im neke svoje pjesme. Ispričao sam im puno svojih priča. Nisam im rekao za blog, samo zato što sam osjećao da ću se jednog dana morati izjadati ovdje a prerano je za potpunu iskrenost, ne poznaju me dobro i mogle bi se uplašiti. Duboko sam svijestan da je uz sve podatke koje imaju o meni vjerojatnost da kad tad nabasaju na ovaj post stopostotna. I, iskreno, baš me briga :D
Ovi sad_već_pripadam_povijesti tjedni moje apstitnencije od bloga imali su u svojoj nutrini samo jednu svrhu - da odlučim što će s ovim blogom biti! Predugo ga pišem i zato me previše ljudi sad zna i ovako i onako. U blog dajem jako puno sebe i dojadilo mi je već uživo objašnjavati ljubomornim prijateljicama tko mi je ta i ta o kojoj sam tako lijepo pisao, trpiti pozive bivše moje Ddaddrage i njene ljubomorne izjave da mi je post o konobarici ljigav, objašnjavati poslovnim partnerima da se njih zaista ne tiče što provodim dane divaneći jer će njihov posao biti napravljen na vrijeme baš kako je bio obavljen uvijek do sad...
Ukratko, blog mi je počeo smetati!
Zato sam se povukao iz blogosfere na par tjedana, aterirao sam u RL, svidjelo mi se, ali upravo me je taj odmak učvrstio u svojoj već davno spoznatoj spoznaji da sam ja u potpunosti bloger (čak sam i onako neaktivan imao poslovne sastanke o blogovima, povodom jednog znanstvenog istraživanja - vrlo zanimljivo i o tome drugom prilikom), da mi je blog u krvi, neraskidiv samnom, da ste mi vi zaista najdraži moji, i da je ovaj moj maleni prostor već odavno posve nadišao bilo kakvu želju za dokazivanjem te mu je osnovna namjena da postane i ostane jedna malena cyber postaja u kojoj svaki putnik namjernik dobra srca može svratiti kad god mu je teško, ostaviti komentar i izjadati se, prolistati arhivu, osjetiti dašak pozitive i krenuti dalje!
Upravo zato što sam tako raščistio sa svime, u osnovi mi je svejedno hoće li ove dvije predrage djevojke pročitati ovaj post! Ja sam ja i kad sam ovdje i kad sam s njima i ako me ne prihvate onakvog kakav jesam, čitavog mene, onda je bolje da me ne prihvate nikako!
I to vam je to! Ja sam Ddadd, kako na blogu, tako i u stvarnosti. Ako se cenzuriram na bilo kojem polju svojeg življenja sve čarolije nestaju, život postaje tanak, odnosi površni, a ljudi u mojoj blizini postaju beskrvni.
A život je prekratak da bih ga proveo u sterilnim uvjetima i 'pod ručnom'!
Zato ću još jednom napisati, i to sad najozbiljnije mislim, u ovom trenutku duboko duboko žalim što nisam neki šeik ili mormon pa da bez natruhe nekonvencionalnih primisli mogu mrtav hladan izjaviti:
"Ove dvije su predobre kad su skupa i nema ih smisla razdvajati, bit ću s obje" :D
Uh...opet mi se pleše tango :D
vaš Ddadd :)
|
17.04.2007., utorak
.Jedna sasvim uobičajena večer
.
Sinoć sam u 21 sat došao na Grettin koncert u Kset. Gretta je već svirala, točnije, čim sam nogom kročio u Kset odsvirali su zadnja dva akorda neke njihove pjesme. I stali! Onako znojni i zadihani izgledali su mi kao da su žestoko, u svom stilu, onako kako to samo oni znaju, prašili barem sat vremena, a to je bilo nemoguće jer je bilo tek 21 sat. Tko je vidio da koncert počinje u osam!?
"Toooo Gretta, tooo!" vikala je rulja.
"Bravooo, hoćemo joooooš" vikali su neki drugi.
Žvižduci odobravanje orili su se prostorijom i ja sam u tom trenu sav prestravljen shvatio da je premila mi Gretta zbilja gotova!
"Ah, nisu još gotovi!" primjetim s olakšanjem jer su znojni momci potaknuti publikom opet primili gitare u ruke. Smiješak mi se razlio licem, čut ću večeras uživo barem jednu, dvije njihove stvari. Sav sam se pretvorio u živac što čeka podražaj kad li je na pozornicu došao neki malac sa crvenom motornom pilom umjesto kose i šapnuo dečkima nešto. Na to je frontmen Grette iznenada rekao:
"Žao mi je, ne možemo više svirati!"
I to je bilo to!
Nije me puno utješilo ni njihovo tapšanje po ramenima kad su me opazili, tješilo me je što već u petak nastupaju opet - to ziher neću propustiti...
"Ne sviramo u petak...trebali smo ali idem u Makarsku, postavljam razglas na Porinu" reče mi basist. Naravno, bio sam presretan kako mi sve ide od ruke :D
A niš, počeli su tada stizati Grettini fanovi koje je sad Gretta mogla pozdravljati iz publike, pa me je utješila me jedna vrlo dražesna mlada dama, a ja sam joj zauzvrat kupio nekoliko (khm khm khhhhm) piva.
