Umor je jako bio vidljiv na svim licima. Fajrunt se bližio, aktivnosti su zamirale, a naposljetku smo svi samo šutke sjedili i dovršavali pića.
Sjedila je blizu nas, umorna i divna. Š. je već davno digao ruke od nje, a ja ih nikad nisam ni pružao prema njoj. Zbog Š.? Zbog zasićenosti? Zbog njene naravi? Zbog godina? Ne znam...nisam siguran.
Nisam želio eksati piće. Nisam ga želio ni ostaviti. Niti sam ga želio ispijati u tišini...
"Voliš li ti poeziju?" upitao sam je. Moje pitanje preskočilo je preko Š. i uspravilo joj leđa. Valjda sam joj se prvi put dosad izravno obratio i iznenadila se. Namrštila se, ali znao sam da to ne mora značiti da je iznenađenje bilo neugodno.
"Ne volim naročito" reče gledajuć u strop kao da joj je dosadno. Tu njenu rečenicu shvatio sam kao: "Poezija? A što je to?"
"Šteta!" rekoh, gledajući je preko Š.-ovog ramena ravno u oči. Mislim da tako predatori gledaju svoj plijen....tako sam se i osjećao, kao predator - malo je falio da ne obližem usne...
"Ima jedna pjesma...ta je baš za tebe! Posve je za tebe!"
"Ma daj, neću sad slušat nikakve pjesme!" otrese se ona. Nije ni sanjala da je zadovoljstvo u tom trenutku bilo moje. Okrenuo sam se prema Š.
"Vidiš ti, moj Š., tako lijepa žena, a ne voli poeziju."
Š. je prihvatio igru pa se nadovezao: "E moj Ddadd, vremena su se promijenila, žene ti danas cijene neke druge kvalitete!"
"Ne vjerujem", rekoh. "Žena je nježna, žena je mila. Kako onda, tako i sad!"
Piće je bilo ispijeno pa smo ustajali. Tišina u lokalu davala mi je osjećaj kao sa sam nekom amfiteatru. Znao sam da će akustika biti savršena. Pogotovo zato što ću recitirati bez ikakve suvišne intonacije - samo suhe riječi iz hrapavog grla - samo njihov raspored i značenje...
"Kada kiša počne padati" - prolomio se iznenada moj glas. Vrlo jasan. Namignuo sam Š.-u a on se samo tiho nasmijao. Obukao sam jaknu.
"Ti ćeš duga na nebu biti..." - krenuli smo prema izlazu bez pozdrava.
"Bosa ćeš koračati" - pola puta do izlaza, ali nema šanse da nije čula...sad već idemo kroz vrata.
"Po stazama mojih misli!"
Nastavio sam opčinjenom Š.-u recitirati pjesmu. Srce Anđela. Pa još jednu, pa još jednu. Bilo mi je tri puta draže recitirati jednom dobričini koji u svakoj riječi nalazi ćar, nego praznoj ljepoti...premda mi je osjećaj govorio da sam na odlasku probio njenu ljušturu...ružnu ovojnicu koja ne da da njena fizička ljepota postane stvarna...
"Dobar si..." reče on kad smo ulazili u auto.
Sljedeće večeri pozdravila me srdačnije no ikad prije, sa osmijehom od kojeg je pucao ruž.
A oči su joj bile crne, duboke...blistave!
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 28.04.2007. u 12:12 sati.