A onda sam otišao na ponoćni bilijar...igrao sam sve do dva sata poslije ponoći.
Dakle, kako vidite, bio je to jedan sasvim uobičajen ponedjeljak :D
Vaš Ddadd :)
|
.Lokva, antropologija, požar, musaka i pile :-)
.
Pogađate, dobio sam zadatak strpati ovo u nekakvu priču. Pa sam tipu koji mi je ovo uvalio s guštom dao omanju ulogu u priči :)
Priču ću nazvati Musaka Blues :D
Pa, evo vam je:
MUSAKA BLUES
Brzi auto gutao je kilometre ispred Martina kao da su nakačeni na sekundaru. Proletio je Omiš i ušao u mjesto gdje je živio barba Ribac. Ispred Martinove moćne i brze pile, osvijetljena farovima, osvanula je bijela tabla. "Lokva Rogoznica" pisalo je na tabli i Martinu je zadrhtalo srce. Ne toliko zbog ofucanog i starog barbe Ribca, koliko zbog njegove prelijepe kćeri Miladojke, divnog crnookog bića kojeg nije vidio predugih pet godina, još otkad su završili faks i krenuli svatko svojim putem.
Nakratko je napravio ciničnu facu. Antropologija im baš i nije ponudila ostvarenje svih njihovih snova i morali su prihvatiti bilo što što im se ponudilo. Tako je on prihvatio posao portira u insitutu "Hrvoje Požar" a ona se vratila u Lokvu Rogoznicu i postala kuharica u očevoj konobi. Navodno je izvrsno kuhala a iznenadio se kad mu je pri jednom od njihovih maratonskih telefonskih razgovora rekla da je u tradicionalni dalmatinski jelovnik uvela jela koja ju je on naučio pripremati.
"Najbolje mi ide ona tvoja grčka musaka, po tome nam je konoba postala nadaleko poznata!" - pohvalila se.
Parkirao je nasuprot konobe, na stranu bližu moru. Spustio se prvo do mora i umočio prst u vodu. Onda se okrenuo prema konobi i duboko udahnuo morski zrak, sav odlučan i spreman da se opet susretne sa onom koju je u životu jedino volio, ali s kojom nije mogao ostati jer su bili presiromašni! Bio je siguran da ga ona još uvijek voli i čeka iako je prošlo punih pet godina. Sad kad je napokon bogat došao je po nju i nikakav ga gramzivi i posesivni barba Ribac u tome više neće spriječiti! Kad je zakoračio prema konobi odjednom mu se učinilo kao da su mu noge dobile svoju vlastitu volju i nezadrživo su ga, poput sudbine, unesle u konobu. Čim je ušao osjetio je divni, toliko poznat, i njemu krajnje afrodizijački miris musake, miris kojim ga je njegova divna Miladojka zavodila još dok su kao studenti djelili onaj jadni sobičak. A tada ju je sav ustreptao i nekako ne vjerujuć vlastitim očima ugledao kroz otvorena vrata od kuhinje. Divna, crnokosa i vitka kao uvijek, stajala je za velikim štednjakom leđima mu okrenuta i radila završne radove na musaki. Nije izdržao te joj se hitro prišuljao iza leđa i rukama joj pokrio oči. Djevojka za štednjakom je iznenađeno ciknula, a onda se okrenula prema Martinu veselo se smijući. A Martin je sav iznenađen ustuknuo korak nazad!
Naime, djevojka za štednjakom nije bila Miladojka.
Uf, baš gadno, a?
;-D
Vaš Ddadd :)
|
16.04.2007., ponedjeljak
.Vrlo jednostavan recept :D
.
Bio sam sinoć u društvu sa svojim dragim prijateljima. Jedan od ljudi iz mog društva bio je onaj moj prijatelj dobričina, ratni veteran, onaj o kojem sam već par puta pisao. Ovdje su vam linkovi na njega:
- Miriši pečenje
- Posramio me je jer je ustao bakici u tramvaju dok se vraćao se iz bolnice na štakama.
- Momak koji je prošao sa svojom suprugom pola planete
Razlog zbog kojeg vam pišem o njemu je taj što sam ga sinoć gledao kako u čaj bez kontrole trpa med i šećere pa sam se prisjetio jedne njegove čudne osobine: stravično pretjeruje sa začinima!
Grah koji mi je jednom prilikom skuhao bio je najljući grah u povijesti! On ga je srkao sa neizmjernim guštom, srkao sam ga i ja, plačući, i također sam se guštao jer jako volim ljuto, ali prvi put u životu su mi uši gorjele! Iznutra! Tada sam posve skužio one scene iz crtića kad lik pojede nešto ljuto pa poskoči tresući se sav, glava mu pocrveni, a iz ušiju mu prokulja para!
Nisam siguran, da smo bili vani i da je bilo hladno možda bi u tim trenucima i meni para izletjela kroz uši :D
Njegov ajvar je pak druga priča. On vam je obziran momak pa pravi dvije vrste ajvara. Jednu za sebe, drugu za goste.
Naravno, to radi zato što ajvar koji on pravi za sebe mogu jesti samo odabrani, npr. oni koji su genetski ostali bez čula okusa, ili pak oni koji u slobodno vrijeme grickaju čavle...
Ajvar za goste vam je skroz druga priča. To je puno puno blaža varijanta onog njegovog otrova i taj ajvar on nudi svojim prijateljima kad mu dođu u posjetu. Tako je jednom dao prijateljima da si ponesu kući teglicu njegovog gostinjskog ajvara "blagog poput dodira bijelog paperjastog oblaka".
Prijatelji su ga nazvali istu večer i javili mu da je pogriješio, da im je dao svoj osobni ajvar.
Trebalo je neko vrijeme da ih uvjeri da oni imaju onaj blagi ajvar, onaj koji je on "začinio vrlo vrlo malo"... :-D
Kao zadnju crticu mogao bih vam samo reći da sam ziher siguran da je njemu svaka juha fina! Naime, tipus otvori vrećicu sa crnim paprom i presipa je u juhu i dobije crni puding! I onda mrči, uživa i mljacka dok to jede a svi mi ostali se blijedo gledamo! Zareko sam se da ću jednom pokušati sljedeće: Zakipit ću lonac vode, ubacit ću unutra toplog kompota (svejedno kojeg kompota), par rezanaca i vrećicu crnog papra. Onda ću mu to pokušat podvalit ko juhu :D
Obavjestit ću vas o rezultatu :D
A sad ću vam za kraj dati njegov recept po kojem određuje jel kava dovoljno slatka. Recept je vrlo vrlo jednostavan i znam ga napamet pa ću vam doslovno citirati njegove riječi:
U kavi ne može biti previše šećera jer višak padne na dno!
Jednostavije ne može biti, jel tako najdraži moji?! :-D
Toliko za danas, pozdravljam vas, odoh malo raditi, a ovo što čitaste je proljeća gospodnjeg 2007 napisao vaš
Ddadd :)
|
14.04.2007., subota
.Intermezzo o Izgubljenim Dječacima :)
.
Najdraži moji, nadam se da ste čitali Petra Pana!
Oni koji me dulje znaju, tj. dulje čitaju, ti znaju da ja nemam nikakvog straha.
Strah je za mene nepoznat pojam kad su u pitanju duhovi, zli ljudi, bolesti, životni izazovi, morski psi, psi, zmije, tarantule...
Ne biste vjerovali, ali ne bojim se čak ni žena! :D
Još i dan danas se pitam kako mi to uspjeva...razumijem za duhove i sablasti, to mogu racionalizirati...ali žene...to mi je nerazaznatljivo...dapače, ne samo da ih se ne bojim već ih i jako volim...UF...luđak nepopravljivi! :-D
Oni koji me pak bolje znaju, tj. pažljivije čitaju, ti znaju da ipak imam jedan strah:
Strah da će ovaj život proletjeti pored mene!
Strah da neću stići napraviti sve što želim!
Toliko toga me mami, uzbuđuje, vabi, nadražuje...i želim sve to! Jako želim sve to!
I već pomalo osjećam da sam izgubio bitku...
Prije nekih dva tjedna sjetio sam se Petra Pana i njegovih Izgubljenih Dječaka. Oni nikad ne odrastu.
Sjetio sam ih se u trenutku kad sam u svoj novi ured dopremio gomilu starudije od koje sam započeo izradu robota!
Tog robota osmislio sam davno a sad, sad kad mogu, idem ga realizirati.
Ni najmanje ne sumnjam da na toj spravi neću zaraditi, i to, ironično, u trenucima kad mi je novac postao posve nebitan.
Sad mi je bitna samo igra...baš kao i Petru Panu!
Dok sam buljio u svu tu elektroniku, pomislio sam:
Petar Pan nikad ne odraste. On je uvijek dijete!
Ddadd, ti ludi stvore, ti si mentalni Petar Pan! Pero Pan sa škembicom i kolesterolom!
A onda sam se zacereketao samome sebi :D
I tako, ovih nekoliko tjedana bili su pravi intermezzo mog života.
Sve sto je bilo sastavni dio mog života zaustavio sam, a skoro sve što sam duboko i potisnuto želio pustio sam van. Dopustio sam samom sebi da moje neiživljene želje barem nakratko postanu "ono što jest".
I bilo je odlično!
Plesao sam tango, šetao duge bezbrižne šetnje po suncu, vježbao bilijar, roštiljao fine đakonije, družio se s veselim i pozitivnim ljudima...i opet plesao tango...a ponekad i sentiš, uvečer slušao jazz...i bio sam uglavnom sretan - vrlo vrlo sretan :)
A sad idem malo raditi robote jer The Show Must Go On, najdraži moji! :)
Voli vas, jako vas sve voli
Ddadd
:)
|
|
